Temeljna bitka koja se vodi u današnjem društvu je ona za mrvicu pažnje publike. U konkurenciji s pretrpanim news-feedovima, šarenim videima koji traju manje od dva udaha, neprestanim notifikacijama – uloviti koju milisekundu svjetala reflektora na sebe i na svoj rad prilično je zahtjevan posao.
Posebno je gadno kad taj posao doslovno ovisi o pažnji publike, a kvaliteta života cijelog društva o njegovom učinku. Ukratko, u posebnoj gabuli su mediji i političari.
Ovo nije dno, nego pad koji traje
Učinak neprestanog i sveopćeg svjetskog rata za pogled, klik i lajk, na medije ostavlja radioaktivne posljedice. Click-baitovi, žutilo, treš, teorije zavjere – sve to je logična posljedica utrke za pažnju svakog pojedinog korisnika. I teško je čistog uma prognozirati kako će se stanje uskoro popraviti. Slično je i u politici u demokratskim društvima. Do pažnje birača se gotovo nemoguće probiti osmišljenim prijedlozima o rješavanju konkretnih problema zajednice. Potpuno drugačije je ako je u pitanju zapaljiva izjava, performans, incident.
Posljedice su također logične – uspon najgoreg populizma, pad kvalitete upravljanja kojem uz ruku ide i pad povjerenja u demokratske institucije kao takve. Pritom, trendovi su takvi da bi bilo fenomenalno da je ovo dno. Nije. Bit će gore.
No, to nije samo hrvatski, nego globalni problem. Imamo mi svojih briga.
Impresivan spoj korupcije i nesposobnosti
Recimo, HDZ. Politička stranka koja je najvećim dijelom hrvatskog višestranačja vodila ovu zemlju, porodila je u posljednjoj, Plenkovićevoj iteraciji, državnu administraciju koja je impresivan spoj korupcije i nesposobnosti često se spominje kao ultimativni izvor svih ovdašnjih problema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što i nije daleko od istine. Zarobljavanje države i institucija kakvo je ova stranka provodila najveći dio svog postojanja doista je jedan od glavnih razloga ovoliko mučne i spore tranzicije, a kadrovi poput, recimo, ministra obrane Marija Banožića slika su degradacije bilo kakve kompetentnosti.
Banožić nije kriv
Baš zbog svega navedenog je teško dovoljno naglasiti koliko je pogrešno traženje ostavke ministra obrane zbog ovotjednog pada MIG-a 21 hrvatskog zrakoplovstva. Potpuno je jasno da je Banožić odavno i više puta trebao dati ostavku. No, za pad ovog MIG-a čovjek doista nije kriv.
Hajde da je ministar je inzistirao na tome da ne treba zamijeniti četrdesetak godina stare avione ili da se ustanovi da je cijeli zapovjedni lanac sustavno ignorirao upozorenja o nefunkcioniranju baš tog zrakoplova koji se srušio kod Voćina. Onda bi se dala graditi priča o tome da je ministar obrane, ako nikako drugačije, barem zapovjedno odgovoran za havariju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovako je inzistiranje dijela oporbe na njegovoj ostavci zbog pada MIG-a tek promašeno vrištanje u prazno u želji da se dobije koja milisekunda pažnje javnosti. Jer, podsjetimo, slaba je moć click-baita u racionalnom argumentu…
Krstičevićev odlazak nije usporediv
Poput onog da je posve promašena i usporedba ostavke njegovog prethodnika, Damira Krstičevića nakon slične havarije 2020. godine. U padu školskog aviona su u svibnju te godine poginula dvojica časnika Hrvatske vojske. Četiri mjeseca prije toga poginula su još dvojica u padu helikoptera.
Kad se na te tragedije doda još i pritisak zbog nepotpune imovinske kartice, te propast pokušaja nabavke izraelskih F-16, oko kojih se Krstičević osobno i strastveno angažirao, jasno je da je situacija u potpunosti neusporediva s današnjom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neodoljivi vonj perolakog populizma
Stoga, inzistiranje na Banožićevoj ostavci zbog ovog incidenta, pa makar on bio korišten samo kao povod za takav zahtjev, nosi sa sobom neodoljivi vonj perolakog populizma. Koji je, pak, jako loš uvod za eventualno razdoblje u kojem će zemlju voditi političke opcije koje su sad u opoziciji.
Slične kategorije s donje ljestvice težine su i pretjerana bombardiranja vladajuće stranke s ultimativno negativnim epitetima, poput onih o “veleizdaji” (zbog ovog ili onog razloga). O frazi da je HDZ “kriminalna organizacija” da se ne govori, ona se od pravomoćne presude za Fimi mediju toliko koristila da se gotovo u potpunosti izlizala težina njenog značenja.
Sastavni dio problema
Posebno je zabrinjavajuće kako se sve češće od političara da čuti i teza o poželjnosti zabrane političkog djelovanja HDZ-a, koju je jedno vrijeme gurao isključivo radikalni Krešo Beljak iz HSS-a. Ova nuklearna opcija ne samo da je neostvariva, nego je i samo njeno spominjanje u bilo kojem kontekstu tek iskaz vlastite slabosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da, teško je. HDZ je zarobio sustav, kupio je lijep utjecaj na medijsku scenu, a stranka koja mu se povijesno najuspješnije suprotstavljala (SDP) spala je na polovicu svoje nekadašnje podrške. Populizam od sapunice, međutim, nije rješenje. Štoviše, sastavni je dio problema.
Ne, Banožić ne treba dati ostavku zbog MIG-a. I ne, HDZ ne treba zabraniti
Perolaki populizam teško će riješiti masivne probleme hrvatskog društva
Potpuno je jasno da je Banožić odavno i više puta trebao dati ostavku. No, za ovotjedni pad MIG-a 21 čovjek doista nije kriv
Temeljna bitka koja se vodi u današnjem društvu je ona za mrvicu pažnje publike. U konkurenciji s pretrpanim news-feedovima, šarenim videima koji traju manje od dva udaha, neprestanim notifikacijama – uloviti koju milisekundu svjetala reflektora na sebe i na svoj rad prilično je zahtjevan posao.
Posebno je gadno kad taj posao doslovno ovisi o pažnji publike, a kvaliteta života cijelog društva o njegovom učinku. Ukratko, u posebnoj gabuli su mediji i političari.
Ovo nije dno, nego pad koji traje
Učinak neprestanog i sveopćeg svjetskog rata za pogled, klik i lajk, na medije ostavlja radioaktivne posljedice. Click-baitovi, žutilo, treš, teorije zavjere – sve to je logična posljedica utrke za pažnju svakog pojedinog korisnika. I teško je čistog uma prognozirati kako će se stanje uskoro popraviti. Slično je i u politici u demokratskim društvima. Do pažnje birača se gotovo nemoguće probiti osmišljenim prijedlozima o rješavanju konkretnih problema zajednice. Potpuno drugačije je ako je u pitanju zapaljiva izjava, performans, incident.
Posljedice su također logične – uspon najgoreg populizma, pad kvalitete upravljanja kojem uz ruku ide i pad povjerenja u demokratske institucije kao takve. Pritom, trendovi su takvi da bi bilo fenomenalno da je ovo dno. Nije. Bit će gore.
No, to nije samo hrvatski, nego globalni problem. Imamo mi svojih briga.
Impresivan spoj korupcije i nesposobnosti
Recimo, HDZ. Politička stranka koja je najvećim dijelom hrvatskog višestranačja vodila ovu zemlju, porodila je u posljednjoj, Plenkovićevoj iteraciji, državnu administraciju koja je impresivan spoj korupcije i nesposobnosti često se spominje kao ultimativni izvor svih ovdašnjih problema.
Što i nije daleko od istine. Zarobljavanje države i institucija kakvo je ova stranka provodila najveći dio svog postojanja doista je jedan od glavnih razloga ovoliko mučne i spore tranzicije, a kadrovi poput, recimo, ministra obrane Marija Banožića slika su degradacije bilo kakve kompetentnosti.
Banožić nije kriv
Baš zbog svega navedenog je teško dovoljno naglasiti koliko je pogrešno traženje ostavke ministra obrane zbog ovotjednog pada MIG-a 21 hrvatskog zrakoplovstva. Potpuno je jasno da je Banožić odavno i više puta trebao dati ostavku. No, za pad ovog MIG-a čovjek doista nije kriv.
Hajde da je ministar je inzistirao na tome da ne treba zamijeniti četrdesetak godina stare avione ili da se ustanovi da je cijeli zapovjedni lanac sustavno ignorirao upozorenja o nefunkcioniranju baš tog zrakoplova koji se srušio kod Voćina. Onda bi se dala graditi priča o tome da je ministar obrane, ako nikako drugačije, barem zapovjedno odgovoran za havariju.
Ovako je inzistiranje dijela oporbe na njegovoj ostavci zbog pada MIG-a tek promašeno vrištanje u prazno u želji da se dobije koja milisekunda pažnje javnosti. Jer, podsjetimo, slaba je moć click-baita u racionalnom argumentu…
Krstičevićev odlazak nije usporediv
Poput onog da je posve promašena i usporedba ostavke njegovog prethodnika, Damira Krstičevića nakon slične havarije 2020. godine. U padu školskog aviona su u svibnju te godine poginula dvojica časnika Hrvatske vojske. Četiri mjeseca prije toga poginula su još dvojica u padu helikoptera.
Kad se na te tragedije doda još i pritisak zbog nepotpune imovinske kartice, te propast pokušaja nabavke izraelskih F-16, oko kojih se Krstičević osobno i strastveno angažirao, jasno je da je situacija u potpunosti neusporediva s današnjom.
Neodoljivi vonj perolakog populizma
Stoga, inzistiranje na Banožićevoj ostavci zbog ovog incidenta, pa makar on bio korišten samo kao povod za takav zahtjev, nosi sa sobom neodoljivi vonj perolakog populizma. Koji je, pak, jako loš uvod za eventualno razdoblje u kojem će zemlju voditi političke opcije koje su sad u opoziciji.
Slične kategorije s donje ljestvice težine su i pretjerana bombardiranja vladajuće stranke s ultimativno negativnim epitetima, poput onih o “veleizdaji” (zbog ovog ili onog razloga). O frazi da je HDZ “kriminalna organizacija” da se ne govori, ona se od pravomoćne presude za Fimi mediju toliko koristila da se gotovo u potpunosti izlizala težina njenog značenja.
Sastavni dio problema
Posebno je zabrinjavajuće kako se sve češće od političara da čuti i teza o poželjnosti zabrane političkog djelovanja HDZ-a, koju je jedno vrijeme gurao isključivo radikalni Krešo Beljak iz HSS-a. Ova nuklearna opcija ne samo da je neostvariva, nego je i samo njeno spominjanje u bilo kojem kontekstu tek iskaz vlastite slabosti.
Da, teško je. HDZ je zarobio sustav, kupio je lijep utjecaj na medijsku scenu, a stranka koja mu se povijesno najuspješnije suprotstavljala (SDP) spala je na polovicu svoje nekadašnje podrške. Populizam od sapunice, međutim, nije rješenje. Štoviše, sastavni je dio problema.