Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nino Raspudić iz nekog je razloga danas osjetio potrebu da napiše javno ljubavno pismo supruzi: ‘Mojoj maloj lavici…’

Posvetio joj je poduži Facebook status

ZADNJA IZMJENA: srp 3, 2020
Foto: Nino Raspudić/Facebook

Nino Raspudić, nezavisni kandidat Mosta na parlamentarnim izborima, maloprije je osjetio potrebu da na Facebooku svojoj supruzi Mariji Selak Raspudić napiše ljubavno pismo.

U tekstu koji je naslovio “Mojoj maloj lavici”, Raspudić prvo piše o doživljajima u vrijeme prošlog Svjetskog prvenstva u Rusiji kada je, kaže, doletio u Englesku gdje je bila njegova Marija. “Je li moguće da se bajka opet ponavlja?! Eksplozija radosti, spuštam se u čučanj, grabim te, stavljam na ramena i podižem visoko…”, piše Raspudić.

Sličnu radost, kaže, osjetio je kad ga je prije mjesec i pol dana podržala u njegovoj namjeri da se kandidira na izborima. I kad mu je rekla da ide s njim. “Osjećao sam se kao da si se spustila u čučanj, stavila me na ramena i podignula. Kao ja tebe preklani u Liverpoolu. Dalje je sve bilo lako. Borila si se kao lavica, a opet ostala dama”, piše Raspudić. Piše i kako njegova lavica “nosi prvu izbornu jedinicu i tuče se s Plenkijem, Berom, Hasom…”

Jako je nahvalio svoju suprugu

Budući da bi zbilja bila šteta da propustimo neki dio u prepričavanju, evo cijelog Raspudićevog statusa:

MOJOJ MALOJ LAVICI

„Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna“, napisao je davno Vlado Gotovac, puno bolji pjesnik nego političar.

Citirao sam ga u Nedjeljom u 2, prije samo 40 dana, i objavio da idem na izbore.

Prekjučer si u sučeljavanju u zaključku rekla to isto. Hvala ti na tome. Kad je zadnji put naša mala Hrvatska doista bila radosna?

U cjelini, vjerojatno pretprošlog ljeta, za vrijeme mitskog svjetskog prvenstva. Odletio sam za Englesku nakon utakmice s Danskom. Ti si već dva mjeseca bila u Oxfordu.

Četvrtfinale s Rusima smo gledali zajedno s engleskim navijačima u pubu. Radovali su se s nama, pjevali do iznemoglosti „It’s coming home“, uvjereni da nas lako prolaze u polufinalu i da će biti prvaci svijeta.

Ali išlo je drukčije. Polufinale protiv Engleza smo gledali kod Kristofa i bili najradosniji ljudi te noći u Oxfordu. A onda smo otišli za Liverpool.

Evo nas, vozimo se do Anfielda, kratimo sate do finala.
Slika 1.

U Domovini ludilo radosti traje već danima. Bili smo mali grumen Hrvatske tog dana u Liverpoolu. Svi su bili na našoj strani, ili protiv Francuza, svejedno.

Bilo je to prije korone… valjda nas je sto ljudi na ulicama tog popodneva zagrlilo, rukovalo se s nama, nabacilo nam „pet“, poželjelo sreću.

A onda smo ušli u pub. Velika grupa mladih Francuza sa zastavom na jednom kraju. Mi sami na drugom, Englezi između. Mladi Irac stao je uz nas.

U pravom trenutku, zgrabit će moj mobitel i uslikati nas u deliriju. Sviraju se himne.
Slika 2., 3.

Poveli su. Opet se čupamo. Stadion Lužnjiki, 28. minuta utakmice. U Domovini je bilo 17.28, u Moskvi 18.28, u našem pubu u Liverpoolu 16.28. Perišić je izjednačio!!!

Je li moguće da se bajka opet ponavlja?! Eksplozija radosti, spuštam se u čučanj, grabim te, stavljam na ramena i podižem visoko…
Ostale slike

Nije važno što je bilo poslije (pamtim da smo zabili čak dva gola u finalu svjetskog prvenstva), trenutak je bio mitski, radost u najčišćem obliku. Bili smo sami, nosio sam te na ramenima.

Sličnu radost osjetio sam prije mjesec i pol. Vratio sam se s bebom iz parka i rekao ti – zvao je Fratar (Božo Petrov, nap.a.), pukli su im pregovori sa Škorom. Ne mogu ih ostaviti same. Ja idem…
– Idem i ja, rekla si.
– Stvarno? – Stvarno.

Osjećao sam se kao da si se spustila u čučanj, stavila me na ramena i podignula. Kao ja tebe preklani u Liverpoolu. Dalje je sve bilo lako.

Borila si se kao lavica, a opet ostala dama.
Ja, uobičajeno, više kao medvjed, i u stilu i u dojmu.

Bilo je naporno ovih četrdeset dana, ali, ruku na srce, puno smo se i smijali. Možda najviše kad smo vidjeli fotke onog plakata na cesti prema Sisku na kojem je pisalo: „Ženi je mjesto u kuhinji.“ i u potpisu „Miro i Nino“. A moja lavica nosi prvu izbornu jedinicu i tuče se s Plenkijem, Berom, Hasom….

Neka vide malo kako je meni svaki dan…

Drago mi je što smo ušli u sve ovo, kakav god bio rezultat u nedjelju. Izašli smo iz naše komocije, izložili se, iscrpili, ali i stekli potpuni unutrašnji mir jer nismo stajali sa strane, pokušali smo. A taj mir je preduvjet za radost.”

MOJOJ MALOJ LAVICI„Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna“, napisao je davno Vlado Gotovac, puno bolji pjesnik nego…

Posted by Nino Raspudić on Thursday, July 2, 2020

Više s weba
Ostanite uz telegramov program