Neven Mimica upravo odrađuje zadnje mjesece na mjestu EU povjerenika. Ispričao nam je što je radio proteklih pet godina

Potresno prvo putovanje u Gvineju

“Unutra je bilo valjda 50 stupnjeva. I te male bebe, tek rođene… Pitam za jednu bebu kad je rođena. Kažu mi, evo sad, prije 20 minuta. I pitaš se koja je šansa uopće da preživi. Čak i da nije ebola u susjednoj sobi. Koja je šansa da preživi u takvim uvjetima? Da uopće diše na 50 stupnjeva?”, sjeća se Mimica.

S njim su, kaže, bila još dvojica povjerenika, Christos Stylianides i Vytenis Andriukaitis, zaduženi za humanitarnu pomoć i zdravlje. Ni situacija u samom gradu i oko njega nije bila puno bolja od onoga što su vidjeli u lokalnoj bolnici. “Ulice pune kanala, rupa i smeća, nema kanalizacije… Kaže Andriukaitis ‘mi smo tu došli zbog ebole, ali ako ebolu nekako i spriječimo, sutra može izbiti neka nova epidemija'”.

U narednih gotovo pet godina Mimica će posjetiti osamdesetak zemalja. Ali ovo putovanje u Gvineju, na samom početku mandata u Europskoj komisiji, ostavilo je dubok dojam. Slike iz te afričke države, koja se tada borila s epidemijom ebole ostale su mu živo urezane u pamćenje. Završetak epidemije, koja je uzela više od dvije i pol tisuće života, bit će proglašen tek godinu dana kasnije, krajem 2015.

Pomoć iz europskog proračuna

Europska unija dodijelila je tada 61 milijun eura kao hitnu pomoć Gvineji, Liberiji i Sierra Leoneu zbog epidemije ebole. Za dugoročne projekte, do 2020. godine, Komisija je za Gvineju u europskom proračunu predvidjela ukupno 244 milijuna eura. Taj će novac, među ostalim, biti uložen u zdravstvo, vodoopskrbu i kanalizaciju.

“U Conakryju imamo veliki projekt izgradnje kanalizacije i gospodarenja otpadom. Ne može se reći da je sve divno i krasno, ali je ipak nešto bolje” nego kada je 2014. godine prvi puta posjetio tu zemlju, uvjeren je danas Mimica.

Prvi povjerenik Europske komisije iz Hrvatske, kojeg je na tu dužnost imenovala još vlada Zorana Milanovića, odrađuje zadnje mjesece svog mandata. Razgovarali smo za vrijeme njegovog nedavnog kratkog boravka u Zagrebu. Mimica se upravo bio vratio iz Mozambika.

 

Posjet Mozambiku poharanom ciklonom

Tu siromašnu državu na jugoistočnoj obali Afrike u ožujku i travnju pogodila su dva razorna ciklona. Poginulo je više stotina ljudi. Olujni vjetar i poplave uništili su sela i gradove. Među najpogođenijima bio je je lučki grad Beira, jedan od najvećih gradova u Mozambiku. “U cijelom gradu nije ostalo možda ni 20 posto krovova. Pola grada je razrušeno, ne samo obiteljskih kuća, nego i velikih zgrada”, kaže Mimica.

U Beiru je stigao dva mjeseca nakon katastrofe. “Ljudi se trude, radili su, popravljali, ali ne mogu sami”, veli. Europska unija uputila je najprije desetak milijuna eura humanitarne pomoći, a potom je organizirana donorska konferencija na kojoj su prikupljana dodatna sredstva za obnovu. EU je iz proračuna dala sto milijuna eura, a još toliko dolazi iz Europske investicijske banke.

U Beiri je uništena i lokalna velika bolnica, ostala je bez krova, nijedna od osam operacijskih dvorana ne radi “jer je sve razneseno, popucala su stakla, a oprema je uništena”. Talijanski Crveni križ postavio je šatore s priručnim operacijskim dvoranama, hitnim prijemom, kardiologijom i drugim bolničkim odjelima. Tako funkcioniraju već skoro tri mjeseca.

Kako iskorijeniti siromaštvo i glad

Takvi prizori nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, pa ni Mimicu, iako se nagledao sličnih situacija. I to ga, priznaje, pogađa. Kao što ga pogađa i “ono što je konstantno” u raznim dijelovima svijeta – “siromaštvo i glad”.

“U Čadu, kad smo se malo maknuli iz glavnog grada, naišli smo nasred pustinje na kućice od blata, i majke s djecom koje sjede na suncu, na 45 stupnjeva. To je ono što bi razvojna politika morala raditi – iskorijeniti siromaštvo i glad. Na papiru, to su ciljevi održivog razvoja. Ali tek kad u očima djece vidite što zapravo taj cilj znači, postane mi zbilja drago da mogu bar nešto napraviti baš u ovom resoru Europske komisije. S tih deset milijardi eura godišnje, koliko se u europskom proračunu izdvaja za razvojnu pomoć, nešto se može i mora napraviti”.

Ljudi nemaju pojma tko je Mimica

Ljudi u lokalnim zajednicama kojima EU dodjeljuje sredstva nemaju pojma tko je Neven Mimica, niti otkud dolazi. Ipak, nosi novac kojim će se izgraditi bolnica ili vodovod, kupiti kokoši za uzgoj ili pokrenuti poljoprivredna proizvodnja. To je ono što ljudi znaju, pa ga dočekuju s počastima. “U barem šest-sedam sela u Africi postao sam poglavica”, kaže u šali Mimica, “jer su me okitili insignijama seoskog poglavara, od tankih pletenih šalova do ukrašenih štapova i ogrlica izrađenih od sitnih perlica”.

Kad mu se to prvi puta dogodilo, bio je iznenađen jer ga na to nisu pripremili. U kenijskoj pokrajini Samburu, 400-tinjak kilometara sjevernije od Nairobija, okupile su se tako pod velikim šatorom na drvenim stupovima lokalne starješine koji odlučuju kako će dočekati nekog gosta. “Najstariji među njima dao mi je sve ono što je i on imao na sebi”, prisjeća se Mimica te jedne prilike u kojoj je, kako je zaključio, i sam postao seoski poglavar.

 

EU novac za vodovod i rodilište

Sve što je tada dobio, čuva kod kuće. Takve darove, male materijalne vrijednosti, smije zadržati – povjerenici ne smiju primati darove vrijednije od 150 eura, a ako ih dobiju, moraju ih predati Komisijinom odjelu za protokol.

Zbog čega su ga tako dočekali u Keniji? EU je financirala jedan bazični vodovod, zapravo skupljalište vode i njezinu distribuciju do sela, i medicinski centar s rodilištem. “Prijem trudnica, međutim, nije u toj glavnoj zgradi, u bolničkim sobama, nego skroz izvan, u malim okruglim kućicama sa slamnatim krovovima i otvorima od najviše metar visine, umjesto vrata. Pitao sam pa zašto nismo i prijem napravili u bolnici. Ali kažu da je trudnicama manje stresno da porod čekaju u tim kućicama, u okruženju koje im je prilagođeno, nego u nekakvim čudnim bolničkim prostorima”.

Šarene košulje umjesto odijela

Oni koji Mimicu poslom poznaju dugi niz godina – recimo, kao bivšeg ministra i saborskog zastupnika – mogli bi se iznenaditi novim modnim izričajem čovjeka koji se u domaćoj javnosti uglavnom nikad ne pojavljuje bez tamnog odijela i kravate. Tako je došao i na razgovor za Telegram. No, u zadnjih pet godina u njegovoj su garderobi bitno mjesto zauzele košulje raizgranih, šarenih uzoraka. “To su košulje s pacifičkih otoka, imam ih barem 20. Gdje god sam bio u pacifičkim zemljama, uvijek mi naglase da je dress code takva košulja”. Pa se opskrbio.

Ali nije baš uvijek: u šarenoj košulji pojavio se na svečanom otvaranju foruma EU-a s prekomorskim zemljama i područjima na Tahitiju. Svi ostali bili su u odijelima i kravatama. “Nitko mi nije rekao. Ali nije bi uopće bilo neugodno. Zapravo, bilo mi je vrlo ugodno jer mi jedinom nije bilo vruće”.

Na Pacifiku je dosad bio tri puta. Jednom je letio vojnim transportnim avionom Hercules kojeg je organizirao novozelandski ministar vanjskih poslova. Išli su od otoka do otoka, Kiribas, Vanuatu, Tuvalu… “Taman smo trebali sletjeti na Tuvalu, kad je pilot naglo podigao avion uz objašnjenje da je ‘previše pasa’. I zbilja, na pisti je bilo pesa k’o u priči. Morali smo napraviti krug dok oni rastjeraju pse. Tamo možda tek jednom dnevno sleti neki avion, a mi smo došli neplanirano”, smije se povjerenik.

Ruanda kao Hrvatsko zagorje

U svom je mandatu, kako rekosmo, posjetio 80-ak zemalja. Najviše ga se dojmila Ruanda, afrička država u kojoj se početkom 90-ih godina prošlog stoljeća dogodio genocid. Ruanda je, kaže, zemlja o kojoj se malo priča, a i ako se priča, onda je to upravo zbog strahota otprije 25 godina. Ali danas je Ruanda zemlja u kojoj “stvari funkcioniraju, potpuno uređeno, s visokom razinom razvoja”. “Šetao sam ulicama Kigalija… čišćeg grada malo gdje sam vidio. A sve skupa izgleda kao Hrvatsko zagorje, samo deset brojeva veće”.

Kad mu 31. listopada istekne mandat, Mimica ide u mirovinu. “Ne nužno političku, ali radnu mirovinu svakako”, objašnjava povjerenik za kojeg su se u Hrvatskoj povremeno ljudi pitali što on uopće radi u Komisiji. To ga, međutim, ne dira previše. “Znam da je malo koga briga jesam li ja išao u Burkinu Faso i koliko Europska unija tamo ima programa pomoći. Tko će to objaviti u hrvatskim medijima? Ali meni je ovo zbilja izuzetno važno”, kaže Mimica i zaključuje: “Da sam prije pet godina mogao birati koji ću resor preuzeti – a nisam jer me Juncker nije pitao – upro bih prstom baš u ovaj”.