Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Neki ljudi vas na prvu osvoje, da bi vas razočarali. S Predragom je svaki susret učvrstio magiju prvog

Hedl je s Predragom Lucićem dugo radio u Feralu, prisjeća se zašto je bio velik

FOTO: mediaobservatory.net

S Predragom Lucićem kratko sam radio u Slobodnoj Dalmaciji i dugo u Feralu, gdje sam došao na njegov poziv. Tamo sam proveo najljepše profesionalne godine, u možda najturobnijem razdoblju za hrvatsko novinarstvo. Bio mi je urednik u redakciji u kojoj se nije osjećala hijerarhija, u kojoj je Feral uređivalo sjajno ozračje i pomalo euforični zanos njegovih urednika i novinara, začinjen iluzijom kako možda ipak nešto možemo promijeniti i zemlju u kojoj živimo učiniti za nijansu boljom. Ono što me kod njega zbunjivalo bila je blagost njegova karaktera i opaka, nerijetko brutalna žaoka njegove satire

Ono što je George Harrison bio u Beatlesima, Predrag Lucić bio je u Feral Tribuneu. Samozatajan i marljiv po vlastitom izboru uvijek malo u drugom planu, ne zbog toga što bi ga tamo netko gurao (jer ondje nije ni pripadao), već što se sâm tako postavljao. No, bez njega, bez njegovog novinarskog i satiričkog genija, bez nevjerojatne energije i predanosti poslu, bez topline kojom je zračio, ne bi bilo Ferala i ne bi tako svijetlio, kao što ni bez Harrisona ne bi bilo onakvih Beatlesa. Obojica su oplemenila posao kojeg su radili: Lucić novinarstvo, satiru i književnost, Harrison glazbu. Obojicu ih je pokosila ista opaka bolest.

S Predragom Lucićem kratko sam radio u Slobodnoj Dalmaciji i dugo u Feralu. Moguće je, doduše rijetko, naići na ljude koji vas osvoje pri prvom susretu, a onda razočaraju u drugom i onima poslije. Predrag je spadao među one rijetke s kojima svaki novi susret učvršćuje magiju prvog. Na njegov sam poziv došao u Feral i ondje proveo najljepše profesionalne godine, u možda najturobnijem razdoblju za hrvatsko novinarstvo. Bio mi je urednik u redakciji u kojoj se nije osjećala hijerarhija, u kojoj je Feral uređivalo sjajno ozračje i pomalo euforični zanos njegovih urednika i novinara, začinjen iluzijom kako možda ipak nešto možemo promijeniti i zemlju u kojoj živimo učiniti za nijansu boljom.

Blagost njegova karaktera i opaka žaoka njegove satire

Predragova solo gitara, poput one Harrisonove u Beatlesima, davala je takvom redakcijskom ozračju pečat, toplinu i snagu. Predrag u Splitu, ja u Osijeku, razumjeli smo se savršeno dobro kao da obojica sjedimo u onoj zgradi na Bačvicama na čijoj je fasadi pisalo Feral macht frei. Imao je savršen instinkt za prepoznavanje važnih novinarskih tema i nenadmašno umijeće opreme teksta. Poetika njegovih naslova bila bi zahvalna tema kakve ozbiljne disertacije. Ali uvijek, baš uvijek, nazvao bi i pitao slažem li se s naslovom i opremom. Ne zbog toga što je bio nesiguran, već zato što je bio silno pažljiv i obazriv i što je znao koliko svakom novinaru znači tekst na kojem bi danima radio.

Ono što me kod njega zbunjivalo bila je blagost njegova karaktera i opaka, nerijetko brutalna žaoka njegove satire. No, bilo je to daleko od homo duplexa. Njegov istančan osjećaj za pravdu, poštenje i razboritost, odlike njegova karaktera, naprosto su mu nalagali da se ruga političkom licemjerju i prijetvornosti, primitivizmu, bahatosti, gramzljivosti i raskalašenosti onih koji zagovaraju skromnost i krjepost, a da ga pri tom uopće nije zanimalo radi li se o samozvanim vrhovnicima, general-vodoinstalaterima, ili u zlatom optočenim kardinalima.

Ruganje čovjeka mirne savjesti, bez fige u džepu

Bio je sjajno obaviješten i bilo je izlišno pitati ga je li pročitao ovo ili ono – zanimalo ga je sve i znao je sve: o rocku, književnosti, sportu, kazalištu, politici… Kroz njegove Greatist shits, jedne od kultnih Feralovih rubrika, prodefilirala je galerija neviđenih likova – od akademikâ, političarâ, biskupâ, do saborskih zastupnika i načelnika najzabitijih općina – i njihovih neviđenih gluposti. Rugao im se i razobličavao ih, onako kako to može samo čestit i pošten, dobar, jako dobar čovjek, čovjek mirne savjesti, bez fige u džepu i putra na glavi. A onda, s Borisom Dežulovićem opjevao je sve naše gluposti, sav jad i čemer ovog društva, svu bijedu politike, u Melodijama sela i Bruxellesa, križa i pršuta, garde i estrade, tora i izbora, do Melodija hrvatskog glupišta, u nizu kulturno-odmetničkih nastupa od zagrebačkog Sikirikija, do Europskog parlamenta. Uvijek aktualan, uvijek jednako nemilosrdan.

Kad smo se nakon gašenja Ferala razišli kud koji, po raznim novinskim redakcijama, Predrag je otišao u Trafiku Novog lista. I ondje je njegova solo gitara, poput one Harrisonove nastavila ”gently weeps”. Nažalost, danas se, zauvijek, posve utišala. Roditelji znaju promašiti imena koja daju svoj djeci, pa im često, kad odrastu, ne priliče ili su u posvemašnjoj suprotnosti s njihovim karakterom. Predragovi roditelji dali su ime koje mu je savršeno odgovaralo. Stvarno je bio Predrag.


Fotografija: mediaobservatory.net