Neshvatljivo, opet je odgođeno suđenje za masovne ratne zločine u Voćinu 1991. Prvi donosimo iskaze preživjelih
Zbog propusta tužiteljstva, prije nekoliko dana ponovno je odgođen sudski postupak protiv pripadnika vojske SAO Krajine
Prije nekoliko dana trebalo je početi suđenje za ratne zločine koji su se od sredine srpnja do sredine prosinca 1991. događali u Voćinu, a Telegram prvi put donosi iskaze preživjelih mještana. Iako se ovaj zločin počeo istraživati još 23. prosinca 1991., kada je istražni sudac Okružnog suda u Osijeku sastavio prvu službenu zabilješku o masakru i mučenjima u Voćinu i okolnim selima, do danas nema sudskog epiloga. Optuženo je ukupno 29 zapovjednika i pripadnika Teritorijalne obrane Podravska Slatina koje je predvodio komandant štaba Borivoje Radosavljević.
Kaznena prijava protiv njih podnesena je još 15. listopada 1992., a sada, zbog neshvatljivog propusta tužiteljstva, suđenje na kraju ipak nije počelo. Naime, iako nitko od okrivljenika nije dostupan hrvatskom pravosuđu, za većinu njih poznate su adrese na kojima žive u Srbiji. Tužitelji su ih zato morali kontaktirati i dati im priliku da iznesu obranu o optužbama za zločine u Voćinu. No, to još nije učinjeno pa stoga optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu nije moglo potvrditi optužnicu. Optuženim pripadnicima srpske paravojske sada se će diplomatskim putem dati mogućnost da se očituju o svemu što im je stavljeno na teret.
Jedan od najtežih zločina u ratu u RH
Radi se o ubojstvu 50 mještana, mučenjima civila i ratnih zarobljenika, pljački imovine, prisilnom radu… Prema kaznenoj prijavi, koja je citirana i u optužnici, bilo je jasno da je još 6. lipnja 1990., kada je u Podravskoj Slatini osnovan ogranak Srpske demokratske stranke, krenulo i naoružavanje njezinih članova, te dijelova pučanstva u toj općini. Posebno njezinom brdskom dijelu. Naoružani pripadnici SDS-a odlazili prema Voćinu i njegovoj okolici. Osnivale su se vojne baze na lageru Sekulinci, na Bučju, Zvečevu i Čeralijama. Tamo se trebala formirati SAO Zapadna Slavonija koja je u konačnici trebala biti pripojena Velikoj Srbiji.
“Okupacija Voćina počela je 19. kolovoza 1991. godine. Nakon kraće pucnjave, mom je ocu jedan pripadnik Radosavljevićeve postrojbe predao pismenu naredbu da sakupi sve Hrvate i pročita im poruku Odbora Srpske SAO Krajine Voćin. Bilo nam je naređeno da odmah predamo svo oružje, da nam se zabranjuje okupljanje i kretanje van kuće, te da moramo izvršavati sve što nam se naredi. Moj otac ju je i pročitao, a mene su pozvali odmah da se javim u njihovu miliciju. Radosavljević me nekoliko sati ispitivao. Stalno je tražio nekakvo oružje i radio veze”, svjedočio je tijekom istrage Martin B., koji je nakon tog višesatnog ispitivanja i fizičkog maltretiranja ipak pušten kući.
Odvođenja Hrvata na lager Sekulinci
Međutim, već danima ranije Hrvati su odvođeni na lager Sekulinci gdje su neki i ubijeni. Bio je, prisjećaju se svjedoci, 14. kolovoz 1991. kada su Radosavljevićevi borci upali u hotel ‘Voćin’. Tamo su i zaposlenike i goste prisilili da legnu na pod. Poslovođa Branko Ilić pokušao im se suprotstaviti. U idućem trenutku ruke su mu vezali žicom i na silu ga izveli iz hotela. Cijelim putem tukli su ga kundacima. Ubacili su ga u kamion i odvezli u Sekulince gdje je ubijen.
Kata T. preživjela je taj upad u hotel jer je jednog od maskiranih muškaraca pitala što će biti s njom. On joj je rekao da bježi. Uspjela je otići iz hotela i skloniti se na autobusnom kolodvoru u Voćinu. Ilićevi posmrtni ostaci bit će ekshumirani u Sekulincima u ljeto 1998. godine.
Preživjeli svjedok Drago J. završio je 26. kolovoza 1991. također u na lageru Sekulinci. “Pokupili su nas u selu i odveli. Bez obrazloženja. Ostavili su nas tamo u jednom kontejneru. Nekoliko četnika sam prepoznao, uglavnom po glasu. Od batina smo bili potpuno malaksali.
Ja sam u kontejneru proveo 33 dana. Bez svjetla, vode, zraka i hrane. Kada su me 28. rujna pustili, dobio sam još nekoliko udaraca. Zaprijetili su mi da ne smijem nikome ništa govoriti o tome”.
Ispovijest mještanke koja je silovana
U jednom od kontejnera završio je i Franjo D. koji je također prepoznao ljude koji su ga mučili. “Povremeno sam od batina gubio svijest. No, to im nije bilo dovoljno već su nam gasili opuške po cijelom tijelu, naročito po glavi i vratu. Kada su me pustili, nisam uopće mogao hodati”, prisjeća se preživjeli mještanin Voćina kojem su jedna sumještanka i punica potajno donosile lijekove dok je bio na liječenju u lokalnom domu zdravlja.
“Uhitili su me 25. kolovoza 1991. godine. Iz kuće u mjestu Krasković odvedena sam u lager Sekulinci. Tamo sam bila zatočena 38 dana u metalnom kontejneru, bez svjetla i zraka, bez hrane i vode. Bestijalno su me ponižavali i mučili. Psihički, fizički i seksualno”, riječi su Blaženke N. koja je u istom kontejneru, među žrtvama, prepoznala još neke sumještane.
U ‘oslobođenom Voćinu’ Hrvati su zastrašivani stalnom pucnjavom, pretragama kuća, stalnim nadziranjem, zabranama kretanja, zabranom okupljanja. ispričao je istražiteljima Mate P.
Hrvati su u Voćinu bili poput robova
“Muškarce su formirali u razne brigade i prisiljavali na najteže poslove. Prema rasporedu išli smo u branje kukuruza, sječu drva, istovar robe…. Radili smo sve te poslove bez ikakve naknade. Dobivali smo po štrucu kruha za dva dana. Samci svakih tjedan dana. Mi smo taj kruh morali platiti, a Srbi nisu. Dok smo mi radili, pobunjeni Srbi su nam pretraživali kuće i odnosili sve vrijedno što su našli, posebno novac, zlatninu, vrjednije odjevne predmete, kućanske aparate i alat”. Istu radnu obvezu prošao je i Miroslav B. “Dok smo radili, čuvali su nas naši susjedi, mještani. Ponašali su se kao da nas nikada ranije nisu vidjeli. Govorili su nam da ćemo dobiti metak u glavu ako ne napravimo sve što su tražili od nas”.
Gospođa Višnja D. u to je vrijeme imala dvoje male djece – jedno staro sedam mjeseci i jedno od tri godine. Suprug joj je bio u pričuvnom sastavu policije pa je pobjegao iz Voćina u Podravsku Slatinu. “Dok se jednog poslijepodneva stariji sin igrao pred kućom, došla su dvojica naoružanih muškaraca i pucali u susjedov automobil. Sitacija je bila sve teža. Svi smo bili izolirani. Djeca su mi bila sve bolesnija jer nisu imala adekvatnu medicinsku skrb”, svjedočila je ova mještanka Voćina koja je 8. listopada 1991. razmijenjena.
Nalazi vještaka otkrivaju brutalna ubojstva
“S branja kukuruza četvorica mještana izdvojena su 3. prosinca 1991. godine. Rekli im su da moraju ići na prijevoz nekog oružja. No istog dana sva četvorica su ubijena i bačena na đubrište kod tvornice Gaj”, potvrđuje Stjepan D. Vještaci će kasnije napisati da su ova četvorica mještana zadobila višestuke prostijele. Neki hici pogodili su ih s prijeda, a neki u leđa. Jedan je pogođen s 18 metaka. Radilo se, zaključili su vještaci, o rafalima.
Najgori masakr dogodio se sredinom prosinca kada su se pobunjeni Srbi povlačili iz Voćina prema kojem su počele nadirati snage Zbora narodne garde. Prisjeća se tih dana i Ivan Đ. “Bio je 12. prosinca kada su pobunjenici počeli paliti kuće po selu, bacati bombe, pljačkati i ubijati mještane. Upali su tako i u kuću mog oca Marijana. Bacili su bombu sa suzavcem na kuću i sve nas istjerali na dvorište. Čuo sam glas svog oca: ‘Vlado, molim te, nemoj me!’ Nakon toga sam čuo hitac. Očevo tijelo pronašli smo idući dan pred ulaznim vratima.” Većina mještana Voćina i njegove okolice stradala je između 12. i 14. prosinca 1991. Ubijeni su, zaklani i spaljeni.
Optužbi za zločin u Voćinu nakon procesa na sudu u Haagu oslobođen je Vojislav Šešelj, a ovaj ratni zločin bio je i dio optužnice protiv Slobodana Miloševića.