Nezamisliva okrutnost ideje da se silovanim ženama treba zabraniti pobačaj

Slaže li se i supruga?

Ne znamo je li Raspudić pitao svoju suprugu, također novopečenu političarku Mosta, slaže li se i ona da sustav stavi omču oko vrata nasilnički oplođenim pripadnicama njene vrste, ženama čija se utroba probudila nakon silovanja, jednog od najgorih poniženja ljudskog roda. Ali s Raspudićem je o ženskim osjećajima, integritetu i pravima očito iluzorno raspravljati. Kad netko istupa kao bukva, mora ga se smatrati bukvom, pa ako je i sveučilišni nastavnik poput njega.

No za onaj dio biračke publike, kome se sviđao ovaj kandidat za saborskog zastupnika, možda će biti otrežnjujuće iznijeti neka javno objavljena svjedočanstava silovanih žena koje su zvjerski primjerci muškog roda oskvrnuli u ratu i u miru i napravili od njih invalide za cijeli život. Jer moguće je da netko o tome nije nikad razmišljao. Nije se s takvim pričama susretao. Nije o tim užasima gledao nijedan dokumentarac. I nisu mu pale na pamet žrtve u kojima se nesretno majčinstvo začelo manijakalnim zločinom.

Crni jad

Zato nećemo ovdje citirati ni odredbe međunarodnih i europskih dokumenata, ni stav Haškog suda koji je za ratna silovanja na prostorima bivše Jugoslavije sudio kao za zločin protiv čovječnosti, ni naše hrvatske zakone, a niti zakonodavstva drugih zemalja među kojima čak i ona koja zabranjuju abortus rade iznimku ako je u pitanju silovanje. Da je Raspudić htio čitati, čitao bi.

Čitajući je također mogao znati da je lani čak i Vrhovni sud Kenije – države desetak etničkih grupa i plemena u subsaharskoj Africi, jedno sedam puta zaostalije od Hrvatske – donio odluku prema kojoj žrtve silovanja iznimno imaju pravo na pobačaj. Ima za Raspudića svašta o temi seksualnog nasilja i u bogatoj talijanskoj literaturi.

Ali vratimo se stravičnim i poučnim pričama živih silovanih žena. Onaj tko je vidio sav taj crni jad, lako će pojmiti nezamislivu okrutnost stava po kome one ne bi imale pravo prekinuti trudnoću nastalu ne iz ljubavi, nego iz jarosti, mržnje i nagona da ih se ponizi i uništi.

Primjere sam izabrala nasumce, ali ima ih na tomove, svatko ih može pronaći i svi su slični jedan drugome.

Nikad to ne možeš preboljeti

Žena koja je 1992. silovana u logoru Omarska svjedočila je na Haaškom sudu protiv počinitelja: ”Godinama sam tajila mužu i kćerima. Mnoge od nas od sramote ne mogu pričati o tome kako su strašno ponižene”.

Druga: ”Zgazio mi je ponos. Više nikad ne mogu biti žena kakva sam nekad bila”.

Treća: ”To se dogodilo u logoru Velepromet u Vukovaru. Tražili su da izaberem koji će me od njih silovati. U jednoj noći silovala bi me i petorica vojnika JNA”.

Četvrta: ”Nikad to ne možeš preboljeti. Čin silovanja uništi sve u tebi. Osjećaš se prljavom. Djeca me nikad nisu vidjela da se smijem”.

Peta: ” U prostoriju su ušla četvorica. Otad su me silovali svaku noć dok je trajalo zatočeništvo. Ostala sam trudna, ali i ni tada nisu prestali. Kad smo progovorile, dojučerašnji prijatelji i znanci gledali su nas kao kurve”.

Šesta: ”Stavljali su mi nož pod vrat i seksualno se iživljavali. Jedan je na suđenju rekao da se nisam protivila nego da sam uživala”.

Sedma: ”Stavio mi je na nekoj zabavi nešto u piće i silovao me. Osvijestila sam se sva razderana. Nikad nisam požalila zbog tog pobačaja”.

Rekao bi naš narod da bi i kamen na ove priče zaplakao. Zato je stvarno teško zamisliti ženu koja će svejedno glasati za Raspudića.