Protokolarno otvaranje pretvorilo se, međutim, u nesvakidašnju globalnu vijest. Dok su Angela Merkel i Putin obilazili sajam, prema dvoje najmoćnijih svjetskih lidera dotrčale su tri prosvjednice, s upečatljivom porukom ispisanom preko golih prsa: fuck the dictator.
Narav Putinove vladavine
Godinu dana ranije, nakon kratke zavjetrine na mjestu premijera, Putin je treći puta preuzeo dužnost ruskog predsjednika. Njegova vladavina bila je sve više obilježena drakonskim potezima.
Nekoliko mjeseci prije Hannovera, Europa je bila zaprepaštena zatvorskim kaznama za članice skupine Pussy Riot zbog performansa u moskovskoj katedrali. Duma je donijela zakon po kojem su se nevladine organizacije, koje primaju financijsku pomoć iz inozemstva, morale registrirati kao „strani agenti“. Ruske vlasti provele su racije u uredima njemačkih političkih zaklada u Moskvi i Sankt Peterburgu.
Njemačka paradigma
Ta su zbivanja donekle ohladila odnose Njemačke i Rusije, ali ne toliko da bi dovela u pitanje sve bolju gospodarsku i trgovinsku razmjenu, potaknutu uvozom ruskih energenata i izvozom njemačke potrošačke robe. Sajam u Hannoveru, na kojem je Rusija te godine bila zemlja partner, bio je stoga svojevrsna ilustracija njemačke paradigme u vanjskopolitičkim odnosima, koja je postala poznata pod maksimom „Wandel durch Handel“.
Strategija počiva na jednostavnoj ideji da će jačanje ekonomskih i trgovinskih veza sa Zapadom, u ovom slučaju Njemačkom, gurati države poput Rusije ili Kine prema otvorenijem političkom i društvenom uređenju. Ekonomska suradnja i međusobna gospodarska ovisnost trebala bi, prema toj zamisli, potaknuti promjene u smjeru liberalizacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj je pristup bio dobar i za njemačko gospodarstvo. Najjača europska ekonomija snažno je orijentirana na izvoz roba i usluga: Njemačka je treći svjetski izvoznik, vrijednost njezinog izvoza čini gotovo 50 posto vrijednosti njezinog BDP-a. Za pokretanje industrije, pak, potreban im je uvoz povoljnih sirovina i energenata, koje se vrlo često nalaze u državama koje, prema zapadnim standardima, imaju upitan odnos prema liberalnim vrijednostima.
Opravdanje za biznis
Polemike o ispravnosti i (ne)učinkovitosti takvog pristupa vanjskoj i trgovinskoj politici vode se povremeno već duži niz godina. Za kritičare ove strategije radi se tek o iluziji, pa čak i opravdanju da se i dalje unosno posluje s državama u kojima vlasti pokazuju autoritarne tendencije.
Treći Putinov mandat na predsjedničkoj dužnosti bio je, dakle, već prilično jasan pokazatelj da je „promjene kroz trgovinu“, na način kako se to zamišljalo i prezentiralo, iluzorno očekivati. Pritom je odnos Njemačke i Rusije dodatno kompliciran poviješću, osobito Drugim svjetskim ratom i Hladnim ratom, što je njemačku politiku učinilo osjetljivijom na ruske interese.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oštro na predsjednika
Njemačka je, međutim, sada pod salvom kritika zbog svojih postupaka koje se percipira kao blagonaklono popuštanje Putinovoj Rusiji. Propituje se nasljeđe Angele Merkel i njezinih 16 godina na čelu federalne vlade, ali i sadašnjeg predsjednika Frank-Walter Steinmeiera koji se upravo ovoga tjedna našao usred diplomatske kontroverze jer su ga, izgleda, u Kijevu odbili primiti, spočitavajući mu bliske odnose s Rusijom.
Steinmeiera, koji je u vrijeme Merkel bio na pozicijama ministra vanjskih poslova i vicekancelara, nedavno je neobično oštro kritizirao ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj Andrij Melnik, prozvavši ga da desetljećima razvija tijesne odnose s Rusijom. Njemački predsjednik je, pak, jučer potvrdio da je bio spreman otići u Kijev, ali da to „očito nije bilo poželjno u Kijevu“.
Podrška spornom projektu
Steinmeier, koji se tijekom svoje političke karijere zalagao za približavanje Rusije i Zapada, sada kaže da je pogrešno procijenio Putina jer nije vjerovao da će ruski predsjednik „pristati na potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje uime svog imperijalnog ludila”. Priznaje da je pogriješio i kad je svesrdno podržavao Sjeverni tok 2, plinovod koji je trebao udvostručiti isporuke ruskog plina Njemačkoj. Projekt su u Berlinu stopirali tek uoči ruske invazije na Ukrajinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj je plinovod u mnogome bio sporan i puno prije Putinovog rata u Ukrajini, ali na kritike su u Njemačkoj dugo odmahivali rukom. Sjeverni tok 2 dobio je blagoslov u vrijeme Merkeličine administracije 2015., godinu dana nakon što je Putin nasilno promijenio granice u Europi i anektirao Krim. Bilo je, dakle, u tom trenutku prilično jasno kakva je politika Kremlja vođena Putinovom rukom.
Kritičari su posebno naglašavali geostratešku važnost projekta – činjenicu da je jedan od njegovih osnovnih ciljeva zaobići Ukrajinu kao tranzitnu zemlju, a ne smanjiti ovisnost njemačkog gospodarstva o jeftinom ruskom plinu. Dapače, njegovom realizacijom Njemačka bi se još više oslanjala na opskrbu iz Rusije. U Berlinu su, međutim, odbacivali ta upozorenja, minimizirajući geopolitički značaj koji plinovod može imati za Moskvu i uvjeravajući da se radi tek o komercijalnom projektu.
Veza trgovine i mira
I taj je plinovod, zasigurno, bio jedna od manifestacija sada sporne paradigme mijenjanja svijeta kroz trgovinu, o čijim inherentnim limitima piše i Paul Krugman, ugledni američki ekonomist i Nobelovac, u redovitoj kolumni za New York Times. Čini se prilično jasnim, navodi Krugman, da je Vladimir Putin vidio oslanjanje Europe, posebno Njemačke, na ruski prirodni plin kao “oblik ekonomske ovisnosti” koji će te europske države “prisiliti da omoguće njegove vojne ambicije”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali odnos globalizacije i rata nije tako jednostavan kao što se pretpostavlja, ističe, šireći svoju analizu i dalje od Njemačke, jer među zapadnim elitama dugo vlada uvjerenje da je trgovina dobra za mir i obrnuto. Uostalom, u srži europske integracije je ideja da se francuska i njemačka ekonomija učine toliko međusobno ovisnima da rat postane nezamisliv.
Promiče li trgovina mir i slobodu, pita Krugman, pa na to pitanje dalje sljedeći odgovor: u nekim slučajevima da, ali u drugima, autoritarni vladari mogu ekonomsko povezivanje s drugim državama smatrati “dozvolom za loše ponašanje” pretpostavljajući da će demokracije, zbog snažnih financijskih interesa prema tim režimima (režimima autokratskih lidera), “zažmiriti na njihovu zlouporabu moći”.
Pogrešna paradigma
Moguće da je tako razmišljao Vladimir Putin kada je u rane jutarnje sate 24. veljače napao Ukrajinu. U drugim dijelovima Europe, a posebno u Njemačkoj, recentna su zbivanja – čak i prije početka rata – izazvala, pak, propitivanje duboko ukorijenjenih politika i strategija koje se, u najmanju ruku, pokazuju promašenima, ne samo u slučaju Putinove Rusije, nego i šire.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Nismo našli uvjerljiv način da se nosimo s autoritarnim državama. Pitam se je li još uvijek aktualan desetljećima star koncept promjena kroz tješnje veze i ekonomske odnose”, kazao je još početkom veljače Reutersu supredsjedatelj njemačkog SPD-a Lars Klingbeil.
Cijena nove epohode
“Kada pogledate Rusiju, morate priznati da se situacija značajno pogoršala posljednjih godina”, ocijenio je misleći na obračune vlasti s kritičarima. U SPD-u, čiji kancelar Olaf Scholz sada vodi njemačku vladu, bili su, dakle, i prije upada ruskih trupa u Ukrajinu svjesni da je politika, koju su i sami promovirali i zagovarali, bila pogrešna.
Tri dana nakon početka ruske invazije, njemački kancelar Scholz u istupu pred parlamentom označio je 24. veljače, dan ruskog napada na Ukrajinu, kao povijesnu prekretnicu, “Zeitewende”. Ulazak u tu novu epohu neće, međutim, biti ni brz, ni jednostavan, a najmanje jeftin.
Članak se nastavlja ispod oglasa
New York Times napada Njemačku da pomaže Rusiji u ratu, Zelenski ne želi primiti njihovog predsjednika. U čemu je fora
Što je u pozadini oštrih napada na njemačku politiku i zašto u Kijevu nisu htjeli primiti njemačkog predsjednika Steinmeiera
Njemački kancelar Scholz u istupu pred parlamentom je označio 24. veljače, dan ruskog napada na Ukrajinu, kao povijesnu prekretnicu, 'Zeitewende'. Ulazak u tu novu epohu neće, međutim, biti ni brz, ni jednostavan, a najmanje jeftin
U proljeće 2013., Vladimir Putin stigao je u njemački Hannover, na jedan od najvećih industrijskih sajmova na svijetu. Rusija je bila zemlja partner, s oko 160 tvrtki koje su se te godine prezentirale njemačkom i međunarodnom biznisu.
Protokolarno otvaranje pretvorilo se, međutim, u nesvakidašnju globalnu vijest. Dok su Angela Merkel i Putin obilazili sajam, prema dvoje najmoćnijih svjetskih lidera dotrčale su tri prosvjednice, s upečatljivom porukom ispisanom preko golih prsa: fuck the dictator.
Narav Putinove vladavine
Godinu dana ranije, nakon kratke zavjetrine na mjestu premijera, Putin je treći puta preuzeo dužnost ruskog predsjednika. Njegova vladavina bila je sve više obilježena drakonskim potezima.
Nekoliko mjeseci prije Hannovera, Europa je bila zaprepaštena zatvorskim kaznama za članice skupine Pussy Riot zbog performansa u moskovskoj katedrali. Duma je donijela zakon po kojem su se nevladine organizacije, koje primaju financijsku pomoć iz inozemstva, morale registrirati kao „strani agenti“. Ruske vlasti provele su racije u uredima njemačkih političkih zaklada u Moskvi i Sankt Peterburgu.
Njemačka paradigma
Ta su zbivanja donekle ohladila odnose Njemačke i Rusije, ali ne toliko da bi dovela u pitanje sve bolju gospodarsku i trgovinsku razmjenu, potaknutu uvozom ruskih energenata i izvozom njemačke potrošačke robe. Sajam u Hannoveru, na kojem je Rusija te godine bila zemlja partner, bio je stoga svojevrsna ilustracija njemačke paradigme u vanjskopolitičkim odnosima, koja je postala poznata pod maksimom „Wandel durch Handel“.
Strategija počiva na jednostavnoj ideji da će jačanje ekonomskih i trgovinskih veza sa Zapadom, u ovom slučaju Njemačkom, gurati države poput Rusije ili Kine prema otvorenijem političkom i društvenom uređenju. Ekonomska suradnja i međusobna gospodarska ovisnost trebala bi, prema toj zamisli, potaknuti promjene u smjeru liberalizacije.
Taj je pristup bio dobar i za njemačko gospodarstvo. Najjača europska ekonomija snažno je orijentirana na izvoz roba i usluga: Njemačka je treći svjetski izvoznik, vrijednost njezinog izvoza čini gotovo 50 posto vrijednosti njezinog BDP-a. Za pokretanje industrije, pak, potreban im je uvoz povoljnih sirovina i energenata, koje se vrlo često nalaze u državama koje, prema zapadnim standardima, imaju upitan odnos prema liberalnim vrijednostima.
Opravdanje za biznis
Polemike o ispravnosti i (ne)učinkovitosti takvog pristupa vanjskoj i trgovinskoj politici vode se povremeno već duži niz godina. Za kritičare ove strategije radi se tek o iluziji, pa čak i opravdanju da se i dalje unosno posluje s državama u kojima vlasti pokazuju autoritarne tendencije.
Treći Putinov mandat na predsjedničkoj dužnosti bio je, dakle, već prilično jasan pokazatelj da je „promjene kroz trgovinu“, na način kako se to zamišljalo i prezentiralo, iluzorno očekivati. Pritom je odnos Njemačke i Rusije dodatno kompliciran poviješću, osobito Drugim svjetskim ratom i Hladnim ratom, što je njemačku politiku učinilo osjetljivijom na ruske interese.
Oštro na predsjednika
Njemačka je, međutim, sada pod salvom kritika zbog svojih postupaka koje se percipira kao blagonaklono popuštanje Putinovoj Rusiji. Propituje se nasljeđe Angele Merkel i njezinih 16 godina na čelu federalne vlade, ali i sadašnjeg predsjednika Frank-Walter Steinmeiera koji se upravo ovoga tjedna našao usred diplomatske kontroverze jer su ga, izgleda, u Kijevu odbili primiti, spočitavajući mu bliske odnose s Rusijom.
Steinmeiera, koji je u vrijeme Merkel bio na pozicijama ministra vanjskih poslova i vicekancelara, nedavno je neobično oštro kritizirao ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj Andrij Melnik, prozvavši ga da desetljećima razvija tijesne odnose s Rusijom. Njemački predsjednik je, pak, jučer potvrdio da je bio spreman otići u Kijev, ali da to „očito nije bilo poželjno u Kijevu“.
Podrška spornom projektu
Steinmeier, koji se tijekom svoje političke karijere zalagao za približavanje Rusije i Zapada, sada kaže da je pogrešno procijenio Putina jer nije vjerovao da će ruski predsjednik „pristati na potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje uime svog imperijalnog ludila”. Priznaje da je pogriješio i kad je svesrdno podržavao Sjeverni tok 2, plinovod koji je trebao udvostručiti isporuke ruskog plina Njemačkoj. Projekt su u Berlinu stopirali tek uoči ruske invazije na Ukrajinu.
Taj je plinovod u mnogome bio sporan i puno prije Putinovog rata u Ukrajini, ali na kritike su u Njemačkoj dugo odmahivali rukom. Sjeverni tok 2 dobio je blagoslov u vrijeme Merkeličine administracije 2015., godinu dana nakon što je Putin nasilno promijenio granice u Europi i anektirao Krim. Bilo je, dakle, u tom trenutku prilično jasno kakva je politika Kremlja vođena Putinovom rukom.
Kritičari su posebno naglašavali geostratešku važnost projekta – činjenicu da je jedan od njegovih osnovnih ciljeva zaobići Ukrajinu kao tranzitnu zemlju, a ne smanjiti ovisnost njemačkog gospodarstva o jeftinom ruskom plinu. Dapače, njegovom realizacijom Njemačka bi se još više oslanjala na opskrbu iz Rusije. U Berlinu su, međutim, odbacivali ta upozorenja, minimizirajući geopolitički značaj koji plinovod može imati za Moskvu i uvjeravajući da se radi tek o komercijalnom projektu.
Veza trgovine i mira
I taj je plinovod, zasigurno, bio jedna od manifestacija sada sporne paradigme mijenjanja svijeta kroz trgovinu, o čijim inherentnim limitima piše i Paul Krugman, ugledni američki ekonomist i Nobelovac, u redovitoj kolumni za New York Times. Čini se prilično jasnim, navodi Krugman, da je Vladimir Putin vidio oslanjanje Europe, posebno Njemačke, na ruski prirodni plin kao “oblik ekonomske ovisnosti” koji će te europske države “prisiliti da omoguće njegove vojne ambicije”.
Ali odnos globalizacije i rata nije tako jednostavan kao što se pretpostavlja, ističe, šireći svoju analizu i dalje od Njemačke, jer među zapadnim elitama dugo vlada uvjerenje da je trgovina dobra za mir i obrnuto. Uostalom, u srži europske integracije je ideja da se francuska i njemačka ekonomija učine toliko međusobno ovisnima da rat postane nezamisliv.
Promiče li trgovina mir i slobodu, pita Krugman, pa na to pitanje dalje sljedeći odgovor: u nekim slučajevima da, ali u drugima, autoritarni vladari mogu ekonomsko povezivanje s drugim državama smatrati “dozvolom za loše ponašanje” pretpostavljajući da će demokracije, zbog snažnih financijskih interesa prema tim režimima (režimima autokratskih lidera), “zažmiriti na njihovu zlouporabu moći”.
Pogrešna paradigma
Moguće da je tako razmišljao Vladimir Putin kada je u rane jutarnje sate 24. veljače napao Ukrajinu. U drugim dijelovima Europe, a posebno u Njemačkoj, recentna su zbivanja – čak i prije početka rata – izazvala, pak, propitivanje duboko ukorijenjenih politika i strategija koje se, u najmanju ruku, pokazuju promašenima, ne samo u slučaju Putinove Rusije, nego i šire.
“Nismo našli uvjerljiv način da se nosimo s autoritarnim državama. Pitam se je li još uvijek aktualan desetljećima star koncept promjena kroz tješnje veze i ekonomske odnose”, kazao je još početkom veljače Reutersu supredsjedatelj njemačkog SPD-a Lars Klingbeil.
Cijena nove epohode
“Kada pogledate Rusiju, morate priznati da se situacija značajno pogoršala posljednjih godina”, ocijenio je misleći na obračune vlasti s kritičarima. U SPD-u, čiji kancelar Olaf Scholz sada vodi njemačku vladu, bili su, dakle, i prije upada ruskih trupa u Ukrajinu svjesni da je politika, koju su i sami promovirali i zagovarali, bila pogrešna.
Tri dana nakon početka ruske invazije, njemački kancelar Scholz u istupu pred parlamentom označio je 24. veljače, dan ruskog napada na Ukrajinu, kao povijesnu prekretnicu, “Zeitewende”. Ulazak u tu novu epohu neće, međutim, biti ni brz, ni jednostavan, a najmanje jeftin.