Nekoliko njegovih biografa, kroz ekstenzivan razgovor, daje dosta zanimljiv uvid u Donalda Trumpa

Od izbora članova svog najužeg kruga suradnika, preko ratobornog Twitter profila pa sve do nevoljkosti da se odvoji od svog poslovnog carstva i izbjegne sukob interesa, i dalje vide osobu kakav je Trump oduvijek bio: tašt, nesiguran nasilnik, antinstitucionalni grebator nesposoban za osjećaj srama, za kojeg su uvjereni da će zemlju voditi jednako onako kako je vodio svoje kompanije – isključivo za sebe. Skoro kao monarh.

Je li tranzicija u protekla dva mjeseca prošla bolje ili gore nego što su očekivali?

Blair: Prošla je točno onako kako sam očekivala. Isti je to modus operandi koji smo vidjeli u cijeloj njegovoj karijeri. Sve se vrti oko toga da dominira vijestima. Od Twittera i izbjegavanja pravih pitanja, naglaska na lojalnosti i napada na sve koje vidi kao nelojalne ili koji mu se suprostave. Stalnog naglaska na konflikte i potrebe da okreće ljude jedne protiv drugih. Samo što je u ovom slučaju države protiv država. Medije protiv drugih medija.

O’Brien: Slažem se da se radi o istom čovjeku kojeg poznajemo zadnjih 20 godina. Mislim da nećemo zapravo znati potpune implikacije ičega prije nego što njegova ekipa stvarno počne djelovati na vlasti. Neki ljude koje je doveo su nas zaista iznenadili. Ljudi poput Rexa Tillersona i Garyja Cohna i cijele flote bivših zaposlenika Goldman Sachsa. Ništa zapravo nećemo znati dok se njegova administracija ne zakotrlja. Mislim da bi mu bilo pametno malo stati s Twitterom, ali ne može si pomoći pa govori o stvarima o kojima malo zna, poput javnog zdravstva ili nacionalne sigurnosti.

D’Antonio: I ja mislim da je ovo isti stari Trump koji naglašava svoju ratobornu stranu i želju da se svađa sa svima koji mu smetaju. Često me pitaju zbog čega pokazuje toliku naklonost prema tipu kao što je Putin. Ono čega se najviše bojim, a što baziram na svojim opažanjima, jest da i on želi biti takav tip vođe, čovjek koji zastrašuje ljude. Pokušava posramiti protivnike. Najšokantnije od svega što je napravio, po mom mišljenju, bila je njegova novogodišnja poruka u kojoj je pobrojao sve svoje neprijatelje. Ideja predsjednika koji je stvarno sjeo i razmišljao o tim neprijateljima u trenutku kad dočekuje Novu godinu i smišlja pozdrav za cijelu naciju mi se čini gotovo ludom.

Trump je u svojim biografijama govorio o tome koliko se voli svađati. Jesu li vidjeli ikakvu indiciju da će uspjeti odvojiti tu svoju ljubav od interesa zemlje?

O’Brian: Apsolutno nije. Sve što smo do sada vidjeli bio je sajam taštine. On se jednostavno ne može odvojiti od vlastitih emocionalnih potreba i nesigurnosti da bi funkcionirao kao zdrav vođa predan strategiji.

Blair: Naglasak na sukobu kod Trumpa postoji od djetinjstva. Otac je Donalda i braću odgajao da budu ratoborni, da budu ubojice. U ranom odraslom životu vidio je da nasilništvo i agresivnost često vode do uspjeha. Njegova crkvena pozadina takođe mu je govorila da je uspjeh u životnu najvažniji, a tu je i utjecaj njegova mentora Roya Cohna, koji se zalagao za hladnokrvnu računicu u kojoj nasilništvo naprosto funkcionira. Onako kako je radio čitav život nastavit će i dalje punom parom, ne vidim nikakav razlog da se promijeni.

O’Brian: Ti rani utjecaji njegova oca i Roya Cohna su stvarno važni, oni su mu pružili jedan militariziran pogled na ljudske odnose, u kojemu se sve mjeri time što Trump može dobiti – iz ljudskih odnosa, iz poslovnih dogovora, iz rupa u zakonu… Sav taj teret ide s njim u Bijelu kuću.

D’Antonio: Mislim da Donald Trump samog sebe mjeri prema broju normi koje može prekršiti. Što više toga može zaobići, što više može zaobići ustaljene konvencije, to se moćnijim osjeća. No jedna stvar za koju mislim da je svi previđaju je to da Trump cijelo vrijeme pokušava delegitimizirati druge jer, bar ja tako mislim, duboko u sebi osjeća da ni jedan njegov uspjeh nije do kraja legitiman. On nikada nije znao žele li ljudi biti s njim zbog njega ili zbog novca. Čak i u ovim izborima. Pobijedio je, ali s tri milijuna glasova manje od protivnika. Mislim da ima dubinski strah od toga da nije legitiman predsjednik.

Blair: On je onaj klinac u razredu koji izaziva učitelja. Koji preuzima nastavu. Koji izgura ravantelja iz njegova ureda i igra na onaj poriv u svima nama da u jednom trenutku u životu moramo sve srušiti.

O’Brien: Sjećam se da sam jednom bio na večeri s njim i Melanijom u Palm Beachu. Nakon večere pustio je glasnu glazbu. “Svi ovi uštogljeni ljudi ovdje mrze koliko mi je glasna glazba. Namjerno je pojačam da svi mogu čuti. Briga me sviđa im se ili ne” rekao mi je. U isto vrijeme, on je odabrao da ode u Palm Beach i da bude okružen tim “uštogljenim ljudima”. Želio je biti dio te zajednice. On cijelo vrijeme mrzi establišment i želi njegovo odobravanje.

Ljudi koje je postavio u kabinet imali su uspjeha u svojim karijerama. Isto tako, veliki su egoisti. Znaju mnogo, više od Trumpa svakako. Hoće li slušati njihove savjete?

O’Brien: Naposljetku, dvoje najmoćnijih ljudi u ovoj Bijeloj kući, nakon Trumpa naravno, bit će Jared Kushner i Ivanka Trump. Oni će imati konačnu odluku kod svega. I što god rekli Gary Cohn ili Rex Tillerson ili general Mattis ili Steve Bannon, sve će to filtrirati Javanka. Osim njih dvoje, nikoga drugoga neće doista slušati, baš kao što već desetljećima nije slušao nikoga izvan svoje najuže grupe i članova obitelji unutar tvrtke. To se neće promijeniti.

Mogu li se sjetiti nekog slučaja u kojem mu je podređeni morao reći nešto loše što mu se neće svidjeti?

O’Brien: Jack O’Donnell je pravi primjer takvog slučaja u casino industriji. Jack je stalno Donaldu donosio loše vijesti, ali ih je Donald ili ignorirao ili se pravio da ne postoje. Velik broj ljudi koji su radili za njega u nekretninama reći će istu priču. Vijesti koje su u suprotnosti s onime kako on vidi svijet jednostavno odu u taj emocionalno- intelektualni odvod. Mislim da on to nosi sa sobom od trenutka kada se probudi dok ne legne. On je majstor stvaranja alternativne stvarnosti i to ga čini jedinstvenim slučajem osobe koja je nesposobna primiti savjet i kreativno razmišljati.

Čitanjem tekstova koji su izašli protekle godine, da se zaključiti da je u upravljanju Trump zapravo kombinacija mikromenadžera koji želi biti uključen u sve i delegatora s ‘ne zamarajte me’ stavom. Što ga tjera da postane mikromenadžer?

Blair: Ako pomisli da postoji ikakva prijetnja njegovom autoritetu, da postoji ikakva naznaka nelojalnosti, barem kako ju on vidi. Može to biti i opušak cigarete u kutu parkirališta koji ne bi smio biti tamo, on će skočiti na to da pokaže kako mu ništa ne može promaknuti i da ima oči na leđima. Delegira on zadatke, ali čim namiriše da netko ne obraća baš potpunu pažnju njegovim potrebama naći će nešto što je centimetar krivo postavljeno ili kasni jednu sekundu i onda će napasti osobu koja je za to odgovorna. Kada je riječ o kabinetu, mislim da je postavio ljude koji u većini slučajeva imaju potpuno suprotne stavove od skoro svih ljudi u ministarstvima kojima će biti na čelu i da će ih ti ljudi potpuno razbucati. Trump će pak slušati što mu govore Jared i Ivanka i voziti dalje.

D’Antonio: On očekuje da ljudi obraćaju pažnju njegovim potrebama i kada s njim imate posla morate biti fokusirani na ono što zahtjeva njegov ego i nikako mu se ne smijete suprotstavljati u javnosti. Sve se manje više vrti oko toga dobiva li on ili gubi u očima javnosti. Gotovo kao monarh. Kao moderni monarh.

Ljudi koje je izabrao u svoju administraciju već su izlazili s izjavama koje mu se suprotstavljaju. Jesu li oni, u tom smislu, nelojalni?

O’Brian: Ovisi. Ako su stvari koje su Jeff Sessions i Rex Tillerman rekli na saslušanjima pred Senatom ono što stvarno misle, onda da. Ako je to samo dio strategije kako bi ih Senat potvrdio, onda ne.

D’Antonio: Možda dopušta izjave, poput onih na pitanje mučenja, koje su kontradiktorne onome što je rekao, kako bi se kasnije izvukao. Mogao bi kasnije reći „ Ja sam za mučenje, ali članovi mog kabineta su protiv. Ja sam jako opak frajer i želim to napraviti, ali ruke su mi vezane“.

Blair: Znate da će ih koristiti kako bi se pokrio. On je majstor toga da kaže jednu stvar i onda deset minuta kasnije napravi nešto drugo.

Uvijek je vjerovao da je loš publicitet dobar publicitet. Može li to funckionirati kod jednog predsjednika?

O’Brien: Ne, ne može i ne smije. The Trump Organization je mala tvrtka, mislim da ima manje od 100 zaposlenika, a on će sada preuzeti uzde na dijelu savezne vlade koja zapošljava više od 2 milijuna ljudi, globalna je, tiče se svake odluke koja ima veze sa životom u Americi i s našim interesima u svijetu, a on o svemu tome zna vrlo malo i, iskreno, mislim da mu predstoji jedno vrlo grubo buđenje kada shvati kako bi mogla izgledati njegova svakodnevica sljedeće četiri godine.

D’Antonio: Mislim da igra na emocije klinaca u učionici koji mrze profesora i vole vidjeti kada se na bilo koji način ometa nastava. Samo što se ne radi o klincima u razredu nego ljudima koji mrze elite. Mislim da je Trump uvijek znao koga se ne voli, zato što je sam osjetio takve osjećaje. Međutim, mi trebamo ljude koji su nadareni i inteligentni da vode zemlju. Mislim da će brzo postati jasno da on jednostavno nije dorastao tom poslu.

Hoće li Trump misliti da je odgrizao više no što može progutati?

D’Antonio: Ni najmanje.

Blair: On misli da je ovo najbolja stvar koja se ikada dogodila. Da je pobjedio na najvažnijem natjecanju. I imat će svu pažnju svijeta bar četiri godine.

D’Antonio: Obama je pričao kako zbog problema u Siriji ne može spavati. Mislim da Trump ne može tako razmišljati. On razmišlja o sebi i tome koliko je omiljen. On će misliti da je uspjeh ako bude imao puno pratitelja na Twitteru.