Svaki dan do jučer tih dvadesetero ulazilo je raditi na svoje odjele diljem Hrvatske, sjedilo na jutarnjim sastancima, primalo pacijente na preglede i intervencije i u pauzama pilo kavu i jelo čupavce s kolegama u čajnoj kuhinji. Mogli su prenijeti Covid 19 svojim kontaktima među kojima su, po prirodi tog posla, i građani koji k njima dolaze tražiti pomoć jer su bolesni, a koji doprinosima iz svojih plaća financiraju njihova radna mjesta.
U međuvremenu se pred bolnicama urlalo ne samo protiv obaveznog cijepljenja za zdravstvene i socijalne radnike nego i protiv obaveznog testiranja za necijepljene, klelo se i vrijeđalo. Na Rebru se horda čak probila do drugog kata upravne zgrade (gdje su bili zaštitari?) pa nije bilo druge nego zvati policiju.
‘Čemu se čudimo kad zdravstvena struka pruža ovakav primjer?’
Te vijesti konzumirale su sve TV dnevnike i sve društvene mreže i to je dobro. Jer sad smo konačno vidjeli tko nam sve radi u javnim bolnicama. Slika je drastično ogoljena. I u drugim zemljama postoji militantna sljedba koja izlazi na ulicu i negira postojanje bolesti, protivi se cijepljenju i mjerama zaštite zdravlja od pandemije. Ali nismo čuli da je igdje toliko zastupljena među zdravstvenim radnicima kao u Hrvatskoj. Mi smo po tome poseban slučaj.
U zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica cijepljenje odbija 514 liječnika, sestara i drugog osoblja. Na Rebru 954. Pa se onda čudom čudimo kako to da kod nas još nije potpuno cijepljeno ni 50 posto odraslog stanovništva. A čemu se čudimo kad zdravstvena struka pruža ovakav primjer?
Među njima, dapače, ima i totalnih radikala koji ne dopuštaju čak ni da ih se testira, a pozivaju se na svoje pravo da pristupe radnom mjestu i obuku bijelu kutu. Na Rebru je jučer bilo četvero takvih, u KBC-u Sestre milosrdnice devet. Sve je to naprosto nečuveno. Ne ide u zdrav mozak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Ne dopuštate testiranje? Onda izvolite primiti otkaz’
Ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu i obećali da će raditi u najboljem interesu pacijenata, ponašaju se kao da nikad nisu ništa naučili. A pritom su im puna usta imaginacija o njihovim ljudskim pravima i njihovim ustavnim slobodama.
Ali cijeli bi ovaj opasni cirkus mogao izaći svima na korist da vlasti na čelu s ministrima Berošem, Božinovićem i ravnateljima javnih ustanova barem ovoga puta konzekventno i do kraja istraju na novim mjerama predostrožnosti. A to, recimo, znači: ne dopuštate testiranje? Onda izvolite primiti otkaz. Pa neka pišu predstavke do Ustavnog suda i do Strasbourga. Samo naprijed.
Jer u zdravstvu, koje se osniva na striktnom poštivanju znanstveno standardiziranih postupaka i procedura, sigurno nikome od pacijenata ne trebaju liječnici i sestre koji istrajavaju na svojim opsesijama. Ni u tvornici automobila nećeš raditi ako ti padne na pamet da bi volan trebalo ugraditi sasvim drugačije nego što su zacrtali inženjeri. Zahvalit će ti se isti dan i u dućanu špeceraja ako kruh jednog dana odlučiš slagati po podu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘A tih kod kojih ne bi želio završiti je, kako vidimo, jako puno’
Svaki sustav mora moći imati povjerenja u svoje zaposlenike. U ove liječnike i sestre koji dižu bunu protiv cijepljenja, a pritom moraju biti svjesni da tako ugrožavaju pacijente, ne možeš imati ama baš nimalo povjerenja. Nekidan smo na ekranu slušali medicinskog tehničara antivaksera koji je tvrdio da treba cijepiti ”samo oni koji su oboljeli”. Ne bih tom geniju htjela dopasti šaka. Niti se dobro osjećam sa spoznajom da je očito ozbiljna lutrija kod koga ću ja ili netko moj završiti kad nam baš jako zatreba neki vid medicinske pomoći.
A tih kod kojih ne bi želio završiti je, kako vidimo, jako puno. Neki kažu da je u bolnicama trebalo provesti edukaciju o Covidu među zdravstvenim osobljem. Možda da, doškolovanja načelno nikad dosta. Ali teško je pojmiti da ljude s medicinskim diplomama moraš okupljati na tečajevima da ih naučiš goloj abecedi. Zato sam pristaša tvrdog pristupa. Ili poštivanje pravila, ili doviđenja. Ovo je preozbiljna stvari da bi se netko s njome olako poigravao. I to unutar javnog zdravstva koje svi mi jako skupo plaćamo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neki liječnici i sestre odbijaju se čak i testirati. Pa to je za otkaz jedan kroz jedan
Ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu i obećali da će raditi u najboljem interesu pacijenata, ponašaju se kao da nikad nisu ništa naučili
Teško je pojmiti da ljude s medicinskim diplomama moraš okupljati na tečajevima da ih naučiš goloj abecedi. Zato sam pristaša tvrdog pristupa. Ili poštivanje pravila, ili doviđenja. Ovo je preozbiljna stvari da bi se netko s njome olako poigravao. I to unutar javnog zdravstva koje svi mi jako skupo plaćamo.
Dvadeset zaraženih nađeno je jučer među testiranim bolničkim liječnicima i sestrama koji se odbijaju cijepiti iako su tu da oboljelim ljudima osiguraju najbolje uvjete za liječenje. To su zdravstveni radnici koji nemaju simptoma bolesti i nisu znali da su pozitivni dok test nije pokazao da jesu.
Svaki dan do jučer tih dvadesetero ulazilo je raditi na svoje odjele diljem Hrvatske, sjedilo na jutarnjim sastancima, primalo pacijente na preglede i intervencije i u pauzama pilo kavu i jelo čupavce s kolegama u čajnoj kuhinji. Mogli su prenijeti Covid 19 svojim kontaktima među kojima su, po prirodi tog posla, i građani koji k njima dolaze tražiti pomoć jer su bolesni, a koji doprinosima iz svojih plaća financiraju njihova radna mjesta.
U međuvremenu se pred bolnicama urlalo ne samo protiv obaveznog cijepljenja za zdravstvene i socijalne radnike nego i protiv obaveznog testiranja za necijepljene, klelo se i vrijeđalo. Na Rebru se horda čak probila do drugog kata upravne zgrade (gdje su bili zaštitari?) pa nije bilo druge nego zvati policiju.
‘Čemu se čudimo kad zdravstvena struka pruža ovakav primjer?’
Te vijesti konzumirale su sve TV dnevnike i sve društvene mreže i to je dobro. Jer sad smo konačno vidjeli tko nam sve radi u javnim bolnicama. Slika je drastično ogoljena. I u drugim zemljama postoji militantna sljedba koja izlazi na ulicu i negira postojanje bolesti, protivi se cijepljenju i mjerama zaštite zdravlja od pandemije. Ali nismo čuli da je igdje toliko zastupljena među zdravstvenim radnicima kao u Hrvatskoj. Mi smo po tome poseban slučaj.
U zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica cijepljenje odbija 514 liječnika, sestara i drugog osoblja. Na Rebru 954. Pa se onda čudom čudimo kako to da kod nas još nije potpuno cijepljeno ni 50 posto odraslog stanovništva. A čemu se čudimo kad zdravstvena struka pruža ovakav primjer?
Među njima, dapače, ima i totalnih radikala koji ne dopuštaju čak ni da ih se testira, a pozivaju se na svoje pravo da pristupe radnom mjestu i obuku bijelu kutu. Na Rebru je jučer bilo četvero takvih, u KBC-u Sestre milosrdnice devet. Sve je to naprosto nečuveno. Ne ide u zdrav mozak.
‘Ne dopuštate testiranje? Onda izvolite primiti otkaz’
Ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu i obećali da će raditi u najboljem interesu pacijenata, ponašaju se kao da nikad nisu ništa naučili. A pritom su im puna usta imaginacija o njihovim ljudskim pravima i njihovim ustavnim slobodama.
Ali cijeli bi ovaj opasni cirkus mogao izaći svima na korist da vlasti na čelu s ministrima Berošem, Božinovićem i ravnateljima javnih ustanova barem ovoga puta konzekventno i do kraja istraju na novim mjerama predostrožnosti. A to, recimo, znači: ne dopuštate testiranje? Onda izvolite primiti otkaz. Pa neka pišu predstavke do Ustavnog suda i do Strasbourga. Samo naprijed.
Jer u zdravstvu, koje se osniva na striktnom poštivanju znanstveno standardiziranih postupaka i procedura, sigurno nikome od pacijenata ne trebaju liječnici i sestre koji istrajavaju na svojim opsesijama. Ni u tvornici automobila nećeš raditi ako ti padne na pamet da bi volan trebalo ugraditi sasvim drugačije nego što su zacrtali inženjeri. Zahvalit će ti se isti dan i u dućanu špeceraja ako kruh jednog dana odlučiš slagati po podu.
‘A tih kod kojih ne bi želio završiti je, kako vidimo, jako puno’
Svaki sustav mora moći imati povjerenja u svoje zaposlenike. U ove liječnike i sestre koji dižu bunu protiv cijepljenja, a pritom moraju biti svjesni da tako ugrožavaju pacijente, ne možeš imati ama baš nimalo povjerenja. Nekidan smo na ekranu slušali medicinskog tehničara antivaksera koji je tvrdio da treba cijepiti ”samo oni koji su oboljeli”. Ne bih tom geniju htjela dopasti šaka. Niti se dobro osjećam sa spoznajom da je očito ozbiljna lutrija kod koga ću ja ili netko moj završiti kad nam baš jako zatreba neki vid medicinske pomoći.
A tih kod kojih ne bi želio završiti je, kako vidimo, jako puno. Neki kažu da je u bolnicama trebalo provesti edukaciju o Covidu među zdravstvenim osobljem. Možda da, doškolovanja načelno nikad dosta. Ali teško je pojmiti da ljude s medicinskim diplomama moraš okupljati na tečajevima da ih naučiš goloj abecedi. Zato sam pristaša tvrdog pristupa. Ili poštivanje pravila, ili doviđenja. Ovo je preozbiljna stvari da bi se netko s njome olako poigravao. I to unutar javnog zdravstva koje svi mi jako skupo plaćamo.