Sve što je imao, marljivi Müller stekao je kroz beskrajan trud i poslovnu sposobnost. Rodio se 1857. u siromašnoj židovskoj obitelji u Zagrebu, sedam godina nakon što je grad službeno oformljen. Prvi dućan, skupa s restoranom, sa suprugom Fanikom otvorio je u Josipdolu kod Ogulina; išlo im je toliko dobro, da su uskoro odlučili kupiti ruiniranu trgovinu “Zlatni zvon” u zagrebačkoj Ilici, na broju 112.
Sama ideja, da se u ono vrijeme okuša baš u Ilici, ukazivala je na razinu ambicija Adolfa Müllera. Za “Zlatni zvon” kažu da je postao jedan od opremljenijih u gradu, s pametnim promotivnim aktivnostima i izgradnjom dugoročnih odnosa s lojalnom klijentelom, prije nego što su takve aktivnosti svedene na buzzworde svake marketinške prezentacije na svijetu. Zasluženi uspjeh Müller je 1883. iskoristio za širenje posla i investicije u ciglanu, a kasnije i druge pogone.
Uspjeh njihovih poslova ukazivao je na društveni prevrat
U relativno kratkom roku, siromašni židovski dječak i nepoznati trgovac iz Josipdola postao je jedan od ključnih pokretača zagrebačkog trgovačkog i industrijskog života. Židovski poduzetnici poput Müllera, Emanuela Pristera, kasnije njegova sina Eduarda, Schwarza i Grünwalda i drugih, sudjelovali su u toj prvoj, turbulentnoj eri gradskog razvoja, često bez ikakvih inicijalnih para (doduše, valja pošteno kazati da je Prister u Zagreb stigao s pristojnih 40 tisuća forinti u džepu).
Iz današnje vizure teško je to pojmiti, no uspjeh njihovih poslova ukazivao je na dubinski društveni prevrat. Stoljećima vezan isključivo uz krvno srodstvo i veličinu posjeda, u čvrstom rukohvatu velikaša i vlasti, ozbiljan kapital odjednom je utekao rigidnoj dvorsko-plemićkoj kontroli.
Kroz dionička društva, tvornice, trgovine, službe i obrte, postalo je moguće stvoriti i akumulirati značajna sredstva, njima uglavnom slobodno raspolagati, u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće unutar monarhnog uređenja, reinvestirati ih i ulagati u razne hobije ili dobročinstva: Müllerovi sinovi, filmofili, potaknuli su oca na pothvat izgradnje kina u Frankopanskoj, današnje Gavelle, kao i na investiciju u kompleks kina koje se danas zove Europa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zagreb koji je bio uključen u kontemporarne tokove
Osim, dakle, rodbinskih veza i pozicije na dvoru, trud, posvećenost i poslovna kreativnost postale su relevantne društvene vrijednosti, ne samo na načelnoj razini. Što je dovelo do eksplozije mogućnosti, procvata liberalnog građanskog društva i dotad nezamislivo široke raspodjele novca, još donedavno ograničene na par tuceta povlaštenih pojedinaca.
Uz ukidanje kmetstva i izum parnog stroja, u dotadašnjoj povijesti Europe nije bilo važnije promjene paradigme, zasnivane na ideji da možeš raditi i djelovati bez neprekidnog straha od dekapitacije. Upravo zato, srpski trgovci, židovski poduzetnici, mađarski arhitekti i industrijalci iz čitave Austrougarske monarhije, dali su ključan doprinos razvoju Zagreba, koji nikada prije – a vjerojatno ni nikad kasnije, barem zasad – nije u toj mjeri bio uključen u kontemporarne europske tokove.
Pa je tako zgradu Glavnog željezničkog kolodvora gradio mađarski stručnjak, zadužen za kolodvore u gotovo čitavoj Monarhiji; nakon očeve smrti, Eduard Prister Zrinjevcu je poklonio čuveni glazbeni paviljon, smješten u centru perivoja; njegov otac bio je ključan za razvoj gradskog vodovoda, Paromlina, izgradnju nesretne sinagoge i probijanje Praške ulice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve ovo nema previše veze sa slobodnim tržištem
Od spajanja gradskih naselja i formalnog nastanka Zagreba 1850. do početka 20. stoljeća, tvrdi kapitalisti dali su naličje donjogradskim palačama, parkovima i blokovima, osnovali ili podržali osnivanje velikog broja važnih institucija, izgradili kulturno-umjetničku scenu i udarili temelje budućem modernitetu i razvoju, koji je, doduše, u nekim ključnim područjima ipak izostao.
Stoga, kazati da je kapitalizam kriv za kulturocid, što se ukazalo na jednom od transparenata u Varšavskoj netočno je iz niza razloga: povijesti same zgrade, koju su izgradili privatnici; trenutnog vlasništva nad zgradom, koje nije privatno; te eventualnih spekulacija o dogovoru gradonačelnika i nekog nedobronamjernog ulagača, što opet nema previše veze sa slobodnim tržištem.
Plitki sukobi o kapitalizmu dubinski su promašeni
Svoditi temu Kina Europa na plitke sukobe o kapitalizmu dubinski je promašeno, bez obzira koju stranu zastupate, ne samo radi uvjerljivo kapitalističke povijesti zgrade i njene okoline. Onda, kao i sada, svaka ustrojna jedinica na svijetu – grad, država ili četvrt – ima pravo za pojedine površine, zgrade ili institucije odrediti da su van dosega tržišta, ili barem da mogu vršiti precizno određene funkcije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako u zgradi HNK već stotinu i nešto godina imamo kazalište, iako bi, po lokaciji, veličini i vanjštini, sasvim sigurno nekome već palo napamet tamo otvoriti, ne znam, shopping mall (recimo: lanac mallova City Centar, čija ispostava u centru ne bi morala imati sufiks East ili West, već naprosto City Centar). Ili Zrinjevac, Štross i Tomislavac, koji se uz sve neprilike na maksimirskom stadionu, već dosta dugo drže bez održavanja nogometnih utakmica, osim onih koje smo kao klinci svi u potaji organizirali.
Naravno da javni prostori trebaju ostati javni
Takve povremene odluke ne ugrožavaju opstojnost tržišta baš nigdje; ovdje je veći problem što pravog tržišta uglavnom nema. Hiniti da se u konkretnom slučaju Kina Europa ne radi o nečem znatno dubljem, sukobu gradonačelnika s jednim dijelom vlastitog grada, jednako je promašeno, kao pohvala na račun navodne fiskalne predanosti nekadašnjeg ministra kulture, g. Hasanbegovića, kada je ukidao dotacije udrugama – u oba slučaja srž problema je u kontekstu i motivacijama.
Jasno je da Milan Bandić nije odlučio promijeniti najmoprimce jer je gajio zamjerke na njihove odluke po pitanju poljskog dokumentarizma. A bi li nam svima u Hrvatskoj bilo bitno bolje, da je još uvijek moguće židovskom dječaku iz izrazito siromašne kuće u dvadesetak godina stvoriti vlastitu trgovinu, pa ciglanu, pa nekoliko gradskih kina, i da ga pritom na svakom koraku ne susretnu poreznici, regulatori i nestabilni načelnici, nije za sporiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Netko je na Kino Europu stavio papirić ‘kapitalizam je kulturocid’. Tu dvoranu su, inače, izgradili tvrdi kapitalisti
Dubinski je promašeno svoditi temu Kina Europa na plitke sukobe o kapitalizmu, bez obzira koju stranu zastupate
Jasno je da Milan Bandić nije odlučio promijeniti najmoprimce jer je gajio zamjerke na njihove odluke po pitanju poljskog dokumentarizma. A bi li nam svima u Hrvatskoj bilo bitno bolje, da je još uvijek moguće židovskom dječaku iz izrazito siromašne kuće u dvadesetak godina stvoriti vlastitu trgovinu, pa ciglanu, pa nekoliko gradskih kina, i da ga pritom na svakom koraku ne susretnu poreznici, regulatori i nestabilni načelnici, nije za sporiti.
Adolf Müller pripadao je onoj grupi zagrebačkih poduzetnika, koji su krajem 19. stoljeća udarili temelje suvremenog velegrada (što je Zagreb u ono vrijeme, ako ne brojem stanovnika, onda usmjerenjem i pripadnošću, svakako bio).
Sve što je imao, marljivi Müller stekao je kroz beskrajan trud i poslovnu sposobnost. Rodio se 1857. u siromašnoj židovskoj obitelji u Zagrebu, sedam godina nakon što je grad službeno oformljen. Prvi dućan, skupa s restoranom, sa suprugom Fanikom otvorio je u Josipdolu kod Ogulina; išlo im je toliko dobro, da su uskoro odlučili kupiti ruiniranu trgovinu “Zlatni zvon” u zagrebačkoj Ilici, na broju 112.
Sama ideja, da se u ono vrijeme okuša baš u Ilici, ukazivala je na razinu ambicija Adolfa Müllera. Za “Zlatni zvon” kažu da je postao jedan od opremljenijih u gradu, s pametnim promotivnim aktivnostima i izgradnjom dugoročnih odnosa s lojalnom klijentelom, prije nego što su takve aktivnosti svedene na buzzworde svake marketinške prezentacije na svijetu. Zasluženi uspjeh Müller je 1883. iskoristio za širenje posla i investicije u ciglanu, a kasnije i druge pogone.
Uspjeh njihovih poslova ukazivao je na društveni prevrat
U relativno kratkom roku, siromašni židovski dječak i nepoznati trgovac iz Josipdola postao je jedan od ključnih pokretača zagrebačkog trgovačkog i industrijskog života. Židovski poduzetnici poput Müllera, Emanuela Pristera, kasnije njegova sina Eduarda, Schwarza i Grünwalda i drugih, sudjelovali su u toj prvoj, turbulentnoj eri gradskog razvoja, često bez ikakvih inicijalnih para (doduše, valja pošteno kazati da je Prister u Zagreb stigao s pristojnih 40 tisuća forinti u džepu).
Iz današnje vizure teško je to pojmiti, no uspjeh njihovih poslova ukazivao je na dubinski društveni prevrat. Stoljećima vezan isključivo uz krvno srodstvo i veličinu posjeda, u čvrstom rukohvatu velikaša i vlasti, ozbiljan kapital odjednom je utekao rigidnoj dvorsko-plemićkoj kontroli.
Kroz dionička društva, tvornice, trgovine, službe i obrte, postalo je moguće stvoriti i akumulirati značajna sredstva, njima uglavnom slobodno raspolagati, u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće unutar monarhnog uređenja, reinvestirati ih i ulagati u razne hobije ili dobročinstva: Müllerovi sinovi, filmofili, potaknuli su oca na pothvat izgradnje kina u Frankopanskoj, današnje Gavelle, kao i na investiciju u kompleks kina koje se danas zove Europa.
Zagreb koji je bio uključen u kontemporarne tokove
Osim, dakle, rodbinskih veza i pozicije na dvoru, trud, posvećenost i poslovna kreativnost postale su relevantne društvene vrijednosti, ne samo na načelnoj razini. Što je dovelo do eksplozije mogućnosti, procvata liberalnog građanskog društva i dotad nezamislivo široke raspodjele novca, još donedavno ograničene na par tuceta povlaštenih pojedinaca.
Uz ukidanje kmetstva i izum parnog stroja, u dotadašnjoj povijesti Europe nije bilo važnije promjene paradigme, zasnivane na ideji da možeš raditi i djelovati bez neprekidnog straha od dekapitacije. Upravo zato, srpski trgovci, židovski poduzetnici, mađarski arhitekti i industrijalci iz čitave Austrougarske monarhije, dali su ključan doprinos razvoju Zagreba, koji nikada prije – a vjerojatno ni nikad kasnije, barem zasad – nije u toj mjeri bio uključen u kontemporarne europske tokove.
Pa je tako zgradu Glavnog željezničkog kolodvora gradio mađarski stručnjak, zadužen za kolodvore u gotovo čitavoj Monarhiji; nakon očeve smrti, Eduard Prister Zrinjevcu je poklonio čuveni glazbeni paviljon, smješten u centru perivoja; njegov otac bio je ključan za razvoj gradskog vodovoda, Paromlina, izgradnju nesretne sinagoge i probijanje Praške ulice.
Sve ovo nema previše veze sa slobodnim tržištem
Od spajanja gradskih naselja i formalnog nastanka Zagreba 1850. do početka 20. stoljeća, tvrdi kapitalisti dali su naličje donjogradskim palačama, parkovima i blokovima, osnovali ili podržali osnivanje velikog broja važnih institucija, izgradili kulturno-umjetničku scenu i udarili temelje budućem modernitetu i razvoju, koji je, doduše, u nekim ključnim područjima ipak izostao.
Stoga, kazati da je kapitalizam kriv za kulturocid, što se ukazalo na jednom od transparenata u Varšavskoj netočno je iz niza razloga: povijesti same zgrade, koju su izgradili privatnici; trenutnog vlasništva nad zgradom, koje nije privatno; te eventualnih spekulacija o dogovoru gradonačelnika i nekog nedobronamjernog ulagača, što opet nema previše veze sa slobodnim tržištem.
Plitki sukobi o kapitalizmu dubinski su promašeni
Svoditi temu Kina Europa na plitke sukobe o kapitalizmu dubinski je promašeno, bez obzira koju stranu zastupate, ne samo radi uvjerljivo kapitalističke povijesti zgrade i njene okoline. Onda, kao i sada, svaka ustrojna jedinica na svijetu – grad, država ili četvrt – ima pravo za pojedine površine, zgrade ili institucije odrediti da su van dosega tržišta, ili barem da mogu vršiti precizno određene funkcije.
Tako u zgradi HNK već stotinu i nešto godina imamo kazalište, iako bi, po lokaciji, veličini i vanjštini, sasvim sigurno nekome već palo napamet tamo otvoriti, ne znam, shopping mall (recimo: lanac mallova City Centar, čija ispostava u centru ne bi morala imati sufiks East ili West, već naprosto City Centar). Ili Zrinjevac, Štross i Tomislavac, koji se uz sve neprilike na maksimirskom stadionu, već dosta dugo drže bez održavanja nogometnih utakmica, osim onih koje smo kao klinci svi u potaji organizirali.
Naravno da javni prostori trebaju ostati javni
Takve povremene odluke ne ugrožavaju opstojnost tržišta baš nigdje; ovdje je veći problem što pravog tržišta uglavnom nema. Hiniti da se u konkretnom slučaju Kina Europa ne radi o nečem znatno dubljem, sukobu gradonačelnika s jednim dijelom vlastitog grada, jednako je promašeno, kao pohvala na račun navodne fiskalne predanosti nekadašnjeg ministra kulture, g. Hasanbegovića, kada je ukidao dotacije udrugama – u oba slučaja srž problema je u kontekstu i motivacijama.
Jasno je da Milan Bandić nije odlučio promijeniti najmoprimce jer je gajio zamjerke na njihove odluke po pitanju poljskog dokumentarizma. A bi li nam svima u Hrvatskoj bilo bitno bolje, da je još uvijek moguće židovskom dječaku iz izrazito siromašne kuće u dvadesetak godina stvoriti vlastitu trgovinu, pa ciglanu, pa nekoliko gradskih kina, i da ga pritom na svakom koraku ne susretnu poreznici, regulatori i nestabilni načelnici, nije za sporiti.