„Ugasite svjetla u kazalištu / nek gore samo ljudi“, zapisao je onomad Rade Šerbedžija u remek-pjesmi „Puni prostor“. U malenoj simfoniji ljudskosti skrivena je grandiozna suština života. Taj gusto zbijeni traktat o magiji čojstva i umjetnosti teško može doprijeti do umova ovdašnjih mizernih feudalaca. Onih koji iz mrakova kabineta jedino mrakove znaju proizvoditi. Jer, kako bi inače naplatili svoju ništavnost. Njima je mrak uvijek mrak.
U smradnoj jednadžbi đubrenja života, u svakodnevnom zagađenju koje neumorno prosipaju pustopoljinama, njima je nepojmljivo da tama može imati i toplinu bliskosti – kao što nesuzdržano struji iz spomenute Radine poezije. Mrakovi kojima nacionalističke kabadahije truju naše živote, uvijek su ledeniji od smrti. I oni, ta groteskna iskompleksirana banda, uvijek nose crne košulje. Nikada ih ne skidaju, makar službeno i nosili odijela „demokratski izabranih predstavnika naroda“ i cerili se vječno s krajputaških oguljenih bilborda.
‘Vinkovci su moj grad’
Elem, organizatori „Filmskog festivala glumca“ u Vinkovcima pozvali su Šerbedžiju da na zatvaranju festivala (15.11.) u čast nagrađenih održi koncert na sceni Gradskog kazališta „Joze Ivakića.“ Bio bi to, vjerujem, jedan od onih čudesnih Radetovih koncerata na kojima se između Barda i njegove publike daruje nježna lavina ljubavi, povjerenja i obloga zagrljaja.
„Naravno da sam pristao, jer Vinkovci su moj grad u kome sam odrastao i koji u mome životu ima uvijek posebno mjesto i značaj“, piše Rade na svom facebook profilu i odmah tužno dodaje: “Iako je moj koncert, čim je najavljen, bio odmah i rasprodan, zbog, kako su mi organizatori rekli, velikog interesa posebno mlade publike u Vinkovcima, jučer mi je javljeno da je koncert otkazan. Gradske vlasti su objasnile da se koncert otkazuje zbog osjetljivosti tematskih manifestacija toga tjedna u kojem se koncert trebao održati…“
‘Ja ću to naravno učiniti’
O „osjetljivosti“ je dakle riječ, „osjetljivosti toga tjedna“… Kojeg tjedna? Ja ne znam koja to sedmica u godini ima placet na smrt a ruga se životu. To je neki samoproglašeni tjedan u kalendarima balkanskih nekrofilija? To neki bageri ili tenkovi treba da preoru i kazališnu dvoranu u Vinkovcima, da ne bi slučajno koji ton života prodro van.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U pitanju je samo još jedan jeftini trik feudalnih barjaktara koji si daju za pravo konzervirati kult smrti na ovim prostorima. Birokrata s debelim apanažama koji se ne ustežu pljunuti svaku mrvicu života na usnama, u ime čuvanja nacionalističke dogme. I dogme o ratu kao najboljem što nam se dogodilo.
Gorko i gospodski podni je Šerbedžija gubernatorski ispad mračnih primitivnih likova iz najstarijeg grada evropske civilizacije. „Naravno da se ne slažem s takvom odlukom jer je smatram čistim politikantstvom.
Za blagost je potrebna hrabrost
Moje pjesme propagiraju ljubav, humanizam i blagost i ne mogu nikoga i ništa vrijeđati“, zapisao je Rade na Fejsu: „Danas su me organizatori zvali i molili me da koncert održim u prosincu… I ja ću to naravno učiniti. Ali ne zbog njih, nego zbog Vinkovčana koji žele doći na moj koncert. Uostalom, kao što je zadatak liječnika da brinu o zdravlju ljudi, zadatak nas umjetnika je da brinemo za duhovno zdravlje ljudi za koje snimamo filmove, igramo kazališne predstave i ponekad pjevamo svoje pjesme.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
U jednom davnašnjem intervjuu Rade mi je rekao da je za blagost potrebna ogromna količina hrabrosti, da nije jednostavno doseći blagost u sebi i prepoznati je u drugima. Da se za tu blagost moramo svakodnevno boriti, do posljednjeg daha. „Do posljednjeg daha“ zove se predivna poema koju je Rade ispisao o Kašimu, Vinkovačkom Belmondu koji je pao pogođen ratnim kuršumom, ne pripadajući niti jednoj strani doli strani ljubavi, vozeći bicikl i filmske snove na njemu. Rade je jedan od gurua te blagosti, jedan od najhrabrijih ljudi koje znam. Siguran sam da će ljudi Vinkovaca u velikom broju pohrliti na njegovu poeziju i s decembarskom odgodom. Neljudi su ionako ovdje privremeno među nama. Sram da ih bude, crnji od obraza.
Nikakvi izgovori ne mogu rastjerati mučninu zbog sramotne zabrane Šerbedžijinog koncerta u Vinkovcima
Šerbedžija je opet progonjen u zemlji koju je odveo među zvijezde
'Rade je jedan od gurua blagosti, jedan od najhrabrijih ljudi koje znam. Siguran sam da će ljudi Vinkovaca u velikom broju pohrliti na njegovu poeziju i s decembarskom odgodom. Neljudi su ionako ovdje privremeno među nama. Sram da ih bude, crnji od obraza'
Radi Šerbedžiji su gradske vlasti u Vinkovcima zabranile održavanje koncerta u gradu njegova dječaštva. To je užasno i sramotno stanje stvari na horizontu prerije. I nikakve oblande njihovih kukavičkih izgovora ne mogu rastjerati mučninu odmazde nad velikim glumcem i velikim čovjekom. Po tko zna koji put nebranjenom, progonjenom i poniženom u zemlji koju je odveo među zvijezde.
„Ugasite svjetla u kazalištu / nek gore samo ljudi“, zapisao je onomad Rade Šerbedžija u remek-pjesmi „Puni prostor“. U malenoj simfoniji ljudskosti skrivena je grandiozna suština života. Taj gusto zbijeni traktat o magiji čojstva i umjetnosti teško može doprijeti do umova ovdašnjih mizernih feudalaca. Onih koji iz mrakova kabineta jedino mrakove znaju proizvoditi. Jer, kako bi inače naplatili svoju ništavnost. Njima je mrak uvijek mrak.
U smradnoj jednadžbi đubrenja života, u svakodnevnom zagađenju koje neumorno prosipaju pustopoljinama, njima je nepojmljivo da tama može imati i toplinu bliskosti – kao što nesuzdržano struji iz spomenute Radine poezije. Mrakovi kojima nacionalističke kabadahije truju naše živote, uvijek su ledeniji od smrti. I oni, ta groteskna iskompleksirana banda, uvijek nose crne košulje. Nikada ih ne skidaju, makar službeno i nosili odijela „demokratski izabranih predstavnika naroda“ i cerili se vječno s krajputaških oguljenih bilborda.
‘Vinkovci su moj grad’
Elem, organizatori „Filmskog festivala glumca“ u Vinkovcima pozvali su Šerbedžiju da na zatvaranju festivala (15.11.) u čast nagrađenih održi koncert na sceni Gradskog kazališta „Joze Ivakića.“ Bio bi to, vjerujem, jedan od onih čudesnih Radetovih koncerata na kojima se između Barda i njegove publike daruje nježna lavina ljubavi, povjerenja i obloga zagrljaja.
„Naravno da sam pristao, jer Vinkovci su moj grad u kome sam odrastao i koji u mome životu ima uvijek posebno mjesto i značaj“, piše Rade na svom facebook profilu i odmah tužno dodaje: “Iako je moj koncert, čim je najavljen, bio odmah i rasprodan, zbog, kako su mi organizatori rekli, velikog interesa posebno mlade publike u Vinkovcima, jučer mi je javljeno da je koncert otkazan. Gradske vlasti su objasnile da se koncert otkazuje zbog osjetljivosti tematskih manifestacija toga tjedna u kojem se koncert trebao održati…“
‘Ja ću to naravno učiniti’
O „osjetljivosti“ je dakle riječ, „osjetljivosti toga tjedna“… Kojeg tjedna? Ja ne znam koja to sedmica u godini ima placet na smrt a ruga se životu. To je neki samoproglašeni tjedan u kalendarima balkanskih nekrofilija? To neki bageri ili tenkovi treba da preoru i kazališnu dvoranu u Vinkovcima, da ne bi slučajno koji ton života prodro van.
U pitanju je samo još jedan jeftini trik feudalnih barjaktara koji si daju za pravo konzervirati kult smrti na ovim prostorima. Birokrata s debelim apanažama koji se ne ustežu pljunuti svaku mrvicu života na usnama, u ime čuvanja nacionalističke dogme. I dogme o ratu kao najboljem što nam se dogodilo.
Gorko i gospodski podni je Šerbedžija gubernatorski ispad mračnih primitivnih likova iz najstarijeg grada evropske civilizacije. „Naravno da se ne slažem s takvom odlukom jer je smatram čistim politikantstvom.
Za blagost je potrebna hrabrost
Moje pjesme propagiraju ljubav, humanizam i blagost i ne mogu nikoga i ništa vrijeđati“, zapisao je Rade na Fejsu: „Danas su me organizatori zvali i molili me da koncert održim u prosincu… I ja ću to naravno učiniti. Ali ne zbog njih, nego zbog Vinkovčana koji žele doći na moj koncert. Uostalom, kao što je zadatak liječnika da brinu o zdravlju ljudi, zadatak nas umjetnika je da brinemo za duhovno zdravlje ljudi za koje snimamo filmove, igramo kazališne predstave i ponekad pjevamo svoje pjesme.“
U jednom davnašnjem intervjuu Rade mi je rekao da je za blagost potrebna ogromna količina hrabrosti, da nije jednostavno doseći blagost u sebi i prepoznati je u drugima. Da se za tu blagost moramo svakodnevno boriti, do posljednjeg daha. „Do posljednjeg daha“ zove se predivna poema koju je Rade ispisao o Kašimu, Vinkovačkom Belmondu koji je pao pogođen ratnim kuršumom, ne pripadajući niti jednoj strani doli strani ljubavi, vozeći bicikl i filmske snove na njemu. Rade je jedan od gurua te blagosti, jedan od najhrabrijih ljudi koje znam. Siguran sam da će ljudi Vinkovaca u velikom broju pohrliti na njegovu poeziju i s decembarskom odgodom. Neljudi su ionako ovdje privremeno među nama. Sram da ih bude, crnji od obraza.