U trideset godina hrvatske parlamentarne demokracije suočili smo se s najrazličitijim ekscesnim kandidatima za dužnost saborskog zastupnika. U Saboru je tako godinama sjedilo nekoliko kasnije osuđenih ratnih zločinaca, poput Tomislava Merčepa. U Sabor su ulazili razni važni protagonisti hrvatskog korupcijskog života, na čelu sa samim Ivom Sanaderom. Sabor nam je često bio pun autentičnih ekscentrika, poput Pavla Tomislava Duke, fratra s revolverom.
Ali nikad, baš nikad, u hrvatski parlament nije pokušavalo ući toliko puno ljudi s nepoštenim motivima, društveno posve neprihvatljivim stavovima, inferiornom političkom inteligencijom i nultim osobnim integritetom, kao na predstojećim parlamentarnim izborima. I to vrijedi za apsolutno cijeli hrvatski politički spektar, od krajnje desnice do krajnje ljevice.
Fašisti, redikuli i estradni intelektualci
Na krajnjoj desnici imamo agresivne i neartikulirane fašiste poput Željka Glasnovića. Na manje krajnjoj desnici, ali unutar iste izborne liste, imamo niz redikula, poput Pervana i Dreleta, koji su se u izbornu utrku uključili zato da bi postigli bolju vidljivost za svoje estradne angažmane.
Na manje krajnjoj desnici imamo i gospođu i gospodina Raspudića, tipične estradne intelektualce s viškom nerealnih političkih ambicija, koji strahovito podsjećaju na Slavena Leticu koji je prije dvadeset godina iskreno vjerovao da će postati predsjednik Republike (Letica, posve očekivano, ovih dana objavljuje paskvile protiv Raspudića).
Koga nude HDZ, SDP i krajnja ljevica?
Na takozvanom Plenkovićevom desnom centru imamo prilično divljeg peteespeovca Stevu Culeja koji je po svojim javnim istupima blizak europskim neonacističkim, a ne europskim demokršćanskim strankama.
Na SDP-ovoj listi možda nema osobitih ekscesa, ali ta je lista čisti no name; SDP nikad u povijesti nije izašao na parlamentarne izbore s tako bezličnim, politički nevažnim kandidatima, kao ove godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na krajnjoj ljevici imamo nesretnu Katarinu Peović, koja je svojim nevjerojatnim budalaštinama duboko kompromitirala inače pametnu koaliciju Možemo. Naposljetku, tu su još i kriminalizirana Bandićeva stranka te Pernar i Sinčić koji su se svojim nedavnim pomirenjem zbog pokušaja ulaska u Sabor kandidirali za uhljebe godine.
Zašto se možemo nadati da ipak neće u Sabor
Dva su razloga zbog kojih su liste kandidata za Sabor prepune imena ljudi koje treba izbjegavati kad ih vidite na ulici, a kamoli da bi se za njih glasalo. Prvo, neobično mnogo ljudi u našoj zemlji ulazak u formalnu politiku vidi kao način rješavanja svojih egzistencijalnih problema. Drugo, u hrvatskim političkim strankama i dalje vlada uvjerenje da poznata ili navodno poznata imena iz sporta, s estrade ili iz biznisa, donose puno glasova.
Načelo glasačkih influencera prestalo je, međutim, vrijediti prije više od deset godina. Ivo Josipović pobijedio je na predsjedničkim izborima 2009. godine premda je bio razmjerno javno nepoznat (barem u usporedbi s protukandidatom Bandićem). Dvije godine kasnije Zoran Milanović uvjerljivo je pobijedio na parlamentarnim izborima, bez ijedne estradne zvijezde na listi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvati danas glasaju ili za jasno definirane vrijednosne opcije ili prema interesnim kriterijima. Stoga se valja nadati da ova hrpa ekscentrika, ridikula i ništarija po raznim stranačkim listama možda ipak neće ući u Sabor.
Nikada u Sabor nije pokušavala ući baš ovakva hrpa ekscentrika i ljudi s inferiornom političkom inteligencijom
Ovo vrijedi za apsolutno cijeli hrvatski politički spektar, od krajnje desnice do krajnje ljevice
Nikad, baš nikad, u hrvatski parlament nije pokušavalo ući toliko puno ljudi s nepoštenim motivima, društveno posve neprihvatljivim stavovima, inferiornom političkom inteligencijom i nultim osobnim integritetom, kao na predstojećim parlamentarnim izborima. I to vrijedi za apsolutno cijeli hrvatski politički spektar, od krajnje desnice do krajnje ljevice.
U trideset godina hrvatske parlamentarne demokracije suočili smo se s najrazličitijim ekscesnim kandidatima za dužnost saborskog zastupnika. U Saboru je tako godinama sjedilo nekoliko kasnije osuđenih ratnih zločinaca, poput Tomislava Merčepa. U Sabor su ulazili razni važni protagonisti hrvatskog korupcijskog života, na čelu sa samim Ivom Sanaderom. Sabor nam je često bio pun autentičnih ekscentrika, poput Pavla Tomislava Duke, fratra s revolverom.
Ali nikad, baš nikad, u hrvatski parlament nije pokušavalo ući toliko puno ljudi s nepoštenim motivima, društveno posve neprihvatljivim stavovima, inferiornom političkom inteligencijom i nultim osobnim integritetom, kao na predstojećim parlamentarnim izborima. I to vrijedi za apsolutno cijeli hrvatski politički spektar, od krajnje desnice do krajnje ljevice.
Fašisti, redikuli i estradni intelektualci
Na krajnjoj desnici imamo agresivne i neartikulirane fašiste poput Željka Glasnovića. Na manje krajnjoj desnici, ali unutar iste izborne liste, imamo niz redikula, poput Pervana i Dreleta, koji su se u izbornu utrku uključili zato da bi postigli bolju vidljivost za svoje estradne angažmane.
Na manje krajnjoj desnici imamo i gospođu i gospodina Raspudića, tipične estradne intelektualce s viškom nerealnih političkih ambicija, koji strahovito podsjećaju na Slavena Leticu koji je prije dvadeset godina iskreno vjerovao da će postati predsjednik Republike (Letica, posve očekivano, ovih dana objavljuje paskvile protiv Raspudića).
Koga nude HDZ, SDP i krajnja ljevica?
Na takozvanom Plenkovićevom desnom centru imamo prilično divljeg peteespeovca Stevu Culeja koji je po svojim javnim istupima blizak europskim neonacističkim, a ne europskim demokršćanskim strankama.
Na SDP-ovoj listi možda nema osobitih ekscesa, ali ta je lista čisti no name; SDP nikad u povijesti nije izašao na parlamentarne izbore s tako bezličnim, politički nevažnim kandidatima, kao ove godine.
Na krajnjoj ljevici imamo nesretnu Katarinu Peović, koja je svojim nevjerojatnim budalaštinama duboko kompromitirala inače pametnu koaliciju Možemo. Naposljetku, tu su još i kriminalizirana Bandićeva stranka te Pernar i Sinčić koji su se svojim nedavnim pomirenjem zbog pokušaja ulaska u Sabor kandidirali za uhljebe godine.
Zašto se možemo nadati da ipak neće u Sabor
Dva su razloga zbog kojih su liste kandidata za Sabor prepune imena ljudi koje treba izbjegavati kad ih vidite na ulici, a kamoli da bi se za njih glasalo. Prvo, neobično mnogo ljudi u našoj zemlji ulazak u formalnu politiku vidi kao način rješavanja svojih egzistencijalnih problema. Drugo, u hrvatskim političkim strankama i dalje vlada uvjerenje da poznata ili navodno poznata imena iz sporta, s estrade ili iz biznisa, donose puno glasova.
Načelo glasačkih influencera prestalo je, međutim, vrijediti prije više od deset godina. Ivo Josipović pobijedio je na predsjedničkim izborima 2009. godine premda je bio razmjerno javno nepoznat (barem u usporedbi s protukandidatom Bandićem). Dvije godine kasnije Zoran Milanović uvjerljivo je pobijedio na parlamentarnim izborima, bez ijedne estradne zvijezde na listi.
Hrvati danas glasaju ili za jasno definirane vrijednosne opcije ili prema interesnim kriterijima. Stoga se valja nadati da ova hrpa ekscentrika, ridikula i ništarija po raznim stranačkim listama možda ipak neće ući u Sabor.