Nekad je nužno odabrati stranu

Nevjerojatna priča o vili na Tuškancu koju je nasljednica imućnog Židova umalo izgubila zbog nepostojećeg duga

Izvjesni Marijo Mandić tužio je nasljednicu ljetnikovca Werner, Gabrielu Kamnatnik

FOTO: Vjekoslav Skledar

Ljetnikovac Werner, impozantno, zaštićeno zdanje na zagrebačkom Tuškancu ponovno se našlo u središtu pravne borbe koja već više od 20 godina traje za ostavštinu dr. Milana Marića. Ovaj industrijalac i kolekcionar pravim prezimenom Mayer, ugledni član židovske općine i jedan od najbogatijih Zagrepčana s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, imao je brojne nekretnine diljem Hrvatske – njih 11 u Zagrebu, te jednu kod Daruvara i Virovitice. No najintrigantnija je upravo pričao o ljetnikovcu u rezidencijalnom dijelu Zagreba, koji je svrstan i u kulturnu baštinu grada.

Zajedno s ostalom imovinom 2010. naslijedila ga je Gabriela Kamnatnik, 68-godišnjakinja kojoj je Marićev sin Mario bio stric. Još je Mario Marić za života, 1997. godine, pokrenuo proces za povrat nacionalizirane imovine svog oca. Ni on ni njegova supruga konačnu odluku nisu dočekali. Zato je postupak povrata imovine nastavila njihova nećakinja Gabriela Kamnatnik koja je do tada živjela u Kanadi.

Tužba zbog nepostojećeg duga

Nedugo nakon što je i formalno postala nasljednica ljetnikovca Werner, za Gabrielu Kamnatnik umjesto mira počet će novi pravni problemi koji su kulminirali sudskim procesom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. U njemu izvjesni Marijo Mandić, čovjek za kojeg ona tvrdi da ga uopće ne poznaje, traži da mu Marićeva nasljednica plati gotovo dva milijuna eura navodnog duga.

Mandić u tužbi tvrdi da je taj iznos još 3. listopada 2012. posudio gospođi Kamnatnik, a ona mu novac nikada nije vratila. Zato sad traži povrat duga s kamatama. Istovremeno joj blokira vrijednu nekretninu na Tuškacu koju je je dobila kao ostavštinu. Sudski dokumenti, koje je na uvid dobio Telegram, otkrivaju nevjerojatne detalje slučaja u kojem je Mayerova nasljednica umalo ostala bez pozamašnog dijela obiteljskog bogatstva.

Oko Gabriele Kamnatnik, pokazat će se kasnije, okupili su se ljudi koji su pokušali prevariti i nju i državu. Jer, samo vrijednost ljetnikovca na Tuškancu koji je u središtu ovog kontroverznog slučaja, procijenjena je na tri milijuna eura. Slučaj daje uvid i u postupanje s državnom imovinom oduzetom tijekom jugoslavenske komunističke vladavine.

Povijest vile na zagrebačkom Tuškancu

Ljetnikovac Werner, kako su tvrdili povjesničari, još u prvoj polovini 19. stoljeća, točnije 1820., Konstanca Schirnbrandt, supruga trgovca Valentina Wernera naslijedila od svoje majke. Zatim ga 1849. godine kupuje supruga poznatog trgovca Nikole Kollera, Ana Koller, a 1868. obitelj tamo gradi i novu kuću bliže cesti.

Prema evidenciji kulturne baštine, Edmund Kolmar 1889. dograđuje ljetnikovac i gradi staju prema projektu Lea Hönigsberga, a luksuznu adaptaciju nekretnina doživljava i 1929. upravo za dr. Milana Marića. On je na samom početku Drugog svjetskog rata odselio u Beograd, da bi ga kasnije turski veleposlanik, kao počasnog konzula Turske u ono vrijeme, sklonio u Istanbul.

U vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine posjed je nacionaliziran. Najprije se u njemu nalazio dječji dom, da bi zatim prešao u vlasništvo Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova. Još tijekom 1990. godine objekt je bio u vlasništvu Ministarstva unutarnjih poslova, no već iduće godine preuzeo ga je MORH. Ljetnikovac postaje sjedište Prvog hrvatskog gardijskog zbora i Prvog hrvatskog gardijskog zdruga.

Povrat imovine obitelji Milana Marića

Nakon Domovinskog rata Marići traže povrat svoje imovine te ga postepeno, kroz godine, i dobivaju. Trenutak bitan za ono što će obilježiti sudbinu ljetnikovca na Tuškancu 36 događa se 2008. godine kada pravni zastupnik Gabriele Kamnatnik postaje odvjetnik Dubravko Luetić. Nasljednica, već godinu kasnije punomoć za zastupanje u postupku povrata daje i njegovom rođaku Borisu Luetiću. On nije pravnik, no navodno ima dobre veze u Gradu Zagrebu zbog čega je trebao sudjelovati u finalizaciji procesa povrata ljetnikovca Mayerovoj nasljednici.

Tako je i bilo. Prema djelomičnom rješenju o povratu donesenom 2010. godine Gabrieli Kamnatnik vila na Tuškancu je vraćena, ali je trebala državi ponuditi mogućnost dugotrajnog zakupa vile, budući da je ona u to vrijeme još bila dio MORH-ovog kompleksa. Spominjala se i mogućnost prodaje vile državi za 2,5 milijuna eura, no niti jedna od te dvije mogućnosti nije realizirana. Međutim, tek tada slijedi nevjerojatno turbulentno razdoblje u nastavku procesa.

Novi odvjetnik, nove kombinacije

Tijekom 2011. godine, prema dostupnoj dokumentaciji, odvjetnik Luetić u ime svoje klijentice nudi državi mogućnost zamjene vile na Tuškancu za neke druge nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske. Nasljednica ubrzo od toga odustaje, ali i otkazuje punomoć onom Borisu Luetiću. Par mjeseci kasnije uzima i novog pravnog zastupnika – odvjetnika Seada Tabakovića.

Od srpnja do listopada 2012. godine događa se ponovno nekoliko nevjerojatnih momenata koji su kasnije, tijekom postupka u kojem je Mandić tužio nasljednicu i tražio povrat pozajmice od gotovo dva milijuna eura, do detalja rekonstruirani. Naime, preko odvjetnika Tabakovića Gabriela Kamnatnik 13. srpnja 2012. obavještava Republiku Hrvatsku kako ipak pristaje na dugotrajni najam vile, što je od nje i traženo u prvotnom rješenju. Svega par dana kasnije, 20. srpnja, opet mijenja odluku. Tada javlja državi da ostaje kod prijedlog za zamjenu nekretnina. Dodaje i da je ponovno angažirala odvjetnika Luetića, umjesto Tabakovića.

Vjekoslav Skledar

Sporna izjava o priznanju dogovanja

Ubrzo se događa i ključan trenutak za ovaj proces. Naime, 3. listopada 2012. godine u 11.58 sati odvjetnik Luetić šalje odvjetniku Tabakoviću e-mail s izjavom kojom Gabriela Kamnatnik priznaje da je od Marija Mandića posudila 1.976.000 eura. Tabakovićeva tajnica odgovara Luetiću da njezin odvjetnik nije u uredu, te da će mu idući dan proslijediti ovu elektronsku poštu. U izjavi što je poslana Tabakoviću potvrđuje se da je Mandić gospođi Kamnatnik dao milijunski zajam, a ona će mu novac vratiti nakon što realizira zamjenu vile na Tuškancu za neke druge vrijedne državne nekretnine. Dug je trebala platiti tri dana nakon što joj bude isplaćen novac od prodaje.

Bez obzira što prema korespodenciji Tabaković tog dana uopće nije bio obaviješten o spornoj izjavi, iz samog dokumenta proizlazi da su ga upravo 3. listopada 2012. godine potpisali Gabriela Kamnatnik i Marijo Mandić, a potpisivanju su kao svjedoci bili nazočni odvjetnici Luetić i Tabaković. Iz dokumentacije zatim proizlazi da je gospođa Kamnatnik preko odvjetnika Tabakovića zaključila predugovor s tvrtkom Braxea koju zastupa zagrebački poduzetnik Milan Carić.

Prema tom predugovoru trebala mu je prodati svoju vilu na Tuškancu, te polovinu šesterokatnice u Gajevoj 5, koju je također naslijedila od strica. Cijena je iznosila 4,1 milijun eura. U ugovoru je još stajalo da će Braxea, nakon što Gabriela Kamnatnik zamijeni svoje nekretnine s državom, kupiti te druge, zamijenjene nekretnine.

Vila s Tuškanca u zamjenu za kavanu Corso

Zanimljivo je i da 27. prosinca 2012. godine tadašnjem Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom stiže dopis kojim ih gospođa Kamnatnik obavještava da ju više ne zastupa odvjetnik Luetić, već ponovno odvjetnik Tabaković. Unatoč tome, 3. listopada 2013. odvjetnik Luetić se ponovno u ime Gabriele Kamnatnik u Državnom uredu interesira koje bi se nekretnine mogle zamijeniti za vilu na Tuškancu.

“Luetić me nazvao jedan dan i ponudio mi svoj angažman kod povrata nekretnina. Tvrdio je da mi taj Boris Luetić, kojeg nisam poznavala, može u tome svemu dodatno pomoći, budući da se do tada postupak dosta otegnuo. Otkazala sam zato punomoć ranijoj odvjetnici Diani Zoričić i angažirala odvjetnika Luetića. No, ubrzo sam doznala da su neke moje nekretnine, one u Praškoj 6, prodane, a da meni nije baš ništa isplaćeno.

Zato sam raskinula suradnju s Luetićima i angažira odvjetnika Seada Tabakovića da me dalje zastupa. On mi je jednom razgovoru natuknuo kako bih vilu na Tuškancu mogla zamijeniti za kavanu Corso u Gundulićevoj ulici. Za nju je pak Mićo Carić (Milan Carić op.a.) bio spreman platiti i pet milijuna eura. Zato sam pristala napraviti s njim predugovor. Primila sam od njega i predujam od 450 tisuća eura. To je novac od kojega i danas i živim”, posvjedočila je gospođa Kamnatnik.

Nasljednica tvrdi: Novac od Mandića nisam dobila

No, od Marija Mandića, tvrdi, nije dobila nikakav novac i do početka suđenja nikada ga nije ni vidjela. “Priznajem da se na izjavi prema kojoj mu dugujem 1.976.000 eura nalazi moj potpis, no ja tu izjavu nikada nisam potpisala. Nije točno da mi je Boris Luetić u nazočnosti Marija Mandića i njegovog prijatelja Tomislava Dumančića u mom stanu u Radićevoj ulici dao taj novac. Ni tog Dumančića ne poznajem.

Uvjerena sam da je taj Mandić samo figura koju je Boris Luetić postavio da potpiše spornu izjavu i da je to učinio jer sam mu otkazala suradnju nakon što sam doznala da je zadržao novac od prodaje moje nekretnine u Praškoj 6. Podnijela sam zato i kaznenu prijavu protiv njega zbog prijevare”, opisuje gospođa Kamnatnik.

Naglašava kako do zamjene njezine vile na Tuškancu za kavanu Corso i druge prostore u zgradi u Gundulićevoj ulici nikada nije došlo, pa ne smatra da bi za bilo što trebala nagraditi Borisa Luetića. I dok odlučno negira bilo kakav dug Mariju Mandiću gospođa Kamnatnik priznaje da je imala dogovor s Mićom Carićem. Potvrdila je i ostale kupoprodaje nekretnina što ih je naslijedila.

Iskaz odvjetnika Marićeve nasljednice

Sam odvjetnik Sead Tabaković opisao je kako su mu Luetići prezentirali mogućnost zamjene vile na Tuškancu za kavanu Corso i još četiri poslovna prostora u istoj zgradi, u dijelu koji gleda na Ilicu. Predstavili su mu to kao svoj veliki uspjeh u cijelom ovom poslu.

“No do zamjene nikako nije dolazilo. U medijima se već počelo nagađati da se država rješava svoje imovine i daje kavanu Corso u privatne ruke. Sve je bilo vrlo negativno intonirano, a čuo sam da je reagirao i sam tadašnji premijer Zoran Milanović. Tražio je da se zamjena zaustavi”, objašnjava odvjetnik Tabaković.

Prisjeća se i kako je kasnije, tijekom 2015. godine, sa svojom klijenticom ipak nastavio pregovore o mogućoj zamjeni nekretnina. Gospođi Kamnatnik tada je u zamjenu za vilu na Tuškancu nuđena Titova vila u Opatiji i još nekoliko poslovnih prostora u središtu Zagreba. No, Luetići više s tim nisu imali nikakve veze. Na kraju je i to propalo jer je MORH, u rujnu 2015. odlučio da mu je vila na Tuškancu preskupa, te ju je vratio nasljednici.

Nagrada za zamjenu nekretnina

Odvjetnik Tabaković potvrdio je i da je sklopljena izjava o zajmu između gospođe Kamnatnik i Marija Mandića jer je tim iznosom trebalo nagraditi Borisa Luetića za angažman oko moguće zamjene nekretnina. No, kako do realizacije nije došlo i izjava o priznanju duga postala je, prema riječima odvjetnika Tabakovića, bespredmetna.

“Da je do zamjene došlo moja klijentica dobila bi za vilu na Tuškancu kavanu Corso i još par poslovnih prostora. Carić je bio spreman kavanu kupiti odmah i platiti ju pet milijuna eura, a poduzetnik Aldo Barišić bio je zainteresiran za ostale prostore čija je vrijednost procijenjena na milijun eura. Tako bi gospođi Kamnatnik ostalo četiri milijuna eura, te bi, prema izjavi, dva mogla proslijediti Mandiću kao nagradu za Borisa Luetića”, izjavio je Tabaković koji je na spornu izjavu svoj potpis stavio samo u nazočnosti Borisa Luetića. Mandića nikada nije vidio. “Ja sam gospođi Kamnatnik odnio na potpis ovu izjavu”, priznao je Tabaković.

Odluka zagrebačkog općinskog suda

Sagledavši sve što se u ovom slučaju događalo, Općinski građanski sud u Zagrebu odlučio je spornu izjavu proglasiti ništetnom. “To je bio samo prividni ugovor, pa Marijo Mandić ne može na osnovu njega tražiti isplatu 1.976.000 eura”, pojašnjeno je u presudi.

Sud je primijetio da se gospođa Kamnatnik dosta neodgovorno odnosila prema svojom nasljedstvu. Ta njezina lakomislenost i površnost dovele su do toga da su se ljudi koji su joj bili zastupnici ili su se predstavljali kao takvi, bogatili ili su se pak pokušali bogatiti na njezinu štetu i štetu države.

Osim ove tužbe, Mandić je protiv Gabriele Kamnatnik podnio i kaznenu prijavu. No, nije baš pazio na detalje. Naime, u prijavi je naveo da je izjavu o dugovanju najprije potpisao u Tabakovićevom uredu, a idući dan odnio ženi novac, dok je u iskazu u ovom procesu opisao kako joj je naprije dao novac, a nakon toga s Borisom Luetićem otišao k Tabakoviću i tamo potpisao izjavu.

Što je sve u ovom slučaju potpuno nelogično

Nelogično je po stavu suda što je Mandić tvrdio kako je 1.026.000 eura za isplatu uzeo iz svog sefa, dok je još 950.000 eura posudio od svog prijatelja Tomislava Dumančića, kojem, međutim, nije dao nikakvu potvrdu ni priznanicu. Potpuno je neživotno, stoji dalje u presudi kojom je Mandićeva tužba odbijena, da je sav taj novac u torbi donio i predao gospođi Kamnatnik u njezinom stanu i to opet bez ikakve potvrde. Sve ranije uplate ona je do tada primala na svoje račune.

Zašto odvjetnici Luetić i Tabaković nisu bili na primopredaji novca kad je Tabakovićev ured, u kojem je potpisana sporna izjava o zajmu, udaljen svega 15-ak minuta hoda od njezinog stana? I zašto je uopće Mandić pristao posuditi novac starijoj ženi koju uopće ne poznaje, a rok za povrat sredstava bio je svega tri mjeseca?

“Da je doista predao gospođi Kamnatnik toliki novac, a riječ je o iznosu koji je rijetkim osobama stvarno dostupan, bilo bi normalno da se sjeća svih detalja, što kod Marija Mandića nije slučaj”, zaključeno je u presudi prema kojoj bi Mandić Marićevoj nasljednici trebao platiti i 957 tisuća kuna sudskih troškova. Na tu sudsku odluku Mandić je uložio žalbu o kojoj bi, kako proizlazi iz službenih sudskih podataka, trebao raspravljati Županijski sud u Zagrebu.