Nekad je nužno odabrati stranu

Ni sto dana od velike najave o prihvatu djece izbjeglica, RH ne želi reći ni koliko ih uzimamo, ni kada. Što se događa?

Iz MUP-a ne odgovaraju na jednostavno pitanje: koliko će mališana dobiti priliku u Hrvatskoj izgraditi novi život

Kada je početkom ožujka Turska počela prema Grčkoj propuštati migrante sa svog teritorija, europski dužnosnici – a među njima i premijer Andrej Plenković – žurno su otputovali na grčku granicu kako bi izrazili solidarnost s tom članicom Europske unije. Ubrzo nakon tog hitnog obilaska granice, Europska komisija najavila je solidarnu, europsku akciju kako bi se pomoglo djeci u grčkim izbjegličkim kampovima koja nemaju roditelje, rodbinu niti skrbnike.

Od te je najave prošlo skoro sto dana (97, da budemo baš precizni), ali europski plan po kojem je 1600 djece bez pratnje trebalo naći novi dom u zemljama članicama EU-a još uvijek nije realiziran. Sudjelovanje u tom planu potvrdila je i Plenkovićeva Vlada, ali dosad nijedno dijete iz Grčke nije preseljeno u Hrvatsku, niti u većinu država koje su se dobrovoljno uključile u ovaj program.

Tko sudjeluje u planu?

Iz Europske komisije potvrđeno nam je da su djeca iz grčkih izbjegličkih kampova zasad otišla tek u Njemačku, koja je primila 47-ero djece, te Luksemburg gdje je preseljeno njih dvanaestero. Plan je bio, kako smo već pisali, osigurati novu budućnost za 1600 djece. Sredinom ožujka u tom je planu htjelo sudjelovati sedam država, danas ih ima 12 – 11 članica EU-a i Norveška. U Bruxellesu se nadaju da će popis s vremenom biti i duži.

„Ne vidim da bi itko razuman mogao biti protiv toga da i mi pomognemo određenom broju djece koja žive u bitno drukčijim uvjetima nego što žive naša djeca“, izjavio je 8. ožujka premijer Plenković objašnjavajući zašto se Hrvatska uključila u Komisijin plan. Ni skoro sto dana kasnije, međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi otkriti koji je to „određeni broj djece“ koji je premijer spominjao.

Novi život u Hrvatskoj

U MUP-u su nam dosad tri puta odbili odgovoriti na to pitanje, dvaput u travnju i jednom ovoga tjedna. Tako ni tri mjeseca nakon žurnog leta premijera Plenkovića i europskih dužnosnika u Grčku, javnost ne zna koliko će djece iz grčkih izbjegličkih kampova, koja nemaju nikoga, dobiti priliku izgraditi novi život u Hrvatskoj.

Ne zna se, zapravo, niti kada. Vlada je najprije odgodila prihvat djece, pravdajući se epidemijom koronavirusa i potresom u Zagrebu. U potresu je, tvrdili su nam u travnju iz MUP-a, oštećena zgrada koju su bili predvidjeli za njihov smještaj. Prošla su dva mjeseca – je li država uspjela pronaći alternativnu lokaciju?

Rok do kraja godine

Čini se da jest, jer iz MUP-a sada kažu da pripremaju „projektni prijedlog“ koji „obuhvaća i opremanje objekta u koji bi bili smješteni maloljetnici te angažiranje socijalnih radnika i psihologa“ , kao i da razmatraju angažman nevladinih organizacija. Ako je, međutim, suditi po njihovim odgovorima, pripreme bi mogle potrajati: „Rok za provedbu premještaja maloljetnika iz Grčke produžen je do kraja ove godine“.

Ispada, dakle, da je sasvim moguće da djeca, koja djetinjstvo provode u neadekvatnim uvjetima u kampovima na grčkim otocima i koja tamo nemaju nikoga, u Hrvatsku ne dođu barem do jeseni, ako ne i kasnije. Hoće li uopće biti premještena? I to je sasvim opravdano pitanje: Hrvatska je pred parlamentarnim izborima, a sljedeća Vlada ne mora biti zainteresirana sudjelovati u planu Komisije koji je dobrovoljan.

Problemi na Mediteranu

S obzirom da u prvoj polovici ove godine predsjeda EU-om, u medijima se još sredinom 2019. godine pojavila informacija da će, baš zbog te pozicije predsjedateljice, Hrvatska najvjerojatnije primati i migrante s brodova koji prelaze Sredozemno more. Ne radi se o nekoj fiksnoj obavezi, nego više o običaju, simboličnoj gesti zemlje koja predsjeda, pisali su tada mediji.

Taj je migrantski put preko Mediterana vrlo aktivan i izuzetno opasan. Na njemu se često događaju krize – kada brodovi, najčešće (ali ne uvijek) nevladinih organizacija, spase ljude iz nesigurnih brodica, nerijetko imaju problem s pronalaskom luke koja će im dozvoliti uplovljavanje. Slična se drama događala i prije nekoliko dana kada je Malta na kraju dozvolila da 400-tinjak migranata uđe u luku.

Što je učinila Hrvatska?

Malta je, kao i u ranijim slučajevima, očekivala solidarnost drugih članica, ali je ona praktički izostala. Prema medijskim izvješćima, izgleda da su na kraju samo tri zemlje pristale primiti dio tih ljudi, i to Luksemburg, Francuska i Portugal. To je također jedna od posljedica nepostojanja dogovora oko zajedničkog europskog pristupa prema migrantima koji se pokušavaju domoći europskog kopna.

Portal Politico.eu nedavno je izvijestio da, oko migracijske politike, članice EU-a i dalje vode stare svađe – hoće li sudjelovanje u premještaju migranata biti obavezno ili dobrovoljno. Epidemija koronavirusa okrenula je, istina, hrvatsko predsjedanje EU-om naglavačke, ali ipak treba podsjetiti da su održiva migracijska politika i reforma europskog sustava azila među prioritetima našeg predsjedanja. Koje završava za 20 dana.