Neovisno o tome što je regionalna ponuda portala i autora tolika da uključuje za svakoga ponešto, a ako nečega nedostaje, to svakako nisu bizarnosti, malo što se toliko bizarno ukazalo kao poslanica Dragana Čovića povodom trideset i treće godišnjice utemeljenja HDZ-a Bosne i Hercegovine, objavljena uoči vikenda.
Tekst nije dug, lako ga je pronaći na netu i bilo bi šteta da čitatelji sebi uskrate tu vrstu zabave, no za one koji nemaju strpljenja i vremena, vrijedi izdvojiti najbitnije momente. Kompletan tekst, počevši od naslova: ‘Hrvatski narod može biti ponosan da predvođen HDZ-om BiH ima ulogu predvoditelja svih pozitivnih procesa u BiH’ izgleda kao mix priručnika za samopomoć i pozitivnog gledanja na život s jedne strane, te kao isprazna retorika nikom bitnih rezolucija Saveza komunista iz osamdesetih godina s druge.
Nesuvisle jezične formulacije
Čović tako vadi simboliku broja 33, koristi nesuvisle jezične formulacije, poput one o ‘pleteru našeg svekolikog zajedništva i svim vrednotama naše povijesti’, za što je opravdano posumnjati da je mislio i na partizanski pokret i socijalističko razdoblje u kojem je aktivno sudjelovao, neskromno govori o svojoj stranci i zapravo o samom sebi, dajući joj atribute ‘zrelog predvodnika’, obraćajući se ciljanoj publici sa ‘dragi prijatelji’, kao da završava koncert, spominje demokršćanske vrijednosti, obitelj i čovjeka, integracijske procese, jednakopravnost i legitimno predstavljanje.
Kad se pak razvrgne ova retorička magla, Čović HDZ-u pripisuje ključnu ulogu u opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini kao konstitutivnog naroda. I sve bi to bilo lijepo kada ne bismo na drugoj strani imali neporecive činjenice.
Naime, upravo u ove trideset i tri godine, otkad HDZ Bosne i Hercegovine postoji, djeluje i bori se za opstojnost Hrvata u BiH, oni su iz Posavine praktično nestali, u Sarajevu ih nalazimo u tragovima, sve ih je manje u srednjoj Bosni, u sjevernoj Hercegovini jedva da postoje na razini od par postotaka, dok su se u Hercegovini duboko moralno kompromitirali u ratu ‘93. i ‘94. godine, da bi onda čak i te većinski hrvatske krajeve počeli sve masovnije napuštati.
Opstanak Hrvata u BiH je sada realan problem
I sad, nakon svega doista postoji realan problem opstanka Hrvata u BiH uopće, a posebno kao konstitutivnog naroda, što brojni sarajevski političari i komentatori više i ne skrivaju, tvrdeći da je nedopustivo i nelogično da narod kojeg toliko malo ima u zemlji može imati jednako pravo odlučivanja s višestruko brojnijim Bošnjacima. Iako službeni podaci s posljednjeg popisa iz 2013. godine, govore o tome da je Hrvata u BiH bilo 15,4 posto, odnosno malo manje od 545 tisuća, realnost je da ih danas, deset godina nakon, vjerojatno nema puno više od 300 tisuća, ako ih je i toliko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imajući u vidu ove podatke, čovjek se mora upitati ne bi li bilo bolje da se za opstojnost Hrvata u BiH nitko nije borio, a ponajmanje HDZ, jer je nemoguće da se išta gore od ovoga što se dogodilo i kako su se razvile stvari, moglo desiti.
Hrvati u BiH si ne postavljaju ključno pitanje
Istina je da bi to pitanje, makar i na zdravorazumskim osnovama, postavilo sebi svaki društvo ili svaki narod, kad već o narodu pričamo. No, kad pričamo o Hrvatima u BiH, jednostavno stoji činjenica da se, s izuzetkom malobrojnih i mahom kao izdajnika prokazanih pojedinaca, to pitanje ne postavlja, niti se politički primat HDZ-a uopće dovodi u pitanje. I to je jedino u čemu je Čović u pravu.
Odgovor na pitanje zašto je tome tako je samo jednim dijelom vezan uz malobrojnost i strahove od bošnjačkog nacionalizma i od građanske ideje oličene u osobi Željka Komšića. No, drugim dijelom jeste vezan uz odanost onih preostalih konceptu tzv. stožerne stranke i nacionalnog vođe, kojeg se, da tragedija bude veća, sve manje može vidjeti u javnosti i koji se poput Pape počeo poslanicama obraćati podanicima i vjernicima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što uostalom i ne treba pretjerano čuditi, jer je Hrvatima u Bosni i Hercegovini, nakon tridesettrogodišnjeg iskustva s HDZ-om, doista preostalo samo vjerovanje.
Bizarno je isprazan Čovićev proglas o golemoj važnosti HDZ-a BiH. Zbog kojeg je realno ugrožen opstanak Hrvata u BiH
Što Hrvatima u BiH još ostaje nakon tridesettrogodišnjeg iskustva s HDZ-om?
Naime, upravo u ove trideset i tri godine, otkad HDZ Bosne i Hercegovine postoji, djeluje i bori se za opstojnost Hrvata u BiH, oni su iz Posavine praktično nestali, u Sarajevu ih nalazimo u tragovima, sve ih je manje u srednjoj Bosni, u sjevernoj Hercegovini jedva da postoje na razini od par postotaka, dok su se u Hercegovini duboko moralno kompromitirali u ratu ‘93. i ‘94. godine, da bi onda čak i te većinski hrvatske krajeve počeli sve masovnije napuštati.
Neovisno o tome što je regionalna ponuda portala i autora tolika da uključuje za svakoga ponešto, a ako nečega nedostaje, to svakako nisu bizarnosti, malo što se toliko bizarno ukazalo kao poslanica Dragana Čovića povodom trideset i treće godišnjice utemeljenja HDZ-a Bosne i Hercegovine, objavljena uoči vikenda.
Tekst nije dug, lako ga je pronaći na netu i bilo bi šteta da čitatelji sebi uskrate tu vrstu zabave, no za one koji nemaju strpljenja i vremena, vrijedi izdvojiti najbitnije momente. Kompletan tekst, počevši od naslova: ‘Hrvatski narod može biti ponosan da predvođen HDZ-om BiH ima ulogu predvoditelja svih pozitivnih procesa u BiH’ izgleda kao mix priručnika za samopomoć i pozitivnog gledanja na život s jedne strane, te kao isprazna retorika nikom bitnih rezolucija Saveza komunista iz osamdesetih godina s druge.
Nesuvisle jezične formulacije
Čović tako vadi simboliku broja 33, koristi nesuvisle jezične formulacije, poput one o ‘pleteru našeg svekolikog zajedništva i svim vrednotama naše povijesti’, za što je opravdano posumnjati da je mislio i na partizanski pokret i socijalističko razdoblje u kojem je aktivno sudjelovao, neskromno govori o svojoj stranci i zapravo o samom sebi, dajući joj atribute ‘zrelog predvodnika’, obraćajući se ciljanoj publici sa ‘dragi prijatelji’, kao da završava koncert, spominje demokršćanske vrijednosti, obitelj i čovjeka, integracijske procese, jednakopravnost i legitimno predstavljanje.
Kad se pak razvrgne ova retorička magla, Čović HDZ-u pripisuje ključnu ulogu u opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini kao konstitutivnog naroda. I sve bi to bilo lijepo kada ne bismo na drugoj strani imali neporecive činjenice.
Naime, upravo u ove trideset i tri godine, otkad HDZ Bosne i Hercegovine postoji, djeluje i bori se za opstojnost Hrvata u BiH, oni su iz Posavine praktično nestali, u Sarajevu ih nalazimo u tragovima, sve ih je manje u srednjoj Bosni, u sjevernoj Hercegovini jedva da postoje na razini od par postotaka, dok su se u Hercegovini duboko moralno kompromitirali u ratu ‘93. i ‘94. godine, da bi onda čak i te većinski hrvatske krajeve počeli sve masovnije napuštati.
Opstanak Hrvata u BiH je sada realan problem
I sad, nakon svega doista postoji realan problem opstanka Hrvata u BiH uopće, a posebno kao konstitutivnog naroda, što brojni sarajevski političari i komentatori više i ne skrivaju, tvrdeći da je nedopustivo i nelogično da narod kojeg toliko malo ima u zemlji može imati jednako pravo odlučivanja s višestruko brojnijim Bošnjacima. Iako službeni podaci s posljednjeg popisa iz 2013. godine, govore o tome da je Hrvata u BiH bilo 15,4 posto, odnosno malo manje od 545 tisuća, realnost je da ih danas, deset godina nakon, vjerojatno nema puno više od 300 tisuća, ako ih je i toliko.
Imajući u vidu ove podatke, čovjek se mora upitati ne bi li bilo bolje da se za opstojnost Hrvata u BiH nitko nije borio, a ponajmanje HDZ, jer je nemoguće da se išta gore od ovoga što se dogodilo i kako su se razvile stvari, moglo desiti.
Hrvati u BiH si ne postavljaju ključno pitanje
Istina je da bi to pitanje, makar i na zdravorazumskim osnovama, postavilo sebi svaki društvo ili svaki narod, kad već o narodu pričamo. No, kad pričamo o Hrvatima u BiH, jednostavno stoji činjenica da se, s izuzetkom malobrojnih i mahom kao izdajnika prokazanih pojedinaca, to pitanje ne postavlja, niti se politički primat HDZ-a uopće dovodi u pitanje. I to je jedino u čemu je Čović u pravu.
Odgovor na pitanje zašto je tome tako je samo jednim dijelom vezan uz malobrojnost i strahove od bošnjačkog nacionalizma i od građanske ideje oličene u osobi Željka Komšića. No, drugim dijelom jeste vezan uz odanost onih preostalih konceptu tzv. stožerne stranke i nacionalnog vođe, kojeg se, da tragedija bude veća, sve manje može vidjeti u javnosti i koji se poput Pape počeo poslanicama obraćati podanicima i vjernicima.
Što uostalom i ne treba pretjerano čuditi, jer je Hrvatima u Bosni i Hercegovini, nakon tridesettrogodišnjeg iskustva s HDZ-om, doista preostalo samo vjerovanje.