Nema nezaposlenosti, ekonomski je rast stabilan, kupovna moć, inflaciji usprkos, polako raste, restorani su i prije početka turističke sezone puni do prepuni, što je pokazatelj da dio hrvatske populacije raspolaže novcem za pristojan život, a sama turistička sezona možda bi mogla biti najbolja u povijesti.
To bi, nažalost, zbog povećanja potražnje za svim mogućim robama, a osobito za hranom, moglo potaknuti novi val inflacije, ali bi, istodobno, moglo generirati vrlo mnogo privatnog i državnog novca i povećati rast BDP-a iznad sadašnje procjene od 2,2 posto. Kad, dakle, iduće godine izađe na parlamentarne izbore, Andrej Plenković moći će se hvaliti dobrim gospodarskim brojkama.
Plenković je jedan od najgorih premijera od 1990.
Što, međutim, ne znači da je Andrej Plenković dobar premijer. Naprotiv, Andrej Plenković jedan je od najgorih hrvatskih premijera od 1990. do danas. Evo zašto. Pod Plenkovićevim se vodstvom hrvatsko društvo raspalo.
Ništa tako snažno ne simbolizira potpuni raspad važnih vrijednosti u hrvatskom društvu, kao zaista potresna fotografija dvije starije gospođe u jednom bolničkom krevetu u Sisku. Potpuno je nevažno koji je idiot odlučio u jedan krevet staviti dvije pacijentice.
Važno je da je netko smatrao kako je ta odluka prihvatljiva, a još je važnije što je ravnatelj sisačke bolnice de facto branio taj nevjerojatni skandal. Kada, dakle, u jednom društvu postane prihvatljivo da državna bolnica smješta dvije pacijentice u jedan krevet, to je društvo izgubilo sve standarde u barem dva važna područja: moralnom i funkcionalnom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To se nije radilo ni u ratu
Jer je ta odluka duboko nemoralna i neempatična, kao i potpuno disfunkcionalna: nemoguće je zbrinuti dva pacijenta u jednom bolničkom krevetu. To se nije radilo ni u ratu.
Sisački slučaj snažna je ilustracija potpunog moralnog i funkcionalnog kolapsa hrvatskog zdravstva, sustava kojem je postalo normalno da ljudi umiru u čekaonicama i da njihova tijela pronalaze njihovi najbliži, kao što se dogodilo u bolnici Sveti duh u Zagrebu. Ili sustava koji je ostavio Vladimira Matijanića da naprosto umre, bez da mu je zaista pokušao pomoći.
Ne treba se čuditi da su u brojnim spornim slučajevima s fatalnim posljedicama nadležne zdravstvene inspekcije utvrdile kako je medicinsko osoblje postupalo lege artis. Takvi zaključci govore o inherentnoj korupciji u zdravstvu i nesposobnosti zdravstvenog sustava da kritički analizira samog sebe, i da se zatim pokuša poboljšati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako se ne vjeruje zdravstvu, ne vjeruje se ničemu
Stoga je logično da hrvatskom državnom zdravstvu više nitko ništa ne vjeruje. A ako se ne vjeruje zdravstvu, esencijalnom organizmu svake europske države i društva, ne vjeruje se više manje ničemu. Što je i logično, jer su i mnogi drugi važni državni i društveni segmenti u potpunom kaosu, o čemu, među ostalim, svjedoče katastrofalno stanje obnove na Baniji, disfunkcionalnost pravosuđa, posvemašnja zapuštenost sveučilišta i strahovito visoka razina političke i financijske korupcije.
Hrvatsko je društvo u Plenkovićevom mandatu dosta očigledno kolabiralo: atmosfera u Hrvatskoj jednako je turobna kao krajem devedesetih godina, kad se znalo da HDZ mora otići, jer je odlazak HDZ-a postao nužni preduvjet bilo kakvog napretka. Odlazak Andreja Plenkovića i Hrvatske demokratske zajednice s vlasti i danas je, ponovo, nužni preduvjet početka poboljšavanja Hrvatske.
Problem je, međutim, u tome što je prije 23 godine Hrvatska imala jasno definiranu, vjerodostojnu političku alternativu. Danas takve alternative baš i nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa tako snažno ne simbolizira potpuni raspad društva kao slika dvije gospođe u jednom bolničkom krevetu
Dokaz da je društvo izgubilo sve standarde u barem dva važna područja: moralnom i funkcionalnom
Sisački slučaj snažna je ilustracija potpunog moralnog i funkcionalnog kolapsa hrvatskog zdravstva, sustava kojem je postalo normalno da ljudi umiru u čekaonicama i da njihova tijela pronalaze njihovi najbliži...
Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić prekjučer je izjavio kako nema nikakve šanse da uđemo u recesiju. Što je, naravno, odlična vijest. Općenito govoreći, hrvatski su ekonomski rezultati prilično solidni.
Nema nezaposlenosti, ekonomski je rast stabilan, kupovna moć, inflaciji usprkos, polako raste, restorani su i prije početka turističke sezone puni do prepuni, što je pokazatelj da dio hrvatske populacije raspolaže novcem za pristojan život, a sama turistička sezona možda bi mogla biti najbolja u povijesti.
To bi, nažalost, zbog povećanja potražnje za svim mogućim robama, a osobito za hranom, moglo potaknuti novi val inflacije, ali bi, istodobno, moglo generirati vrlo mnogo privatnog i državnog novca i povećati rast BDP-a iznad sadašnje procjene od 2,2 posto. Kad, dakle, iduće godine izađe na parlamentarne izbore, Andrej Plenković moći će se hvaliti dobrim gospodarskim brojkama.
Plenković je jedan od najgorih premijera od 1990.
Što, međutim, ne znači da je Andrej Plenković dobar premijer. Naprotiv, Andrej Plenković jedan je od najgorih hrvatskih premijera od 1990. do danas. Evo zašto. Pod Plenkovićevim se vodstvom hrvatsko društvo raspalo.
Ništa tako snažno ne simbolizira potpuni raspad važnih vrijednosti u hrvatskom društvu, kao zaista potresna fotografija dvije starije gospođe u jednom bolničkom krevetu u Sisku. Potpuno je nevažno koji je idiot odlučio u jedan krevet staviti dvije pacijentice.
Važno je da je netko smatrao kako je ta odluka prihvatljiva, a još je važnije što je ravnatelj sisačke bolnice de facto branio taj nevjerojatni skandal. Kada, dakle, u jednom društvu postane prihvatljivo da državna bolnica smješta dvije pacijentice u jedan krevet, to je društvo izgubilo sve standarde u barem dva važna područja: moralnom i funkcionalnom.
To se nije radilo ni u ratu
Jer je ta odluka duboko nemoralna i neempatična, kao i potpuno disfunkcionalna: nemoguće je zbrinuti dva pacijenta u jednom bolničkom krevetu. To se nije radilo ni u ratu.
Sisački slučaj snažna je ilustracija potpunog moralnog i funkcionalnog kolapsa hrvatskog zdravstva, sustava kojem je postalo normalno da ljudi umiru u čekaonicama i da njihova tijela pronalaze njihovi najbliži, kao što se dogodilo u bolnici Sveti duh u Zagrebu. Ili sustava koji je ostavio Vladimira Matijanića da naprosto umre, bez da mu je zaista pokušao pomoći.
Ne treba se čuditi da su u brojnim spornim slučajevima s fatalnim posljedicama nadležne zdravstvene inspekcije utvrdile kako je medicinsko osoblje postupalo lege artis. Takvi zaključci govore o inherentnoj korupciji u zdravstvu i nesposobnosti zdravstvenog sustava da kritički analizira samog sebe, i da se zatim pokuša poboljšati.
Ako se ne vjeruje zdravstvu, ne vjeruje se ničemu
Stoga je logično da hrvatskom državnom zdravstvu više nitko ništa ne vjeruje. A ako se ne vjeruje zdravstvu, esencijalnom organizmu svake europske države i društva, ne vjeruje se više manje ničemu. Što je i logično, jer su i mnogi drugi važni državni i društveni segmenti u potpunom kaosu, o čemu, među ostalim, svjedoče katastrofalno stanje obnove na Baniji, disfunkcionalnost pravosuđa, posvemašnja zapuštenost sveučilišta i strahovito visoka razina političke i financijske korupcije.
Hrvatsko je društvo u Plenkovićevom mandatu dosta očigledno kolabiralo: atmosfera u Hrvatskoj jednako je turobna kao krajem devedesetih godina, kad se znalo da HDZ mora otići, jer je odlazak HDZ-a postao nužni preduvjet bilo kakvog napretka. Odlazak Andreja Plenkovića i Hrvatske demokratske zajednice s vlasti i danas je, ponovo, nužni preduvjet početka poboljšavanja Hrvatske.
Problem je, međutim, u tome što je prije 23 godine Hrvatska imala jasno definiranu, vjerodostojnu političku alternativu. Danas takve alternative baš i nema.