Površni pogled u predizborni pejzaž kazivao bi kako su glavne uloge jasno podijeljene. Ne zna se, doduše, tko će dobiti točno kakve karte, ali čini se gotovo izvjesnim da će se o novoj Vladi odlučivati, ovisno o rezultatima, u trokutu HDZ-SDP (Restart koalicija)-Miroslav Škoro (Domovinski pokret i pripadajuća koalicija). Ostalima bi trebale ostati mrvice mrvica, pokoji pojedinačni mandat u ponekoj izbornoj jedinici.
Međutim, stvari možda ipak nisu toliko izvjesne. Naime, na posljednjih nekoliko izbornih ciklusa velike rezultate napravile su protestne opcije, koje su, na krilima nezadovoljstva građana radom dviju najjačih stranaka i uglavnom populizma opće prakse, ostvarivale doista značajne uspjehe.
Škoro nestao u desnici
Jedan od onih koji su dramatično uspjeli okupiti sve one nezadovoljne mainstreamom bio je i sam Miroslav Škoro prije samo pet mjeseci. U prvom krugu predsjedničkih izbora osvojio je skoro 25 posto glasova i za samo 2,2 postotna boda ostao iza Kolinde Grabar-Kitarović i bez drugog kruga u kojem bi bio – favorit.
Međutim, Škoro više ne može okupiti takvu koaliciju nezadovoljnih birača, on je svoju političku kartu ipak odigrao jasnije – koalicijom s Hasanbegovićem, Zekanovićem i lijepim riječima o Željki Markić sigurno se utvrdio na čvrstoj desnici, ali sve one koji se tamo ne vide više neće moći vratiti.
Škoro je svoju predsjedničku kampanju gradio pažljivo, pola godine. Mislavu Kolakušiću na velikoj sceni nije trebalo toliko mnogo. U samo mjesec-dva pred europske izbore izveo je blitzkrieg kampanju, predstavio se kao ultimativni borac protiv korupcije i otperjao u Europski parlament. Domaća politika ga više ne zanima.
Spektakularni kaos
Prije Kolakušića, veliki hit bio je Živi zid. Ekipa radikalnih populista je ušla u Sabor (nakon blitzkriega Ivana Vilibora Sinčića na predsjedničkim izborima krajem 2014. godine kad je potpuno iznenađujuće osvojio 16 posto glasova) na posljednjim izborima i dugo vremena su Ivan Pernar, Siničić i Branimir Bunjac radili dar-mar ekscentričnim istupima u Saboru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijelu 2017. i 2018. su figurirali kao treća politička snaga u zemlji, s jakim dvoznamenkastim brojkama potpore, a u jednom trenutku su prestigli i SDP Davora Bernardića. A onda su se, zbog jednog mandata u Europskom parlamentu, posvađali i raspali u spektakularnom kaosu. Živi zid i novoosnovana Stranka Ivana Pernara danas tavore na 1-2 posto potpore i ne čini se da više imaju goriva na izborne pothvate.
Mostov ples
Slično se muči i Most – anketna potpora stranci koja je dva puta dovodila HDZ nakon posljednjih dvaju parlamentarnih izbora (pa se s istim HDZ-om razišla nakon samo nekoliko mjeseci) pala je ispod pet posto i ne uđu li u koaliciju sa Škorom mogli bi zaplesati na samom rubu nestanka.
Most je bio hit izbora 2015. godine (i u nešto manjoj mjeri izvanrednih izbora godinu kasnije), kad su u samo dva mjeseca s anketnog rejtinga od oko dva i pol posto došli do skoro 14 posto i 19 mandata na izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potencijal od desetak posto
Svi oni koji su dosad uspijevali, i Most, i Kolakušić, i Pernar i Živi zid doimaju se danas ispuhano i bez potencijala da još jednom privuku značajniji broj birača. Škoro je, pak, otišao previše desno. Što znači da negdje u zraku i dalje ostaju oni koji su svih ovih godina glasali za nova lica i koji se neće lako odlučiti da se vrate glasanju za SDP ili HDZ, niti pristati na Škorinu kombinaciju s ultradesnicom. U zraku je potencijal od vjerojatno desetak posto glasova.
Oni se, jasno, mogu rasuti na sve navedene i još niz ostalih, sitnijih opcija na ljevici i lijevom centru. Ali, može se dogoditi da se, kao i nekoliko puta dosad, u posljednjim tjednima kampanje iskristalizira neka opcija koja će pokrenuti lavinu.
Opet neko novo ime?
Birači su, naime, ipak dosta racionalni i često baš ovi najnezadovoljniji pristanu u zadnji trenutak svoj glas dati nekoj novoj, obećavajućoj stranci ili listi, ako vide da bi ona mogla doista proći izborni prag i da im glas neće propasti. Stari asovi, poput Živog zida, Pernara ili Mosta (ako će ići bez Škore) vjerojatno se nadaju da mogu ponoviti čaroliju. Svoje nade, međutim, imaju i neke novije kombinacije, poput nedavno osnovane Stranke s imenom i prezimenom ili možda lijeve koalicije stranaka Možemo, Nova ljevica i Orah s jakom izbornom bazom u centru Zagreba. Ili, opet, netko posve nov.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno, može se dogoditi da se protestni glasovi birača rasporede po malo na svaku od navedenih opcija i da malo tko – ako itko! – od njih prijeđe izborni prag. Ali, u situaciji kad su dosadašnji protestni i populistički pokreti ostali bez daha – sve je još uvijek moguće.
Nije nevažno pitanje: Tko će, nakon propasti Kolakušića, Živog zida i Pernara, dobiti te protestne glasove?
Na posljednjih nekoliko izbora iznenadile su protestne stranke. Može li netko zauzeti mjesto Mosta ili Živog zida?
Jedan od onih koji su dramatično uspjeli okupiti sve one nezadovoljne mainstreamom bio je i sam Miroslav Škoro prije samo pet mjeseci. Međutim, Škoro više ne može okupiti takvu koaliciju nezadovoljnih birača, on je svoju političku kartu ipak odigrao jasnije - koalicijom s Hasanbegovićem, Zekanovićem i lijepim riječima o Željki Markić sigurno se utvrdio na čvrstoj desnici, ali sve one koji se tamo ne vide više neće moći vratiti.
Površni pogled u predizborni pejzaž kazivao bi kako su glavne uloge jasno podijeljene. Ne zna se, doduše, tko će dobiti točno kakve karte, ali čini se gotovo izvjesnim da će se o novoj Vladi odlučivati, ovisno o rezultatima, u trokutu HDZ-SDP (Restart koalicija)-Miroslav Škoro (Domovinski pokret i pripadajuća koalicija). Ostalima bi trebale ostati mrvice mrvica, pokoji pojedinačni mandat u ponekoj izbornoj jedinici.
Međutim, stvari možda ipak nisu toliko izvjesne. Naime, na posljednjih nekoliko izbornih ciklusa velike rezultate napravile su protestne opcije, koje su, na krilima nezadovoljstva građana radom dviju najjačih stranaka i uglavnom populizma opće prakse, ostvarivale doista značajne uspjehe.
Škoro nestao u desnici
Jedan od onih koji su dramatično uspjeli okupiti sve one nezadovoljne mainstreamom bio je i sam Miroslav Škoro prije samo pet mjeseci. U prvom krugu predsjedničkih izbora osvojio je skoro 25 posto glasova i za samo 2,2 postotna boda ostao iza Kolinde Grabar-Kitarović i bez drugog kruga u kojem bi bio – favorit.
Međutim, Škoro više ne može okupiti takvu koaliciju nezadovoljnih birača, on je svoju političku kartu ipak odigrao jasnije – koalicijom s Hasanbegovićem, Zekanovićem i lijepim riječima o Željki Markić sigurno se utvrdio na čvrstoj desnici, ali sve one koji se tamo ne vide više neće moći vratiti.
Škoro je svoju predsjedničku kampanju gradio pažljivo, pola godine. Mislavu Kolakušiću na velikoj sceni nije trebalo toliko mnogo. U samo mjesec-dva pred europske izbore izveo je blitzkrieg kampanju, predstavio se kao ultimativni borac protiv korupcije i otperjao u Europski parlament. Domaća politika ga više ne zanima.
Spektakularni kaos
Prije Kolakušića, veliki hit bio je Živi zid. Ekipa radikalnih populista je ušla u Sabor (nakon blitzkriega Ivana Vilibora Sinčića na predsjedničkim izborima krajem 2014. godine kad je potpuno iznenađujuće osvojio 16 posto glasova) na posljednjim izborima i dugo vremena su Ivan Pernar, Siničić i Branimir Bunjac radili dar-mar ekscentričnim istupima u Saboru.
Cijelu 2017. i 2018. su figurirali kao treća politička snaga u zemlji, s jakim dvoznamenkastim brojkama potpore, a u jednom trenutku su prestigli i SDP Davora Bernardića. A onda su se, zbog jednog mandata u Europskom parlamentu, posvađali i raspali u spektakularnom kaosu. Živi zid i novoosnovana Stranka Ivana Pernara danas tavore na 1-2 posto potpore i ne čini se da više imaju goriva na izborne pothvate.
Mostov ples
Slično se muči i Most – anketna potpora stranci koja je dva puta dovodila HDZ nakon posljednjih dvaju parlamentarnih izbora (pa se s istim HDZ-om razišla nakon samo nekoliko mjeseci) pala je ispod pet posto i ne uđu li u koaliciju sa Škorom mogli bi zaplesati na samom rubu nestanka.
Most je bio hit izbora 2015. godine (i u nešto manjoj mjeri izvanrednih izbora godinu kasnije), kad su u samo dva mjeseca s anketnog rejtinga od oko dva i pol posto došli do skoro 14 posto i 19 mandata na izborima.
Potencijal od desetak posto
Svi oni koji su dosad uspijevali, i Most, i Kolakušić, i Pernar i Živi zid doimaju se danas ispuhano i bez potencijala da još jednom privuku značajniji broj birača. Škoro je, pak, otišao previše desno. Što znači da negdje u zraku i dalje ostaju oni koji su svih ovih godina glasali za nova lica i koji se neće lako odlučiti da se vrate glasanju za SDP ili HDZ, niti pristati na Škorinu kombinaciju s ultradesnicom. U zraku je potencijal od vjerojatno desetak posto glasova.
Oni se, jasno, mogu rasuti na sve navedene i još niz ostalih, sitnijih opcija na ljevici i lijevom centru. Ali, može se dogoditi da se, kao i nekoliko puta dosad, u posljednjim tjednima kampanje iskristalizira neka opcija koja će pokrenuti lavinu.
Opet neko novo ime?
Birači su, naime, ipak dosta racionalni i često baš ovi najnezadovoljniji pristanu u zadnji trenutak svoj glas dati nekoj novoj, obećavajućoj stranci ili listi, ako vide da bi ona mogla doista proći izborni prag i da im glas neće propasti. Stari asovi, poput Živog zida, Pernara ili Mosta (ako će ići bez Škore) vjerojatno se nadaju da mogu ponoviti čaroliju. Svoje nade, međutim, imaju i neke novije kombinacije, poput nedavno osnovane Stranke s imenom i prezimenom ili možda lijeve koalicije stranaka Možemo, Nova ljevica i Orah s jakom izbornom bazom u centru Zagreba. Ili, opet, netko posve nov.
Naravno, može se dogoditi da se protestni glasovi birača rasporede po malo na svaku od navedenih opcija i da malo tko – ako itko! – od njih prijeđe izborni prag. Ali, u situaciji kad su dosadašnji protestni i populistički pokreti ostali bez daha – sve je još uvijek moguće.