Do lokalnih izbora u svibnju i lipnju iduće godine, još će biti malo valovito – bilo kakvo predizborje je u ovoj zemlji prilično nezahvalno za dublje društvene zahvate. A onda – mir. Godine i godine mira.
Tri godine mira
Naime, nakon lokalnih izbora na proljeće 2021. godine, pune tri godine u Hrvatskoj neće biti nikakvih izbora. Prvi planirani izlazak na birališta je, dakle, tek u dalekoj 2024. godini, kad će se u svibnju birati novi sastav Europskog parlamenta (u toj, superizbornoj godini održat će se i parlamentarni, te predsjednički izbori). Tri godine, dakle više od tisuću dana mira imat će sadašnja Vlada za provedbu reformi od kojih se često odustajalo zbog politički osjetljivog trenutka.
Sva je prilika, međutim, da će reformski skor unatoč svemu ostati tanak, pretanak. Imao je, naime, Plenković i u prvom mandatu dvije godine mira, između lokalnih izbora 2017. i europskih 2019. godine, pa je opet jedina reforma koju je provela njegova Vlada promjena rasporeda blagdana.
Zima dolazi
Poslovični izostanak reformskog kapaciteta domaćih administracija, kao i nesklonost Plenkovića političkom riziku, nisu nažalost jedini, pa čak ni najveći problemi. Zima, naime, dolazi. Pandemija tek kao da je uzela zalet i cijeli svijet sa zebnjom iščekuje mjesece koji dolaze. Brzi ekonomski oporavak kojem smo se smjeli nadati na proljeće i ljeto sa svakim novim podatkom sve više djeluje poput zaboravljene pustinjske fatamorgane.
Iako je najgore, valjda, prošlo u drugom tromjesečju s lockdownom, brojke i dalje nisu bajne. U rujnu je, primjerice, prodano 13 posto manja automobila nego u istom mjesecu 2019. godine. Prošli tjedan je izdano 16 posto manje računa nego u istom tjednu lani, s vrijednosti koja je manja za 14 posto. Samo ovih nekoliko podataka pokazuje da se ekonomija nastavlja hladiti i kako su snovi o brzom oporavku čim se (i ako!) iskorijeni ili primiri korona bili samo to – snovi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tragično pogrešna politika štednje
Ministar financija je nedavno kazao kako se povratak gospodarstva na razinu 2019. godine očekuje tek 2023., dakle slijede – a Marićev scenarij spada u optimistične! – još najmanje dvije godine mučnog oporavka. U takvim okolnostima, od ovakve Vlade, očekivati reformske zahvate je gotovo iluzorno.
Vrijeme za racionalizaciju broja zaposlenih u državnim službama, koja bi neminovno značila i put prema birou rada za višak ljudi, naime, prošlo je u prvom mandatu Plenkovićeve Vlade. U okolnostima globalnog rasta gospodarstva bilo je lagodno ploviti na valu općeg rasta ekonomija, ali baš tad je bila prava prilika za reforme.
Svaka racionalizacija tog tipa u korona ili postokorona svijetu produžene krize značila bi produbljavanje rupe u kojoj se ekonomija nalazi i teško da će se ijedna europska Vlada na to odlučivati. Uostalom, cijela Europska unija se, kako bi umanjila gospodarske posljedice pandemije krenula žestoko zaduživati, opečena posljedicama tragično pogrešnih politika štednje iz prošle globalne krize.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reforme u garaži
Sve to, ipak, ne znači da Plenkovićeva Vlada ne bi mogla provesti one reforme koje ne bi ugrozile krhki oporavak za kojeg se očekuje da će ipak krenuti naredne godine. Ako u ovom trenutku nije ekonomski opravdano smanjivati plaće ili dijeliti otkaze, kako bi se smanjila državna potrošnja i rasteretilo gospodarstvo, mogla bi se konačno pokušati provesti reforma o kojoj se priča već u nekoliko različitih Vlada – da se sustav plaćanja u državnim i javnim službama uredi tako da stimulira rad, a destimulira nerad. Novog sustava plaća, međutim, nema u zakonodavnom planu aktivnosti Vlade za 2021. godinu.
Reforma lokalne samouprave o kojoj se u HDZ-u ozbiljno priča mjesecima, zapela je negdje u garaži i ne čini se da će je skoro doista napuštati. Naime, smanjenje endemski golemog broja jedinica samouprave za državu veličine Hrvatske, zamijenjeno je pričom o “funkcionalnom spajanju pojedinih općina”.
Prođe li sve kako je planirano, općine će ipak neke usluge zajednički planirati, ali neće izgubiti svoju pravnu osobnost. Odnosno, mjesto načelnika, tajnice, službenog vozača i slične divote koje dolaze uz funkciju. Slično će, vjerojatno, završiti i ukidanje zamjenika načelnika općine i gradonačelnika, jer se očekuje da će – odjednom – porasti potreba u jedinicama lokalne samouprave za dobro plaćena savjetnička ili slična mjesta u kojima će se skrasiti “ukinuti” zamjenici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šutnja o porezu na nekretnine
Mogla bi se, u ove tri godine političkog mira, provesti i još jedna reforma koja bi utjecala na smanjenje cijene rada čija visina itekako utječe na konkurentnost domaćeg gospodarstva. Naime, u Hrvatskoj je porezno najviše opterećen upravo rad, pa je tako bruto plaća gotovo dvostruko viša od onog što radnik na kraju mjeseca dobije na svoj račun. Za razliku od rada, vlasništvo nad nekretninama izbjegava ikakvim, a kamoli ovako oštrim poreznim škarama.
Svjetska banka, MMF i Europska komisija već godinama upućuju Hrvatsku da napravi logičan potez – da uvede porez na nekretnine i smanji porezno opterećenje rada, međutim, sveopća buka koja trešti u javnosti čim netko spomene uvođenje poreza na nekretnine, od straha je paralizirala sve i jednu Vladu u posljednjem desetljeću. Plenkovićeva Vlada, nakon lošeg iskustva iz 2017. godine, taj se porez više ne usudi ni spomenuti.
Ukratko, unatoč godinama mira kakve čekaju Andreja Plenkovića i njegovu administraciju, postoje svi razlozi za strahovanje da će se reformski skor opet bojati sarkastičnim tonovima. U prvom mandatu su, eto, reformirali blagdane, a u drugom bi se moglo dogoditi da se priča svede tek na – zabranu rada nedjeljom. Ako je, opet, ne sruši Ustavni sud.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni jedna vlada dosad nije imala ovakvu priliku da transformira Hrvatsku. Plenković pokazuje da je neće iskoristiti
Od dubljih reformi, poput izmjene sustava plaća ili ukidanja općina, Vlada kao da već diže ruke
Svjetska banka, MMF i Europska komisija već godinama upućuju Hrvatsku da napravi logičan potez - da uvede porez na nekretnine i smanji porezno opterećenje rada, međutim, sveopća buka koja trešti u javnosti čim netko spomene uvođenje poreza na nekretnine, od straha je paralizirala sve i jednu Vladu u posljednjem desetljeću
Strogo politički i kalendarski gledano, Vlada Andreja Plenkovića ima priliku za ozbiljnu transformaciju Hrvatske kakvu nije imao niti jedan njegov prethodnik, ni prethodnica. Tanka parlamentarna većina je praktički nepoderiva. Nakon uvjerljive pobjede na koronaizborima u stranci, oporba unutar HDZ-a više ne postoji. Ukoliko bi, u nekom manje zamislivom raspletu otpao koji glas od ovih 76 na koje u Saboru Vlada može računati, istog trena bi se vjerojatno Plenkoviću javilo barem petero pretendenata na prelazak iz oporbenih u redove vladajuće većine. Jer im je, naravno, više od svega stalo do političke stabilnosti u zemlji.
Do lokalnih izbora u svibnju i lipnju iduće godine, još će biti malo valovito – bilo kakvo predizborje je u ovoj zemlji prilično nezahvalno za dublje društvene zahvate. A onda – mir. Godine i godine mira.
Tri godine mira
Naime, nakon lokalnih izbora na proljeće 2021. godine, pune tri godine u Hrvatskoj neće biti nikakvih izbora. Prvi planirani izlazak na birališta je, dakle, tek u dalekoj 2024. godini, kad će se u svibnju birati novi sastav Europskog parlamenta (u toj, superizbornoj godini održat će se i parlamentarni, te predsjednički izbori). Tri godine, dakle više od tisuću dana mira imat će sadašnja Vlada za provedbu reformi od kojih se često odustajalo zbog politički osjetljivog trenutka.
Sva je prilika, međutim, da će reformski skor unatoč svemu ostati tanak, pretanak. Imao je, naime, Plenković i u prvom mandatu dvije godine mira, između lokalnih izbora 2017. i europskih 2019. godine, pa je opet jedina reforma koju je provela njegova Vlada promjena rasporeda blagdana.
Zima dolazi
Poslovični izostanak reformskog kapaciteta domaćih administracija, kao i nesklonost Plenkovića političkom riziku, nisu nažalost jedini, pa čak ni najveći problemi. Zima, naime, dolazi. Pandemija tek kao da je uzela zalet i cijeli svijet sa zebnjom iščekuje mjesece koji dolaze. Brzi ekonomski oporavak kojem smo se smjeli nadati na proljeće i ljeto sa svakim novim podatkom sve više djeluje poput zaboravljene pustinjske fatamorgane.
Iako je najgore, valjda, prošlo u drugom tromjesečju s lockdownom, brojke i dalje nisu bajne. U rujnu je, primjerice, prodano 13 posto manja automobila nego u istom mjesecu 2019. godine. Prošli tjedan je izdano 16 posto manje računa nego u istom tjednu lani, s vrijednosti koja je manja za 14 posto. Samo ovih nekoliko podataka pokazuje da se ekonomija nastavlja hladiti i kako su snovi o brzom oporavku čim se (i ako!) iskorijeni ili primiri korona bili samo to – snovi.
Tragično pogrešna politika štednje
Ministar financija je nedavno kazao kako se povratak gospodarstva na razinu 2019. godine očekuje tek 2023., dakle slijede – a Marićev scenarij spada u optimistične! – još najmanje dvije godine mučnog oporavka. U takvim okolnostima, od ovakve Vlade, očekivati reformske zahvate je gotovo iluzorno.
Vrijeme za racionalizaciju broja zaposlenih u državnim službama, koja bi neminovno značila i put prema birou rada za višak ljudi, naime, prošlo je u prvom mandatu Plenkovićeve Vlade. U okolnostima globalnog rasta gospodarstva bilo je lagodno ploviti na valu općeg rasta ekonomija, ali baš tad je bila prava prilika za reforme.
Svaka racionalizacija tog tipa u korona ili postokorona svijetu produžene krize značila bi produbljavanje rupe u kojoj se ekonomija nalazi i teško da će se ijedna europska Vlada na to odlučivati. Uostalom, cijela Europska unija se, kako bi umanjila gospodarske posljedice pandemije krenula žestoko zaduživati, opečena posljedicama tragično pogrešnih politika štednje iz prošle globalne krize.
Reforme u garaži
Sve to, ipak, ne znači da Plenkovićeva Vlada ne bi mogla provesti one reforme koje ne bi ugrozile krhki oporavak za kojeg se očekuje da će ipak krenuti naredne godine. Ako u ovom trenutku nije ekonomski opravdano smanjivati plaće ili dijeliti otkaze, kako bi se smanjila državna potrošnja i rasteretilo gospodarstvo, mogla bi se konačno pokušati provesti reforma o kojoj se priča već u nekoliko različitih Vlada – da se sustav plaćanja u državnim i javnim službama uredi tako da stimulira rad, a destimulira nerad. Novog sustava plaća, međutim, nema u zakonodavnom planu aktivnosti Vlade za 2021. godinu.
Reforma lokalne samouprave o kojoj se u HDZ-u ozbiljno priča mjesecima, zapela je negdje u garaži i ne čini se da će je skoro doista napuštati. Naime, smanjenje endemski golemog broja jedinica samouprave za državu veličine Hrvatske, zamijenjeno je pričom o “funkcionalnom spajanju pojedinih općina”.
Prođe li sve kako je planirano, općine će ipak neke usluge zajednički planirati, ali neće izgubiti svoju pravnu osobnost. Odnosno, mjesto načelnika, tajnice, službenog vozača i slične divote koje dolaze uz funkciju. Slično će, vjerojatno, završiti i ukidanje zamjenika načelnika općine i gradonačelnika, jer se očekuje da će – odjednom – porasti potreba u jedinicama lokalne samouprave za dobro plaćena savjetnička ili slična mjesta u kojima će se skrasiti “ukinuti” zamjenici.
Šutnja o porezu na nekretnine
Mogla bi se, u ove tri godine političkog mira, provesti i još jedna reforma koja bi utjecala na smanjenje cijene rada čija visina itekako utječe na konkurentnost domaćeg gospodarstva. Naime, u Hrvatskoj je porezno najviše opterećen upravo rad, pa je tako bruto plaća gotovo dvostruko viša od onog što radnik na kraju mjeseca dobije na svoj račun. Za razliku od rada, vlasništvo nad nekretninama izbjegava ikakvim, a kamoli ovako oštrim poreznim škarama.
Svjetska banka, MMF i Europska komisija već godinama upućuju Hrvatsku da napravi logičan potez – da uvede porez na nekretnine i smanji porezno opterećenje rada, međutim, sveopća buka koja trešti u javnosti čim netko spomene uvođenje poreza na nekretnine, od straha je paralizirala sve i jednu Vladu u posljednjem desetljeću. Plenkovićeva Vlada, nakon lošeg iskustva iz 2017. godine, taj se porez više ne usudi ni spomenuti.
Ukratko, unatoč godinama mira kakve čekaju Andreja Plenkovića i njegovu administraciju, postoje svi razlozi za strahovanje da će se reformski skor opet bojati sarkastičnim tonovima. U prvom mandatu su, eto, reformirali blagdane, a u drugom bi se moglo dogoditi da se priča svede tek na – zabranu rada nedjeljom. Ako je, opet, ne sruši Ustavni sud.