Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ne, zbilja, kako je premijer mogao izjaviti da je isto prati li vam mobitele Vlada ili Google i Facebook

Liberalna društva ne dopuštaju represivnom aparatu da nesmetano kopa po našim ladicama, poštanskim sandučićima ni mobitelima

ZADNJA IZMJENA: tra 8, 2020
Što se upravo događa s koronavirusom:

Da Google i Facebook posjeduju monopolnu snagu u svojim tržištima, pretraživanju weba i društvenim aplikacijama, nije za sporiti. Njihov se monopol ne sastoji u kontroliranju ponude – nemaju ekskluzivnu državnu koncesiju, ne raspolažu rijetkim prirodnim resursom, niti im je blagonakloni gradonačelnik omogućio efikasno stjecanje lijepog zemljišta pored gradske bolnice – već u apsolutnoj kontroli potražnje.

Na svojim tržištima Google i Facebook ostvaruju monopolne pozicije zato što njihovi korisnici, dakle skoro svi mi, svakodnevno i svojevoljno koristimo Google i Facebook (kad kažemo Facebook, mislimo na sve njihove proizvode, i sam Facebook, i Instagram, i WhatsApp).

Što je više korisnika, proizvod je bolji

Njihov model je model pozitivnog zamašnjaka: što više ljudi koristi Facebook, većem će broju ljudi Facebook biti zanimljiv, jer će se s većim brojem ljudi na njemu družiti, slagati i svađati, a što je većem broju ljudi zanimljiv, više će ga ljudi koristiti.

Slična je stvar s Googleom: što ga više ljudi koristi, algoritam mu je bolji, a što mu je algoritam bolji, rezultati pretraživanja su nam korisniji, a što su rezultati korisniji, više će ga ljudi koristiti. Što se onda, naravno, odražava na prihode.

Kompliciranija vrsta monopolne snage

Prije nekoliko godina, uz veliku pompu i značajnu investiciju Google je pokušao lansirati svoju društvenu mrežu, Google Plus. Predstavljen je velik broj funkcionalnosti kakve Facebook nije imao, omogućena je integracija s ostatkom tvrtke – YouTubeom i Gmailom – koji su već imali stotine milijuna korisnika – i stvar je više-manje instantno propala.

Čak i Googleu bilo je nemoguće dostići zamašnjak kakav je Facebook već posjedovao – gotovo nitko nije dolazio na Google Plus, a zato što gotovo nitko nije dolazio, i oni koji jesu, nisu imali što za raditi na njemu. To su monopoli kompliciranije vrste, uglavnom svojstveni za digitalne poslovne modele s nikakvim troškovima distribucije.

Da Google i Facebook svoje dominantne pozicije ne koriste uvijek perfektno, također nije za sporiti: Google kroz suzbijanja usluga i proizvoda konkurencije u drugim nišama, Facebook kroz asimilaciju startupova i nerijetke pogreške, viđene u skandalu Cambridge Analytice.

Kompromis između usluge i privatnosti

Međutim, u suštini njihove pozicije jest da korisnici sami, masovno, otvaraju račune, ispisuju statuse, pretražuju putovanja, postavljaju fotografije, šeraju pjesme, napadaju novinare, dijele lokacije, hvale redatelje, crtaju memeove i proganjaju neistomišljenike, znajući da se to na nekim udaljenim serverima bilježi i analizira.

Kompromis između korištenja dobre besplatne usluge i predavanja dijela privatnosti u ruke velikih kompanija nešto je o čemu svaki korisnik donosi odluku. One su, barem zasad i propustima usprkos, čvrsto na strani korištenja (a većina istraživanja pokazuje da se prosječni korisnici za cookieje i lokacije zanimaju bitno manje od europskih regulatora i specijaliziranih novinara).

Državno praćenje mobitela za korisnike je dijametralno suprotna propozicija od one, kakvu im nude Google i Facebook.

Državna moć, sveobuhvatna

Dok u slučaju web tražilica i društvenih mreža svatko od nas, barem donekle, donosi svjesnu odluku o korištenju ili nekorištenju, o ustupanju ili neustupanju, moć države u ovakvim stvarima a priori je monopolna, sveobuhvatna i potencijalno brutalna; jednom lansirana, od nje nema uzmaka.

Iz tog razloga, liberalna društva ne dopuštaju represivnom aparatu da nesmetano kopa po našim ladicama, mobitelima, uredima ni poštanskim sandučićima; za takvo što potrebna su službena postupanja, istražne radnje i sudski nalozi – do you have a motherfuckin’ warrant, valjda najčešća rečenica iz američkih serija – a već neko vrijeme bukte rasprave između Applea i FBI-a o pristupanju mobitelima osumnjičenika.

Premijer Plenković stoga nije u pravu kada kaže kako je državni monitoring lokacije mobitela već ono, što odavno rade Google i Facebook. Na jedno pristajemo direktno, individualno i svakodnevno, a drugo bismo bili primorani prihvatiti, usred histeričnih uvjeta pandemije, bez previše manevarskih mogućnosti.

Već zaboravljeni slučaj SMS-ova

Drugo, Google ni Facebook ne raspolažu tajnim službama, policijskim inspektorima, državnim tužiteljima ni poreznim nadzorima. Dio javnosti kao da je zaboravio relativno svježu aferu u kojoj se ozbiljno sumnjalo – kažu kasnije, neosnovano – da je visoki dužnosnik vladajuće stranke osigurao prilično intiman uvid u privatne SMS-ove određenih osoba.

O manje svježim slučajevima zloupotrebe nadzora u Hrvatskoj ima, nažalost, pregršt materijala, i na Googleu i na Facebooku. Ima li u vrijeme pandemija smisla razmišljati o korištenju mobilne tehnologije, pa i privremenoj suspenziji određenih prava, za potrebe javnog zdravlja?

Stvari nisu binarne i o tome se svuda u svijetu intenzivno raspravlja. No, posebno u Hrvatskoj, tako što, ako se implementira, valjalo bi postaviti izuzetno oprezno, krajnje ograničeno i uz niz zaštitnih mehanizama.

Miran Pavić
Novinar i urednik
37 članaka Više o autoru
Više s weba