U ljeto 1976. godine britanski znanstvenik Peter Wright odlazi u mirovinu; u hektičnu agenturu sigurnosne agencije MI5 stupio je dvadeset i dvije godine ranije, najburnije etape Hladnog rata proveo je u svijetu espijunaža, u vječnim previranjima i nadmudrivanjima sa Sovjetima, pa se, s navršenih šezdeset, doimalo kao da je pravo vrijeme za odmor.
Revoltiran malim iznosom mirovine, preselio se na Tasmaniju, u gradić Cygnet, gdje se počeo baviti uzgojem voća, povrća i konja, samo što lika poput Petera Wrighta odmor baš i nije ispunjavao. Čovjek koji jednom osjeti slast velike svjetske igre, valjda se teško može zadovoljiti ratarstvom i konjogojstvom na otoku 240 kilometara udaljenom od južnog dijela Australije.
Suradnici su ga opisivali kao nemirnog, opsesivnog i opasnog agenta. Širio je, recimo, teorije zavjere o navodnim sovjetskim vezama britanskog premijera Harolda Wilsona: ustvrdit će kako je tridesetak visokopozicioniranih dužnosnika MI5 udružilo snage i dizajniralo obavještajnu operaciju kojom se trebalo osigurati Wilsonovo svrgnuće.
Operacija Clockwork Orange protiv Wilsona
“Wilson je prokleta prijetnja i javnost to mora doznati”, navodno su, početkom sedamdesetih, utjecajni MI5-ovci govorili kolegi Wrightu. “Maknut ćemo ga, maknut ćemo ga”. Plan je bio orkestrirati javnu difamaciju nesretnog Wilsona, preko naklonjenih novinara puštati informacije o sigurnosnoj kompromitiranosti i povezanosti sa Sovjetima, sve dok ne bude prisiljen odstupiti.
Operacija dobiva kodno ime Clockwork Orange, po čuvenom filmu Stanleyja Kubricka iz 1971. Stvar je ekranizirana u petoj epizodi treće sezone Netflixove serije The Crown, kada Lord Mountbatten aktivno planira i organizira komplot kojim bi sebe instalirao u Downing Street, na mjesto premijera.
Prema svemu sudeći, radi se o dramatiziranoj verziji događaja, pojačanoj Wilsonovom čuvenom paranojom, koja je posvuda tražila urote. Peter Wright kasnije je ublažio, pa i demantirao vlastite navode, a Clockwork Orange, ustanovljeno je kasnije, postojao je kao načelni plan za slučaj problema s premijerom, samo što nikad nije pokrenut.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pokušaj vlade da zabrani osjetljive memoare
Kada tako volatilan element poput Wrighta, i to još u penzionerskoj dokolici, 1985. odluči objaviti tell-all memoare, jasno je da su se britanska vlada i sigurnosno-obavještajni instrumentarij našli pred potencijalnom katastrofom. Wright je raspolagao pregrštom osjetljivih informacija, a ono čime nije, liberalno je nadopunjavao maštom: nekoliko godina ranije, kao konzultant je sudjelovao na knjizi u kojoj se bivšeg šefa MI5, također neosnovano, proglasilo sovjetskim špijunom.
Vlada Margaret Thatcher odmah je, na temelju potencijalnog ugrožavanja nacionalne sigurnosti, zatražila sudsku zabranu knjige odmetnutog špijuna sklonog fabulacijama; dobila ju je, no samo za teritorij Engleske. Izbija veliki skandal Spycatcher – naziv dobiva po naslovu Wrightovih memoara – a knjiga, sada već notorna, ipak izlazi na australskom i škotskom tržištu.
Unutra su bombe: Wright piše o planu druge britanske agencije MI6 da smakne egipatskog predsjednika Nassera tijekom Sueske krize; iznosi detalje o tehnološkim kapacitetima i praksama MI5, pa i tajne frekvencije kojima se koriste; svoje bivše kolege opisuje kao posve lišene smisla za etiku. Peter Wright otkriva i dodatni motiv za objavu memoara: kroz prodaju knjige naumio je ostvariti financijsku kompenzaciju za dio mirovine koji mu je vlada bila uskratila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izuzetno radikalna mjera koja se ne koristi olako
Thatcher osigurava sudsku zabranu kojom se tisku zabranjuje da izvještava o Spycatcheru ili objavljuje ulomke iz knjige, pokušavajući tako ublažiti reputacijski udar. Novine divljaju na zabrane, raste pritisak javnosti i 1988. godine Spycatcher je konačno dopušten, a za tri godine Europski sud za ljudska prava kazat će kako je britanska vlada rigidnim zabranama prekršila Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava.
Afera Spycatcher jedan je najpoznatijih svjetskih slučajeva pokušaja državne zabrane budućeg govora, dakle govora koji publika još nije imala prilike vidjeti, kako bi o njemu mogla donijeti objektivan sud. Zabrana budućeg govora – prior restraint – izuzetno je radikalna mjera, u praksi najčešće rezervirana za pitanja nacionalne sigurnosti i teritorijalne ugroze.
Tako ju je početkom sedamdesetih godina definirao američki Vrhovni sud, u poznatom slučaju Pentagon Papersa. Washington Post i New York Times dobili su sudske zabrane objave tajnih dokumenta, takozvanih Pentagon Papersa, o postupanju američke vlade i vojske u Vijetnamu, također pod tumačenjem da nedopušteno iznose osjetljive tajne iz oblasti nacionalne sigurnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko donosi odluku o ispravnosti budućeg govora
No, Vrhovni Sud srušio je odluke nižih sudova i dozvolio objavu. Sudska mišljenja iz tog predmeta uspostavila su nekoliko važnih tumačenja u domeni slobode govora: prvo, upravo zato što se radilo o važnim tajnama, bilo je važno objaviti ih, kako bi javnost znala istinu o postupcima vlasti u ratu. Drugo, Sud iznosi preciznu definiciju potencijalne ugroze nacionalne sigurnosti, koju svodi na aktivne vojne operacije čije bi otkrivanje direktno dovelo do ugrožavanja ljudskih života.
Dakle, čak i u pitanjima nacionalne sigurnosti i vojnih tajni, čak i kada memoare izdaje fabrikacijama sklon bivši agent, ogorčen zbog niske mirovine, koji svojim istinama, poluistinama i nadoštukavanjima može srozati reputaciju britanskog obavještajnog aparatusa usred Hladnog rata, zabrana budućeg govora izuzetno je osjetljivo pitanje. Ako je govor zabranjen prije nego što je izgovoren, tko točno donosi odluku o njegovoj ispravnosti?
Europska konvencija o ljudskim pravima, u poznatom Članku 10. kojim se garantira sloboda izražavanja, ne isključuje mogućnost sudske zabrane budućeg govora, pa čak i ako se ne radi o nacionalnoj sigurnosti ili teritorijalnoj cjelovitosti. Članak 10. spominje restrikcije radi narušavanja nečijeg ugleda, kao što se radilo u slučaju Gordane Buljan Flander i portala H-Alter.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vijeće Europe definiralo korištenje zabrana
Međutim, sudska praksa i zaključci Vijeća Europe uvjerljivo osporavanju sumanuto široko tumačenje kojim su se poslužili hrvatski sudovi, kada su H-Alteru zabranili daljnje objave o djelovanju gospođe Buljan Flander, sve dok sam sud ne donese pravorijek o člancima. “Zbog izrazite opasnosti koju predstavljaju za demokratska društva, ograničenja ove vrste zahtijevaju najpažljivije ispitivanje”, kaže Vijeće Europe o zabranama budućeg govora.
“Samo ako su kriteriji za ograničenja jasno naznačeni u zakonu, a zaštitni mehanizmi ugrađeni u sustav radi sprječavanja proizvoljnih zadiranja u slobodu izražavanja, ograničavanje može biti prihvatljivo i kompatibilno s pravom na slobodu izražavanja”.
Kod ograničavanja prethodnog govora, naime, ne radi se o tome je li neizgovoreno sasvim utemeljeno i prijazno, je li skroz provjereno i ljubazno, ili je nabrijano i neprijateljsko, neutemeljeno i neugodno. Ne radi se o tome je li svaki navod o gospođi Buljan Flander točan; je li sve što su H-Alter objavio provjereno; slažemo li se sa svakom rečenicom i tezom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogi će se pokušati poslužiti ovim instrumentom
Radi se nečem bitno fundamentalnijem, utkanom u temelje post-drugosvjetskoratne Europe: o tome da nam država ne može uskratiti priliku da se složimo ili ne – odnosno, da o govoru ne možemo suditi prije nego je izgovoren, jer to znači da o njemu ne sudimo mi, već da o njemu sude predstavnici vlasti. A povijest ne sadržava puno primjera uspješnih društava, u kojima su vlasti držali takve ovlasti.
U posljednjih nekoliko godina hrvatski se mediji nalaze pod izuzetnim pritiskom. Sudovi imaju problema u razlikovanju satire od stvarnosti, i mišljenja od izjave; utjecajni član vladajuće stranke osuđen je zbog pokušaja podmićivanja novinara; Vlada Republike Hrvatske sufinancira prijateljske medije; moćni suci, bivši ministri i vlastima bliski poduzetnici dižu milijunske tužbe protiv izdavača i novinara koji se usude propitkivati njihovo djelovanje ili imovinu. Zabrana budućeg govora samo je logičan idući korak u tom nizu, kojim će se, ne treba sumnjati, mnogi sada pokušati poslužiti.
Ako europska književnost počinje srdžbom, liberalna demokracija počinje posjedom. Pravo pojedinca na posjedovanje nečeg, u kojem se posjedovanje definira kao rezultat rada, a ne roda, zametak je liberalne ideje o pojedincu kao punopravnom entitetu, o njegovim građanskim i političkim pravima, o neraskidivom društvenom ugovoru i nepobitnim pravima. Doima se, kako su nam promaknule i te osnovne lekcije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni Margaret Thatcher nije uspjela zabraniti objavu tekstova. Opasan presedan Buljan Flander sada će mnogi pokušati iskoristiti
Povijest ne sadržava puno primjera uspješnih društava, u kojima su vlasti držali ovakve ovlasti
Kada tako volatilan element poput Wrighta odluči objaviti tell-all memoare, jasno je da su se britanska vlada i sigurnosno-obavještajni instrumentarij našli pred potencijalnom katastrofom. Wright je raspolagao pregrštom osjetljivih informacija, a ono čime nije, liberalno je nadopunjavao maštom: nekoliko godina ranije, kao konzultant je sudjelovao na knjizi u kojoj se bivšeg šefa MI5 proglasilo sovjetskim špijunom. Vlada mu je zabranila knjigu
U ljeto 1976. godine britanski znanstvenik Peter Wright odlazi u mirovinu; u hektičnu agenturu sigurnosne agencije MI5 stupio je dvadeset i dvije godine ranije, najburnije etape Hladnog rata proveo je u svijetu espijunaža, u vječnim previranjima i nadmudrivanjima sa Sovjetima, pa se, s navršenih šezdeset, doimalo kao da je pravo vrijeme za odmor.
Revoltiran malim iznosom mirovine, preselio se na Tasmaniju, u gradić Cygnet, gdje se počeo baviti uzgojem voća, povrća i konja, samo što lika poput Petera Wrighta odmor baš i nije ispunjavao. Čovjek koji jednom osjeti slast velike svjetske igre, valjda se teško može zadovoljiti ratarstvom i konjogojstvom na otoku 240 kilometara udaljenom od južnog dijela Australije.
Suradnici su ga opisivali kao nemirnog, opsesivnog i opasnog agenta. Širio je, recimo, teorije zavjere o navodnim sovjetskim vezama britanskog premijera Harolda Wilsona: ustvrdit će kako je tridesetak visokopozicioniranih dužnosnika MI5 udružilo snage i dizajniralo obavještajnu operaciju kojom se trebalo osigurati Wilsonovo svrgnuće.
Operacija Clockwork Orange protiv Wilsona
“Wilson je prokleta prijetnja i javnost to mora doznati”, navodno su, početkom sedamdesetih, utjecajni MI5-ovci govorili kolegi Wrightu. “Maknut ćemo ga, maknut ćemo ga”. Plan je bio orkestrirati javnu difamaciju nesretnog Wilsona, preko naklonjenih novinara puštati informacije o sigurnosnoj kompromitiranosti i povezanosti sa Sovjetima, sve dok ne bude prisiljen odstupiti.
Operacija dobiva kodno ime Clockwork Orange, po čuvenom filmu Stanleyja Kubricka iz 1971. Stvar je ekranizirana u petoj epizodi treće sezone Netflixove serije The Crown, kada Lord Mountbatten aktivno planira i organizira komplot kojim bi sebe instalirao u Downing Street, na mjesto premijera.
Prema svemu sudeći, radi se o dramatiziranoj verziji događaja, pojačanoj Wilsonovom čuvenom paranojom, koja je posvuda tražila urote. Peter Wright kasnije je ublažio, pa i demantirao vlastite navode, a Clockwork Orange, ustanovljeno je kasnije, postojao je kao načelni plan za slučaj problema s premijerom, samo što nikad nije pokrenut.
Pokušaj vlade da zabrani osjetljive memoare
Kada tako volatilan element poput Wrighta, i to još u penzionerskoj dokolici, 1985. odluči objaviti tell-all memoare, jasno je da su se britanska vlada i sigurnosno-obavještajni instrumentarij našli pred potencijalnom katastrofom. Wright je raspolagao pregrštom osjetljivih informacija, a ono čime nije, liberalno je nadopunjavao maštom: nekoliko godina ranije, kao konzultant je sudjelovao na knjizi u kojoj se bivšeg šefa MI5, također neosnovano, proglasilo sovjetskim špijunom.
Vlada Margaret Thatcher odmah je, na temelju potencijalnog ugrožavanja nacionalne sigurnosti, zatražila sudsku zabranu knjige odmetnutog špijuna sklonog fabulacijama; dobila ju je, no samo za teritorij Engleske. Izbija veliki skandal Spycatcher – naziv dobiva po naslovu Wrightovih memoara – a knjiga, sada već notorna, ipak izlazi na australskom i škotskom tržištu.
Unutra su bombe: Wright piše o planu druge britanske agencije MI6 da smakne egipatskog predsjednika Nassera tijekom Sueske krize; iznosi detalje o tehnološkim kapacitetima i praksama MI5, pa i tajne frekvencije kojima se koriste; svoje bivše kolege opisuje kao posve lišene smisla za etiku. Peter Wright otkriva i dodatni motiv za objavu memoara: kroz prodaju knjige naumio je ostvariti financijsku kompenzaciju za dio mirovine koji mu je vlada bila uskratila.
Izuzetno radikalna mjera koja se ne koristi olako
Thatcher osigurava sudsku zabranu kojom se tisku zabranjuje da izvještava o Spycatcheru ili objavljuje ulomke iz knjige, pokušavajući tako ublažiti reputacijski udar. Novine divljaju na zabrane, raste pritisak javnosti i 1988. godine Spycatcher je konačno dopušten, a za tri godine Europski sud za ljudska prava kazat će kako je britanska vlada rigidnim zabranama prekršila Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava.
Afera Spycatcher jedan je najpoznatijih svjetskih slučajeva pokušaja državne zabrane budućeg govora, dakle govora koji publika još nije imala prilike vidjeti, kako bi o njemu mogla donijeti objektivan sud. Zabrana budućeg govora – prior restraint – izuzetno je radikalna mjera, u praksi najčešće rezervirana za pitanja nacionalne sigurnosti i teritorijalne ugroze.
Tako ju je početkom sedamdesetih godina definirao američki Vrhovni sud, u poznatom slučaju Pentagon Papersa. Washington Post i New York Times dobili su sudske zabrane objave tajnih dokumenta, takozvanih Pentagon Papersa, o postupanju američke vlade i vojske u Vijetnamu, također pod tumačenjem da nedopušteno iznose osjetljive tajne iz oblasti nacionalne sigurnosti.
Tko donosi odluku o ispravnosti budućeg govora
No, Vrhovni Sud srušio je odluke nižih sudova i dozvolio objavu. Sudska mišljenja iz tog predmeta uspostavila su nekoliko važnih tumačenja u domeni slobode govora: prvo, upravo zato što se radilo o važnim tajnama, bilo je važno objaviti ih, kako bi javnost znala istinu o postupcima vlasti u ratu. Drugo, Sud iznosi preciznu definiciju potencijalne ugroze nacionalne sigurnosti, koju svodi na aktivne vojne operacije čije bi otkrivanje direktno dovelo do ugrožavanja ljudskih života.
Dakle, čak i u pitanjima nacionalne sigurnosti i vojnih tajni, čak i kada memoare izdaje fabrikacijama sklon bivši agent, ogorčen zbog niske mirovine, koji svojim istinama, poluistinama i nadoštukavanjima može srozati reputaciju britanskog obavještajnog aparatusa usred Hladnog rata, zabrana budućeg govora izuzetno je osjetljivo pitanje. Ako je govor zabranjen prije nego što je izgovoren, tko točno donosi odluku o njegovoj ispravnosti?
Europska konvencija o ljudskim pravima, u poznatom Članku 10. kojim se garantira sloboda izražavanja, ne isključuje mogućnost sudske zabrane budućeg govora, pa čak i ako se ne radi o nacionalnoj sigurnosti ili teritorijalnoj cjelovitosti. Članak 10. spominje restrikcije radi narušavanja nečijeg ugleda, kao što se radilo u slučaju Gordane Buljan Flander i portala H-Alter.
Vijeće Europe definiralo korištenje zabrana
Međutim, sudska praksa i zaključci Vijeća Europe uvjerljivo osporavanju sumanuto široko tumačenje kojim su se poslužili hrvatski sudovi, kada su H-Alteru zabranili daljnje objave o djelovanju gospođe Buljan Flander, sve dok sam sud ne donese pravorijek o člancima. “Zbog izrazite opasnosti koju predstavljaju za demokratska društva, ograničenja ove vrste zahtijevaju najpažljivije ispitivanje”, kaže Vijeće Europe o zabranama budućeg govora.
“Samo ako su kriteriji za ograničenja jasno naznačeni u zakonu, a zaštitni mehanizmi ugrađeni u sustav radi sprječavanja proizvoljnih zadiranja u slobodu izražavanja, ograničavanje može biti prihvatljivo i kompatibilno s pravom na slobodu izražavanja”.
Kod ograničavanja prethodnog govora, naime, ne radi se o tome je li neizgovoreno sasvim utemeljeno i prijazno, je li skroz provjereno i ljubazno, ili je nabrijano i neprijateljsko, neutemeljeno i neugodno. Ne radi se o tome je li svaki navod o gospođi Buljan Flander točan; je li sve što su H-Alter objavio provjereno; slažemo li se sa svakom rečenicom i tezom.
Mnogi će se pokušati poslužiti ovim instrumentom
Radi se nečem bitno fundamentalnijem, utkanom u temelje post-drugosvjetskoratne Europe: o tome da nam država ne može uskratiti priliku da se složimo ili ne – odnosno, da o govoru ne možemo suditi prije nego je izgovoren, jer to znači da o njemu ne sudimo mi, već da o njemu sude predstavnici vlasti. A povijest ne sadržava puno primjera uspješnih društava, u kojima su vlasti držali takve ovlasti.
U posljednjih nekoliko godina hrvatski se mediji nalaze pod izuzetnim pritiskom. Sudovi imaju problema u razlikovanju satire od stvarnosti, i mišljenja od izjave; utjecajni član vladajuće stranke osuđen je zbog pokušaja podmićivanja novinara; Vlada Republike Hrvatske sufinancira prijateljske medije; moćni suci, bivši ministri i vlastima bliski poduzetnici dižu milijunske tužbe protiv izdavača i novinara koji se usude propitkivati njihovo djelovanje ili imovinu. Zabrana budućeg govora samo je logičan idući korak u tom nizu, kojim će se, ne treba sumnjati, mnogi sada pokušati poslužiti.
Ako europska književnost počinje srdžbom, liberalna demokracija počinje posjedom. Pravo pojedinca na posjedovanje nečeg, u kojem se posjedovanje definira kao rezultat rada, a ne roda, zametak je liberalne ideje o pojedincu kao punopravnom entitetu, o njegovim građanskim i političkim pravima, o neraskidivom društvenom ugovoru i nepobitnim pravima. Doima se, kako su nam promaknule i te osnovne lekcije.