Istaknuti ideolog neoliberalizma Milan Račić o odrastanju, biznisu, djeci i povratku u Hrvatsku

S roditeljima i sestrom sredinom 1970-ih emigrira u Kanadu te se školuje na sveučilištima u Torontu, Dalhousieu, Sherbrookeu, Manitobi i McGillu. Od 1996. postaje članom odvjetničkih komora u New Yorku i Massachusettsu. Impresivan je popis kanadskih i američkih kompanija u kojima je Račić bio pravni savjetnik ili na visokim funkcijama direktora, potpredsjednika, predsjednika ili osnivača: Bombardier Aerospace Inc., Dornier Luftfahrt, Fairchild Aerospace Corporation, Fairchild Dornier Corporation…

Danas živi u zagorskom selu Andraševcu, gdje je kupio staru hižu, izgrađenu 1961., jednu od rijetkih u okolici s građevinskom dozvolom. Umjesto adaptacije, smatra kako bi mu bilo bolje i jeftinije da je srušio trošnu zagorsku kućicu i sagradio novi objekt. Nemali problem predstavlja mu i vlaga koja pomalo izbija, ali se trudio sačuvati dio zagorske kulturne baštine.

“Posao se može raditi bilo gdje. Prvu sam kolumnu napisao na brdu iznad mog sela i poslao je u New York. Kad mi dođu prijatelji u posjet ili na ručak iz Zagreba, komentiraju kako predaleko živim. No, meni treba samo pola sata do Zagreba automobilom. Kimberly, moja supruga Amerikanka, koju sam upoznao u Washingtonu, šali se da je nama Zagorje naš Connecticut. A da napravimo brze vlakove do Zagreba bili bismo fenomenalno povezani, to je budućnost.” Zanima me je li Račićeva supruga doživjela kulturološki šok preseljenjem iz svjetske metropole na zagorsko brdo?

“Manje nego ja. Govori engleski, francuski, mandarinski i hrvatski, studirala je u Kini. Sve lakše prihvaća, jer je fokusirana na obitelj. Radila je u Svjetskoj banci u Washingtonu i ostavila vrlo uspješnu karijeru. To je bio njezin uvjet da dođemo u Hrvatsku. Imao sam 40 godina kad sam se oženio. Moja mama je već mislila da je sa mnom gotovo, da se neću nikada oženiti.”

TELEGRAM: Kako ste ušli u kombinaciju za potencijalnog ministra gospodarstva u Oreškovićevoj Vladi?

RAČIĆ: Iz Mosta su me kontaktirali početkom rujna.

TELEGRAM: Kako su došli do vas? Niste previše eksponirani.

RAČIĆ: Čitali su moje kolumne. Kažem da već deset godina pričam istu priču, samo me devet godina nitko nije slušao. Pišem o vodstvu, strategiji i upravljanju promjenama, čime sam se bavio tijekom cijele karijere. Rekli su mi da im se sviđaju moji stavovi i pozvali me na razgovor. Nisam imao pojma što je Most, dvojio sam trebam li uopće otići na taj sastanak. Rekao sam im kako moram biti dosljedan idejama koje promoviram.

Stalno ponavljam da nema čarobnog štapića za izlaz iz ove situacije i kako svi skupa u društvu moramo biti odgovorniji. Recimo, teorije prof. Lovrinovića meni su neozbiljne. Odvest će zemlju u propast. Rekao sam im otvoreno: ili ćete podržati moje ili Lovrinovićeve ideje. Na sljedećem sastanku bio je prisutan Božo Petrov, njemu su se svidjele moje ideje o reformi.

TELEGRAM: Jesu li tražili da im predočite svoj program?

RAČIĆ: Htjeli su da aktivno sudjelujem u njihovoj kampanji, no na kraju je Nacionalno vijeće Mosta sve blokiralo. A nisam nikad prije čuo za Nacionalno vijeće. To su već bile neke igre na višim razinama. Rekao sam im da imaju jednog Bosanca previše. Jer ja sam iz Banje Luke, a gospoda Lovrinović i Prgomet su također iz Bosne. Došao sam do zaključka kako imate trećinu ljudi koji stvarno vjeruju u program, imate drugu grupu ljudi koja u tome vidi samo priliku za razvoj karijere i trećinu koja nema pojma.

Poslije izbora su me obavijestili kako sam predložen za kandidata za ministra uprave. Komentirao sam kako smatram da sam mnogo jači u gospodarstvu. Rekli su mi da sastavim pet, šest smjernica. Sjeo sam i u 48 sati na hrvatskom i engleskom napisao što bih htio vidjeti u ovoj zemlji kao strani investitor.

TELEGRAM: Zašto vaš plan nije prošao?

RAČIĆ: Nije to moja odluka, nego premijera i Mosta, što je njihovo pravo.

TELEGRAM: Prijeti li Hrvatskoj grčki scenarij?

RAČIĆ: Mislim da ovdje ne strahujemo dovoljno od njega. No, ako ovako nastavimo, da. Samo nas nitko neće spasiti.

TELEGRAM: Možete li mi ispričati kako ste od rodne Banje Luke došli do Kanade?

RAČIĆ: Moj tata Zvonimir je bio razočaran time što se dogodilo poslije Hrvatskog proljeća. Uvijek je imao poduzetnički duh. Studirao je elektrotehniku, nije diplomirao, nego se zaposlio u PTT-u BIH. Tamo je upoznao mamu Blanku. Sa šefom je otvorio biro za inženjersko planiranje, no ubrzo su mu ga zatvorili, i to dva puta. Puknuo mu je film i odlučio je zatražiti vizu za Kanadu ili Australiju. Nije vidio perspektivu za nas Hrvate u Banjoj Luci.

Otišli smo u Kanadu 3. studenoga 1975. Tata je otišao na poslovni put u Mađarsku, a mama, sestra i ja smo otputovali u München, odakle smo letjeli za Kanadu. Sestri nisu ni rekli da idemo na daleki put nego da idemo na groblje. Rekli su joj da ponese vestu, što nije učinila, jer je taj dan bilo toplo. Kasnije smo se zezali: “Što nisi uzela vestu?” A ona će: “Pa, nitko mi nije rekao da idem u Kanadu!”.

Kad smo došli, nitko nije znao engleski. Tata se snalazio s njemačkim i radio je sve poslove, od bauštele nadalje. Iako je meni bilo super, sjećam se kako smo prvih mjesec dana samo šetali, gledali izloge i jeli čokoladu. A tata je bio izluđen, iako mi to nismo vidjeli, jer je na leđima imao cijelu obitelj, nije znao jezik i nikoga nije poznavao.

Onda su nas upisali u školu, sestra i ja smo išli u isti razred za imigrante. Ja sam tada bio mali debeljuco, nisam znao jezik i bio sam idealna meta da me vršnjaci tuku. No, to me je osnažilo, jer sam se naučio tući. Svako zlo za neko dobro, tako da sam poslije čak postao šampionom u hrvanju. U devet mjeseci sam prošao tri škole i tako dobro svladao engleski da sam čak imao najvišu ocjenu u normalnom razredu. Razmišljao sam: “Kako su glupi ti Kanađani, pustili su mene kao stranca da ih pobijedim u njihovu jeziku”.

Znate, mi doma s djecom pričamo engleski. Ljudi misle da je to zbog moje supruge Amerikanke. Ne. Baš sam ja inzistirao na tome. Hoću da kad dođu na pregovore u New York ili London da mogu konkurirati, biti posve ravnopravni, da nemaju biljeg stranca i da pobijede. Ali, ne razumiju to svi. Nekada se dogodi da nam u supermarketu u Zagorju prilaze bakice koje nam govore da se pravimo važni što pričamo engleski a živimo ovdje. A ne razumiju da će moja djeca govoriti hrvatski bolje od njihove unučadi.

TELEGRAM: Jeste li si kao klinac već zacrtali cilj – želim biti uspješan poduzetnik?

RAČIĆ: Moj otac i stričevi bili su inženjeri, ali nikad mi nisu mogli objasniti čime se bave. Dok su stariji bratići studirali medicinu, ja sam znao da neću biti liječnik. Znao sam da je moj put pravo, međunarodno pravo.

TELEGRAM: Je li 11. rujna stvarno devastirao avioindustriju?

RAČIĆ: Totalno, tada su naše tvrtke devastirane. Investirali smo milijardu dolara u najsuvremeniji zrakoplov na svijetu, a tri dana nakon što je prvi izašao iz tvornice, otišli smo u bankrot. Svaka ta kriza je i odraz stanja te tvrtke.

TELEGRAM: Gdje ste bili tog 11. rujna?

RAČIĆ: Bio sam izvan Washingtona, baš blizu aerodroma. Znate, u Kanadi imamo određeni odnos inferiornosti/superiornosti prema Amerikancima. I kaže se – kad u Americi kihnu, Kanada dobije upalu pluća! Da ste mi svojedobno rekli da ću pokretati biznis u Americi i da ću tamo pronaći suprugu, rekao bih kako nema šanse… Znate, tamo vas vrlo brzo prihvate. Kad vide da ste dobri, kažu vam – ti si naš. Selekcija je oštra. Ako nisi dobar, otpadaš.

Tako se dogodilo da mali Hrvat iz Kanade njima organizira situaciju kad je došlo do te velike nacionalne krize. No, to govori i o njihovoj veličini. Šef mi je rekao neka uzmem sobu u hotelu izvan grada, no ja sam tvrdoglavo sjeo u automobil i vozio autoputom do Washingtona. Nije bilo nikoga osim vojnika. Kada sam došao kući, nazvao sam ga. Bio je bijesan što sam napravio po svome.

TELEGRAM: Koliko vam je novac bio motivacija u životu? I koliko ste imali financijskih uspona i padova tijekom karijere?

RAČIĆ: Davno sam shvatio da nikada neću dovoljno zaraditi u životu, jer apetiti samo rastu. Kad zaradite prvi milijun, hoćete imati deset. Znate, ja volim projekte, volim graditi zbog strasti koju osjećam. Najvažnije je da volim ono što radim. Znate, meni je žao većine Hrvata. Život je prekratak. Recimo, gledam na LinkedInu životopise, što su ljudi završili, a što danas rade. Većina ljudi je podcijenjena. A svi bi bili mnogo bolje iskoristivi samo da im se pruži prava šansa. Zato što ne postoji dinamična ekonomija. Mislim da je svatko od nas u ovom životu dobio neke talente i da ih mora iskoristiti. Ja sam vjernik, ali isto tako razmišljaju moji prijatelji, ateisti. Šteta je da to propadne.

TELEGRAM: Kakve su vam ambicije? Što biste željeli još postići, ostaviti djeci?

RAČIĆ: Godinama sam u Kanadi i Americi ispitivao ljude na ulici – što ćete raditi kad odrastete? Pritom nisam mislio na djecu kad postanu punoljetna, nego kad odrasli imaju, recimo, 80 godina. Pitao sam to i glavnog suca za intelektualno pravo u Americi, također Hrvata. Ostao je zatečen. Znate, moja žena je ključni faktor što smo došli živjeti u Hrvatsku. Rekla mi je jednog dana: “Ili me vodi u Hrvatsku ili prestani stalno pričati o njoj”.

Zaključili smo da ako smo skromni, možemo živjeti na bilo kojoj točki svijeta. Poslije smrti moje mame, rekli smo – haj’mo u Hrvatsku baviti se vinarijom. Slučajno smo završili u Zadru. Imam i jednu staru jedrilicu, iz ’89. godine. Nisam težio luksuzu, ionako je dosta luksuznih brodova iz jadranskih marina završilo u rukama banaka. Svojedobno sam sudjelovao u utrkama jedrilica u Washingtonu. Razmišljali smo napraviti tri vinarije s butik-hotelima, a moj je automobil tada bio sav izgreban od makadamskih putova. Ne znam jeste li kad pregovarali s lokalnim ljudima. To je jalov posao, po principu – ili ja vas silujem ili vi mene silujete. Nema sredine da se nađemo. Bilo mi je teže s njima pregovarati nego s najvećim svjetskim biznismenima.

To je bilo prije krize, kad je vladala golema pohlepa među ovdašnjim ljudima. Tada smo iznajmili stan pa su se svi čudili zašto iznajmljujemo nekretninu kad imamo novca da je kupimo. Kao da si manje vrijedan. Tako da vam ja od cijele zemaljske kugle najbolje poznajem svako selo u Zadarskoj županiji. Imali smo investitore i za Badel, Imotsku vinariju, ali to je bila sustavna krađa na svim nivoima, to su bili ogledni primjerci kako upropastiti tvrtke. Primijetio sam kako ovdje ima mnogo ljudi koji rade u sektoru prodaje, a mrze ljude i ne znaju uopće komunicirati. A nonsens je što izaberu takav posao. Inače, mislim da je kriza baš odlično vrijeme da se grade tvrtke.

TELEGRAM: Niste li vi idealist?

RAČIĆ: Jesam, u jednu ruku. Ali, mislim da se mora biti takav. Moji prijatelji u Americi su me uvijek ismijavali kad bih rekao da pravda mora dugoročno pobijediti. Oni su odmahivali rukom i govorili da pričam gluposti, da znam i sam kako sistem funkcionira. Moramo u to vjerovati, inače nema smisla.

TELEGRAM: Rađaju li se ljudi sa smislom za biznis, kao za umjetnost, ili se to može naučiti?

RAČIĆ: Za voditi biznis morate imati neku genetsku crtu u sebi. Za poduzetništvo morate biti kreativni i imati sposobnost analize sistema oko sebe. I da imate dovoljnu razinu tolerancije prema riziku. A to nemaju svi ljudi. Dat ću vam primjer. Kad sam vodio konzultantsku tvrtku, s partnerima koji su radili više od 20 milijardi pregovora u svijetu, imao sam 35 godina i bio sam najmlađi i predsjednik uprave. Recimo, jedan moj partner imao je 69 godina i vodio je 12.500 ljudi u jednoj tvrtki, ali mu je bilo teško u našem startupu. Znate, jedno je voditi aviokompaniju, a drugo stvoriti je.

TELEGRAM: Čime punite baterije?

RAČIĆ: Volim glazbu, svirao sam u jednom bendu i pisao pjesme. Lud sam za glazbom. Djeca mi se zovu Blanka Calexica (6), Tomislav Wilco (4,5), Pixie Martina (2) i Valentina James (4 mjeseca). Dao sam im jedno hrvatsko ime, drugo po omiljenim grupama. Bio sam lud za Azrom. Johnny Štulić je genij, a njegov bend jedan od top tri na svijetu. Kad čujem njegovu pjesmu po stoti put, ponovno otkrijem nešto što ranije nisam čuo. Sad baš ne čujem previše glazbu koja mi se sviđa, što znači da starim. Iako jako volim The National i neke druge novije grupe. Neću zaboraviti osjećaj kad je grupa Pixies gostovala na Šalati, odšetao sam od kuće pješice i to mi je bilo nezaboravno iskustvo. Ma, ja sam vam zapravo građen za seljaka i za fizičke poslove. Na farmi cijepam drva, treba obrezivati voćnjak… To me veseli u ovoj životnoj fazi.

TELEGRAM: Pronašao sam neke vaše savjete za bolji život, koji me asociraju na pokojnu Žuži Jelinek: “Razgovarajte sa strancima, nasmiješite se, brinite se za obitelj, cijenite kvalitetnu uslugu, iskorijenite lošu uslugu, dobro obavljajte svoj posao i širite pozitivne krugove ljudi”. Takve savjete ne bih očekivao od jednog biznismena i nesuđenog ministra.

RAČIĆ: To sam napisao u jednoj kolumni koja je postala popularna. Svatko od nas ima ljude koji ga okružuju: obitelj, supruga, djeca, ljubavnici, prijatelji, kumovi… I ako su svi oko vas negativni, vi ne možete ne biti negativni. Teško je to izbjeći ako je u pitanju mama ili bračni partner. Tada je to teret i križ s kojim se morate nositi u životu. U svim drugim slučajevima treba ih izbjegavati.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. ožujka 2016.