Nije, zapravo, u cijeloj sad već solidno dugoj povijesti hrvatskih Vlada, lako naći ministra koji je debelo zavrijedio smjenu kao što ju je, sve do prije desetak dana, zavrijeđivao aktualni ministar zdravstva Vili Beroš. Oba ključna zadatka koja je od premijera Andreja Plenkovića dobio u vrijeme preuzimanja dužnosti, početkom 2020. godine, danas su izvršena na način koji se može vjerno dočarati jedino filmom potpune katastrofe.
Pandemija Covida-19 je Hrvatsku doslovno pregazila, blizu smo samog svjetskog vrha po smrtnosti, a po pitanju financiranja zdravstvenog sustava i njegovih gubitaka dosad nije napravljeno gotovo ništa. To je, međutim, bio politički skor ministra Beroša na njegovoj političkoj dužnosti do prije desetak dana. Danas je stvar mnogo, mnogo gora.
Dubinska klerikalizacija zdravstva
Radi se, naravno, o slučaju trudnice Mirele Čavajde, čija je tragedija i tretman koji je dobila u hrvatskom zdravstvu otkrila da je on ozbiljno problematičan u odnosu prema ženama i klerikaliziran daleko dublje čak i od pesimističnijih procjena. A ministar Beroš, osim što je na čelu tog i takvog sustava, bio je i jedan od onih koji su institucionalnu i inu viktimizaciju Mirele Čavajde svojim javnim istupima samo pogoršavali.
Svojim izjavama, pogrešnim tumačenjima zakona, izbjegavanjem odgovornosti i praznim obećanjima koja su služila tek obmanjivanju javnosti, ministar je zabrazdio duboko u zonu u kojoj bi mu i premijer s matematički najminimalnije mogućim osjećajem za odgovornost preporučio nešto duži odmor i nešto manje zahtjevnu funkciju (dakako, Berošu se neće dogoditi ništa).
U zakonu ni ministra, ni komisije
Nužnost i samorazumljivost potrebe Beroševog odlaska gotovo da se ne mora argumentirati dalje od činjenice da Čavajda ima u Hrvatskoj pravo na prekid trudnoće, ali ga mora ići izvesti u Sloveniju. Samo to je dovoljno da se ministru, bilo kojem, kaže doviđenja i hvala na suradnji. Kod Beroša je, međutim, to tek dio priče.
Može se, recimo, početi od ekspertne savjetodavne komisije koje je sastavljena na njegov nalog, a koja se bavila ovim slučajem. U zakonu koji se bavi pobačajem, te komisije nema. Nema ni ministra. Postoje prvostupanjska i drugostupanjska bolnička komisija koje na zahtjev ili uz pristanak trudnice mogu odobriti prekid trudnoće iza desetog tjedna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Laži o biopsiji
Pa opet, slučaj Mirele Čavajde su preturali i o njenom zdravstvenom stanju bez njenog pristanka javno govorili i članovi te fantomske komisije i sam ministar Beroš. I to kako… Zaključili su da fetus u njenoj utrobi možda i nema tumor, a ako i ima da postoje neloši izgledi kako je izlječiv. “Ne znamo je li riječ o nekom krvarenju koje izgleda kao tumor”, pričao je Beroš, a ljudi iz njegove komisije su objašnjavali kako se to može utvrditi samo biopsijom, dakle, nakon poroda.
Trebala je, međutim, samo još jedna magnetska rezonanca. Eto, to ministru i ekspertnoj, u zakonu nepostojećoj, skupini nije palo na pamet. Kao što ministru, osim ako nije svjesno lagao – što je mogućnost koju bi bilo vrlo naivno isključiti, nije palo na pamet da pogleda Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno rađanje djece.
Šta nije “zvala čovika”?
Beroš je, naime, za vrijeme cijele ove teške trudničine osobne drame, pričao o tome kako je bitno je li ovaj slučaj spojiv za životom, odnosno, može li fetus preživjeti. Odgovor na to pitanje je čak zadao i kao zadatak svojoj ekspertnoj skupini. U zakonu, međutim, jasno stoji da pravo na prekid trudnoće postoji i ako se očekuje da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili duševnim manama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko, pak, Beroš pokušava normalizirati činjenicu da sustav kojemu je na čelu bolno ne funkcionira (što, naravno, nije samo krivnja aktualnog ministra, radi se procesu propadanja javnog zdravstva koji traje desetljećima) posebna je priča. Trudnica je predugo čekala na magnetsku? Pa što se nije javila njemu ili ministarstvu – eto, to je preporuka čovjeka sa čela resora.
Masovni priziv savjesti? Nikad čuo
Nije problem u tome što je na hitnu pretragu Mirela Čavajda morala čekati, nije problem u tome što joj čak četiri bolnice – u glavnom gradu! – nisu odgovorile na zahtjev za prekidom trudnoće dok priča nije izašla u medije, problem je, eto, što Mirela nije “zvala čovika”. Ministra pače, koji valjda tom neodgovornom ležernošću kakvu imputira ženi koja prolazi kroz tešku životnu tragediju želi prikriti zadnji trag vlastite odgovornosti.
Na Svetom Duhu, recimo, nema ginekologa koji rade pobačaje? Čovjek nema pojma o tome. “Ako je to tako, mogu reći da je to loše i da je odgovornost ravnatelja”, komentar je ministra zdravstva. Naravno da to ni slučajno nema nikakve veze s njim ili, sakloni Bože, onim koji ga još drži u Vladi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prošli tjedan – svoj poraz
Najgora, međutim, od svih mučnih politikantskih akrobacija čovjeka koji bi u ovoj situaciji trebao biti primjer empatije i skrušenosti (i koji bi, ekspresno, da se ovakva svinjarija kakva je priređena Mireli Čavajdi dogodila u barem napola uređenoj zemlji – iz moralnih razloga dao ostavku) je ona sa Slovenijom.
Ministra je totalno frapirala činjenica da neke hrvatske trudnice moraju na pobačaj u susjednu zemlju. “Ni meni to nije jasno. To doživljavam kao svoj poraz, ako će žene koje zakonski imaju to pravo ići u drugu državu ostvarivati to pravo. Ne znam zašto se to događa”, snebivao se Beroš.
Ovaj tjedan – gospođi je ponuđeno
Ali, to je bilo prošli tjedan. Kad je, međutim, drugostupanjska komisija KBC-a Zagreb zaključila da žena o kojoj je riječ ima pravo na prekid trudnoće, ploča je odjednom počela svirati drugu pjesmu. “Gospođi je ponuđeno sve što joj struka u Hrvatskoj u ovom trenutku može ponuditi”, zaključio je ovaj tjedan ministar zdravstva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle, Slovenija. Upravo ono što je isti ovaj Beroš, samo prošlotjedni, nazvao svojim porazom. Radi kojeg, jasno, neće imati nikakvih posljedica. Jer, nije valjda ministar zdravstva kriv što “gospođama” zdravstvo ne može “ponuditi” postupke na koje imaju zakonsko pravo. Krivi su komunisti. Sto posto.
Nikad niti jedan ministar nije toliko zaslužio smjenu kao Beroš nakon ove mučne sramote
Slučaj trudnice Mirele Čavajde pokazao je koliko je hrvatsko zdravstvo dubinski klerikalizirano
Svojim izjavama, pogrešnim tumačenjima zakona, izbjegavanjem odgovornosti i praznim obećanjima ministar je zabrazdio duboko u zonu u kojoj bi mu i premijer s matematički najminimalnije mogućim osjećajem za odgovornost preporučio nešto manje zahtjevnu funkciju (dakako, Berošu se neće dogoditi ništa)
Nije, zapravo, u cijeloj sad već solidno dugoj povijesti hrvatskih Vlada, lako naći ministra koji je debelo zavrijedio smjenu kao što ju je, sve do prije desetak dana, zavrijeđivao aktualni ministar zdravstva Vili Beroš. Oba ključna zadatka koja je od premijera Andreja Plenkovića dobio u vrijeme preuzimanja dužnosti, početkom 2020. godine, danas su izvršena na način koji se može vjerno dočarati jedino filmom potpune katastrofe.
Pandemija Covida-19 je Hrvatsku doslovno pregazila, blizu smo samog svjetskog vrha po smrtnosti, a po pitanju financiranja zdravstvenog sustava i njegovih gubitaka dosad nije napravljeno gotovo ništa. To je, međutim, bio politički skor ministra Beroša na njegovoj političkoj dužnosti do prije desetak dana. Danas je stvar mnogo, mnogo gora.
Dubinska klerikalizacija zdravstva
Radi se, naravno, o slučaju trudnice Mirele Čavajde, čija je tragedija i tretman koji je dobila u hrvatskom zdravstvu otkrila da je on ozbiljno problematičan u odnosu prema ženama i klerikaliziran daleko dublje čak i od pesimističnijih procjena. A ministar Beroš, osim što je na čelu tog i takvog sustava, bio je i jedan od onih koji su institucionalnu i inu viktimizaciju Mirele Čavajde svojim javnim istupima samo pogoršavali.
Svojim izjavama, pogrešnim tumačenjima zakona, izbjegavanjem odgovornosti i praznim obećanjima koja su služila tek obmanjivanju javnosti, ministar je zabrazdio duboko u zonu u kojoj bi mu i premijer s matematički najminimalnije mogućim osjećajem za odgovornost preporučio nešto duži odmor i nešto manje zahtjevnu funkciju (dakako, Berošu se neće dogoditi ništa).
U zakonu ni ministra, ni komisije
Nužnost i samorazumljivost potrebe Beroševog odlaska gotovo da se ne mora argumentirati dalje od činjenice da Čavajda ima u Hrvatskoj pravo na prekid trudnoće, ali ga mora ići izvesti u Sloveniju. Samo to je dovoljno da se ministru, bilo kojem, kaže doviđenja i hvala na suradnji. Kod Beroša je, međutim, to tek dio priče.
Može se, recimo, početi od ekspertne savjetodavne komisije koje je sastavljena na njegov nalog, a koja se bavila ovim slučajem. U zakonu koji se bavi pobačajem, te komisije nema. Nema ni ministra. Postoje prvostupanjska i drugostupanjska bolnička komisija koje na zahtjev ili uz pristanak trudnice mogu odobriti prekid trudnoće iza desetog tjedna.
Laži o biopsiji
Pa opet, slučaj Mirele Čavajde su preturali i o njenom zdravstvenom stanju bez njenog pristanka javno govorili i članovi te fantomske komisije i sam ministar Beroš. I to kako… Zaključili su da fetus u njenoj utrobi možda i nema tumor, a ako i ima da postoje neloši izgledi kako je izlječiv. “Ne znamo je li riječ o nekom krvarenju koje izgleda kao tumor”, pričao je Beroš, a ljudi iz njegove komisije su objašnjavali kako se to može utvrditi samo biopsijom, dakle, nakon poroda.
Trebala je, međutim, samo još jedna magnetska rezonanca. Eto, to ministru i ekspertnoj, u zakonu nepostojećoj, skupini nije palo na pamet. Kao što ministru, osim ako nije svjesno lagao – što je mogućnost koju bi bilo vrlo naivno isključiti, nije palo na pamet da pogleda Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno rađanje djece.
Šta nije “zvala čovika”?
Beroš je, naime, za vrijeme cijele ove teške trudničine osobne drame, pričao o tome kako je bitno je li ovaj slučaj spojiv za životom, odnosno, može li fetus preživjeti. Odgovor na to pitanje je čak zadao i kao zadatak svojoj ekspertnoj skupini. U zakonu, međutim, jasno stoji da pravo na prekid trudnoće postoji i ako se očekuje da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili duševnim manama.
Koliko, pak, Beroš pokušava normalizirati činjenicu da sustav kojemu je na čelu bolno ne funkcionira (što, naravno, nije samo krivnja aktualnog ministra, radi se procesu propadanja javnog zdravstva koji traje desetljećima) posebna je priča. Trudnica je predugo čekala na magnetsku? Pa što se nije javila njemu ili ministarstvu – eto, to je preporuka čovjeka sa čela resora.
Masovni priziv savjesti? Nikad čuo
Nije problem u tome što je na hitnu pretragu Mirela Čavajda morala čekati, nije problem u tome što joj čak četiri bolnice – u glavnom gradu! – nisu odgovorile na zahtjev za prekidom trudnoće dok priča nije izašla u medije, problem je, eto, što Mirela nije “zvala čovika”. Ministra pače, koji valjda tom neodgovornom ležernošću kakvu imputira ženi koja prolazi kroz tešku životnu tragediju želi prikriti zadnji trag vlastite odgovornosti.
Na Svetom Duhu, recimo, nema ginekologa koji rade pobačaje? Čovjek nema pojma o tome. “Ako je to tako, mogu reći da je to loše i da je odgovornost ravnatelja”, komentar je ministra zdravstva. Naravno da to ni slučajno nema nikakve veze s njim ili, sakloni Bože, onim koji ga još drži u Vladi.
Prošli tjedan – svoj poraz
Najgora, međutim, od svih mučnih politikantskih akrobacija čovjeka koji bi u ovoj situaciji trebao biti primjer empatije i skrušenosti (i koji bi, ekspresno, da se ovakva svinjarija kakva je priređena Mireli Čavajdi dogodila u barem napola uređenoj zemlji – iz moralnih razloga dao ostavku) je ona sa Slovenijom.
Ministra je totalno frapirala činjenica da neke hrvatske trudnice moraju na pobačaj u susjednu zemlju. “Ni meni to nije jasno. To doživljavam kao svoj poraz, ako će žene koje zakonski imaju to pravo ići u drugu državu ostvarivati to pravo. Ne znam zašto se to događa”, snebivao se Beroš.
Ovaj tjedan – gospođi je ponuđeno
Ali, to je bilo prošli tjedan. Kad je, međutim, drugostupanjska komisija KBC-a Zagreb zaključila da žena o kojoj je riječ ima pravo na prekid trudnoće, ploča je odjednom počela svirati drugu pjesmu. “Gospođi je ponuđeno sve što joj struka u Hrvatskoj u ovom trenutku može ponuditi”, zaključio je ovaj tjedan ministar zdravstva.
Dakle, Slovenija. Upravo ono što je isti ovaj Beroš, samo prošlotjedni, nazvao svojim porazom. Radi kojeg, jasno, neće imati nikakvih posljedica. Jer, nije valjda ministar zdravstva kriv što “gospođama” zdravstvo ne može “ponuditi” postupke na koje imaju zakonsko pravo. Krivi su komunisti. Sto posto.