Početkom travnja 2008. američki predsjednik George W. Bush stigao je u Kijev, prvu stanicu svog višednevnog boravka u Europi. Iz glavnog grada Ukrajine Bush je snažno podržao ukrajinske ambicije za ulazak u NATO. U Bukureštu se sljedećih dana održavao summit Sjevernoatlantskog saveza na kojem su države članice trebale odlučiti o širenju NATO-a (Hrvatska je na tom summitu dobila pozivnicu) i o aspiracijama Ukrajine i Gruzije.
Unatoč otvorenoj podršci američkog predsjednika Ukrajina (i Gruzija) nisu dobile ono što su očekivale. Sjedinjenim Državama usprotivile su se Njemačka i Francuska, koje su smatrale da je zahtjev Ukrajine i Gruzije preuranjen i da ih još ne treba uključivati u Akcijski plan za članstvo, ključni korak ka pristupanju. Umjesto toga dobile su uopćeno obećanje da će postati članice, bez datuma i rokova.
Prijepor među saveznicima
Razloga za francusko i njemačko protivljenje bilo je više, a neslužbeni izvori spominjali su i napetosti između Gruzije i Rusije zbog Abhazije i Južne Osetije. „Berlin se grozi ideje da Gruzija zatraži od NATO-a da se umiješa, primjerice, pozivajući se na članak 5.“, analizirao je tada New York Times. Članak 5. je odredba Sjevernoatlantskog ugovora o kolektivnoj obrani koja obvezuje članice da priskoče u pomoć napadnutoj saveznici.
Petnaest godina nakon bukureštanskog summita, Ukrajina je napadnuta i brani se od ruske agresije, uz obilnu logističku pomoć zapadnih država, prvenstveno SAD-a i članica NATO-a. No, pitanje ukrajinskog članstva u Savezu danas je među saveznicima jednako prijeporno, ako ne i više, nego prije 15 godina – unatoč recentnim izjavama snažne podrške NATO-ovog glavnog tajnika Jensa Stoltenberga.
Lobiranje ukrajinske strane
Stoltenberg je prošlog četvrtka iznenada doputovao u Kijev, prvi puta otkako je lani u veljači počela ruska invazija. „Budućnost Ukrajine je u NATO-u“, ustvrdio je glavni tajnik Saveza na konferenciji za novinare, uz ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Još od prošlog rujna, kada je Ukrajina zatražila ubrzani proces pristupanja zapadnom vojnom savezu, ukrajinski dužnosnici pokušavaju od zapadnih država, članica NATO-a, dobiti konkretniji plan za pridruživanje – plan koji bi bio opipljiviji od lijepo upakiranog, ali općenitog obećanja iz 2008.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uoči sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a početkom travnja, kada je Finska ušla u vojni savez, ukrajinski ministar Dmitro Kuleba izjavio je da „nema boljeg rješenja za euroatlantsku sigurnost“ od mogućeg članstva Ukrajine u NATO-u. Nekoliko dana kasnije ukrajinski parlament pozvao je parlamente država članica da provedu odluke iz Bukurešta 2008. i podrže pristupanje Ukrajine. Sve se to zbiva pred summit NATO-a u srpnju u Vilniusu na koji je pozvan i Zelenski.
Fokus na obrani, ne članstvu
Ništa od toga, međutim, ne znači da je Ukrajina blizu članstva u Sjevernoatlantskom savezu. Prvo, Stoltenbergova izjava podrške više je načelne prirode – glavni tajnik ne odlučuje, već se u NATO-u odlučuje konsenzusom svih članica, a to znači 31 države. I sam Stoltenberg je, uostalom, u neku ruku relativizirao svoju izjavu, naglasivši da je trenutno fokus na davanju podrške Ukrajini da obrani svoju neovisnost i suverenitet. Dakle, ne na članstvu.
Nadalje, za ulazak u zapadni vojni savez potrebno je ispuniti niz standarda, od kojih neki nemaju direktne veze s vojnom spremnošću, već se radi o širem spektru demokratskih kriterija. Bilo koja zemlja članica pritom može staviti veto na pristupanje, jer se odluka donosi jednoglasno, što se upravo u praksi dogodilo s (zasad odgođenim) ulaskom Švedske, kojoj se pritom teško može zamjeriti nepoštivanje demokratskih standarda. Ali odlučuje se konsenzusom, a veto je veto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema suglasja oko Ukrajine
Ukrajinski put prema članstvu pritom već sad izaziva polemike i podjele među članicama. Skupina država zalaže se da se Ukrajini pošalje jasan signal o približavanju NATO-u. Devet šefova država, uglavnom iz istočne i srednje Europe, prije nekoliko mjeseci javno je de facto podržalo Ukrajinu na njezinom putu prema članstvu, poručivši, među ostalim, da „čvrsto stoje iza odluke summita u Bukureštu 2008. koja se odnosi na buduće članstvo Ukrajine“.
No, odluku donose sve države članica. U ovom trenutku, na primjer, sasvim je sigurno da bi se Mađarska usprotivila bilo kakvom konkretnijem planu za Ukrajinu. Stoltenbergovu izjavu u Kijevu mađarski premijer Viktor Orban popratio je kratkim i vrlo znakovitim tvitom na engleskom, da bude jasno i međunarodnoj publici: „What?!“. Tom tvitu ne trebaju daljnja objašnjenja.
Hrvatski premijer Andrej Plenković stoga je u nedjelju, potpuno realistično, izjavio da će put Ukrajine prema članstvu „trajati još neko vrijeme“ jer je potreban konsenzus svih članica. Takvog suglasja među NATO državama još nema. Presudan razlog za to u ovom trenutku je rat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što bi to značilo za članak 5.?
Članstvo Ukrajine otvorilo bi najvažnije od svih pitanja: pitanje članka 5. i kolektivnih sigurnosnih jamstava. Obrambeni zapadni savez ima, ponovimo, odredbu o kolektivnoj obrani u slučaju napada na jednu od njegovih članica. A Ukrajina je napadnuta i brani se već više od godinu dana.
Sve dok rat traje, većina članica htjet će izbjeći donositi teške odluke koje bi, uz to, mogle izazvati eskalaciju sukoba ili biti tretirane u Moskvi kao povod za eskalaciju ili, pak, doista uvući NATO i njegovu vojsku u direktan oružani sukob s Rusijom. Rasprave će se sigurno intenzivirati kako se bude približavao srpanjski summit. No, bude li doista očekivao odlučujuće korake, Zelenski bi iz Vilniusa mogao otići vrlo nezadovoljan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema šanse da će Ukrajina tako skoro ući u NATO
S približavanjem summita NATO-a u Vilniusu, intenziviraju se rasprave o kontroverznom pitanju
Članstvo Ukrajine otvorilo bi najvažnije od svih pitanja: pitanje članka 5. i kolektivnih sigurnosnih jamstava. Obrambeni zapadni savez ima odredbu o kolektivnoj obrani u slučaju napada na jednu od njegovih članica. A Ukrajina je napadnuta i brani se već više od godinu dana. Što bi njezino članstvo značilo u kontekstu famoznog članka 5.?
Početkom travnja 2008. američki predsjednik George W. Bush stigao je u Kijev, prvu stanicu svog višednevnog boravka u Europi. Iz glavnog grada Ukrajine Bush je snažno podržao ukrajinske ambicije za ulazak u NATO. U Bukureštu se sljedećih dana održavao summit Sjevernoatlantskog saveza na kojem su države članice trebale odlučiti o širenju NATO-a (Hrvatska je na tom summitu dobila pozivnicu) i o aspiracijama Ukrajine i Gruzije.
Unatoč otvorenoj podršci američkog predsjednika Ukrajina (i Gruzija) nisu dobile ono što su očekivale. Sjedinjenim Državama usprotivile su se Njemačka i Francuska, koje su smatrale da je zahtjev Ukrajine i Gruzije preuranjen i da ih još ne treba uključivati u Akcijski plan za članstvo, ključni korak ka pristupanju. Umjesto toga dobile su uopćeno obećanje da će postati članice, bez datuma i rokova.
Prijepor među saveznicima
Razloga za francusko i njemačko protivljenje bilo je više, a neslužbeni izvori spominjali su i napetosti između Gruzije i Rusije zbog Abhazije i Južne Osetije. „Berlin se grozi ideje da Gruzija zatraži od NATO-a da se umiješa, primjerice, pozivajući se na članak 5.“, analizirao je tada New York Times. Članak 5. je odredba Sjevernoatlantskog ugovora o kolektivnoj obrani koja obvezuje članice da priskoče u pomoć napadnutoj saveznici.
Petnaest godina nakon bukureštanskog summita, Ukrajina je napadnuta i brani se od ruske agresije, uz obilnu logističku pomoć zapadnih država, prvenstveno SAD-a i članica NATO-a. No, pitanje ukrajinskog članstva u Savezu danas je među saveznicima jednako prijeporno, ako ne i više, nego prije 15 godina – unatoč recentnim izjavama snažne podrške NATO-ovog glavnog tajnika Jensa Stoltenberga.
Lobiranje ukrajinske strane
Stoltenberg je prošlog četvrtka iznenada doputovao u Kijev, prvi puta otkako je lani u veljači počela ruska invazija. „Budućnost Ukrajine je u NATO-u“, ustvrdio je glavni tajnik Saveza na konferenciji za novinare, uz ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Još od prošlog rujna, kada je Ukrajina zatražila ubrzani proces pristupanja zapadnom vojnom savezu, ukrajinski dužnosnici pokušavaju od zapadnih država, članica NATO-a, dobiti konkretniji plan za pridruživanje – plan koji bi bio opipljiviji od lijepo upakiranog, ali općenitog obećanja iz 2008.
Uoči sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a početkom travnja, kada je Finska ušla u vojni savez, ukrajinski ministar Dmitro Kuleba izjavio je da „nema boljeg rješenja za euroatlantsku sigurnost“ od mogućeg članstva Ukrajine u NATO-u. Nekoliko dana kasnije ukrajinski parlament pozvao je parlamente država članica da provedu odluke iz Bukurešta 2008. i podrže pristupanje Ukrajine. Sve se to zbiva pred summit NATO-a u srpnju u Vilniusu na koji je pozvan i Zelenski.
Fokus na obrani, ne članstvu
Ništa od toga, međutim, ne znači da je Ukrajina blizu članstva u Sjevernoatlantskom savezu. Prvo, Stoltenbergova izjava podrške više je načelne prirode – glavni tajnik ne odlučuje, već se u NATO-u odlučuje konsenzusom svih članica, a to znači 31 države. I sam Stoltenberg je, uostalom, u neku ruku relativizirao svoju izjavu, naglasivši da je trenutno fokus na davanju podrške Ukrajini da obrani svoju neovisnost i suverenitet. Dakle, ne na članstvu.
Nadalje, za ulazak u zapadni vojni savez potrebno je ispuniti niz standarda, od kojih neki nemaju direktne veze s vojnom spremnošću, već se radi o širem spektru demokratskih kriterija. Bilo koja zemlja članica pritom može staviti veto na pristupanje, jer se odluka donosi jednoglasno, što se upravo u praksi dogodilo s (zasad odgođenim) ulaskom Švedske, kojoj se pritom teško može zamjeriti nepoštivanje demokratskih standarda. Ali odlučuje se konsenzusom, a veto je veto.
Nema suglasja oko Ukrajine
Ukrajinski put prema članstvu pritom već sad izaziva polemike i podjele među članicama. Skupina država zalaže se da se Ukrajini pošalje jasan signal o približavanju NATO-u. Devet šefova država, uglavnom iz istočne i srednje Europe, prije nekoliko mjeseci javno je de facto podržalo Ukrajinu na njezinom putu prema članstvu, poručivši, među ostalim, da „čvrsto stoje iza odluke summita u Bukureštu 2008. koja se odnosi na buduće članstvo Ukrajine“.
No, odluku donose sve države članica. U ovom trenutku, na primjer, sasvim je sigurno da bi se Mađarska usprotivila bilo kakvom konkretnijem planu za Ukrajinu. Stoltenbergovu izjavu u Kijevu mađarski premijer Viktor Orban popratio je kratkim i vrlo znakovitim tvitom na engleskom, da bude jasno i međunarodnoj publici: „What?!“. Tom tvitu ne trebaju daljnja objašnjenja.
Hrvatski premijer Andrej Plenković stoga je u nedjelju, potpuno realistično, izjavio da će put Ukrajine prema članstvu „trajati još neko vrijeme“ jer je potreban konsenzus svih članica. Takvog suglasja među NATO državama još nema. Presudan razlog za to u ovom trenutku je rat.
Što bi to značilo za članak 5.?
Članstvo Ukrajine otvorilo bi najvažnije od svih pitanja: pitanje članka 5. i kolektivnih sigurnosnih jamstava. Obrambeni zapadni savez ima, ponovimo, odredbu o kolektivnoj obrani u slučaju napada na jednu od njegovih članica. A Ukrajina je napadnuta i brani se već više od godinu dana.
Sve dok rat traje, većina članica htjet će izbjeći donositi teške odluke koje bi, uz to, mogle izazvati eskalaciju sukoba ili biti tretirane u Moskvi kao povod za eskalaciju ili, pak, doista uvući NATO i njegovu vojsku u direktan oružani sukob s Rusijom. Rasprave će se sigurno intenzivirati kako se bude približavao srpanjski summit. No, bude li doista očekivao odlučujuće korake, Zelenski bi iz Vilniusa mogao otići vrlo nezadovoljan.