Sa zabraniteljima uvijek ista priča. Uvijek isti nastup, uvijek isti argumenti o “tradiciji”, “identitetu” i “vrijednostima”, uvijek ista poza ovlaštenih ovjeritelja nove, uvijek umanjene kvadrature osobnih sloboda.
Nagledali smo se u 33 godine višestranačja zabranitelja svih boja (prije toga su uglavnom bili crvene nijanse), majstora koji su vitlali zgražanjima, prijetnjama i direktnim zabranama u svim područjima života. Posebno su, pak, bili osjetljivi na glazbenim odabirima i ukusima pojedinaca, kao da su napipali da tamo leži sam bitak sumnje prema mogućnosti da netko bude, je li, ovlašteni ovjeritelj granica tuđe slobode.
Agresorska glazba
Devedesetih je tako, recimo, srpska muzika, bilo kakva, bila posve prognana s radio-valova u Hrvatskoj i neformalno označena kao “agresorska glazba”. Čak ni radikalni mirotvorci i protivnici režima Slobodana Miloševića, poput Đorđa Balaševića ili Partibrejkersa nisu mogli nastupati u Hrvatskoj sve do novog stoljeća. Prve nastupe glazbenika iz Srbije često su pratile i javna zgražanja, prosvjedi, prijetnje, lažne dojave o ugroženoj sigurnosti posjetitelja…
Stvar s glazbom i zabraniteljima nije završila ni nakon više od dva desetljeća od kraja rata. Prije pet godina je u Karlovcu, primjerice, zbog navodnog nezadovoljstva branitelja otkazan Bajagin nastup na Danima piva.
Koordinacija udruge branitelja iz Petrinje je, recimo, iste te godine tražila da se festival ojkača (vrsta pjevanja s popisa nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a) u organizaciji srpskih kulturnih društava održi negdje drugdje, jer, kako su naveli, “ojkanje nije dio tradicije tog grada”. Radi Šerbedžiji je prije dvije godine otkazan koncert u Vinkovcima, s obrazloženjem da je nezgodno što se trebao održati u tjednu obilježavanja tragedije Vukovara…
Nova zabraniteljska nada
Uglavnom, uvijek ista priča. Dignitet, tradicija, žrtve, vrijednosti – zabrane. Pa ipak, niti jedna zabraniteljska aktivnost dosad nije bila toliko urenbesna i otužna kao aktualna zabrana nastupa nekoliko izvođača folk glazbe u Puli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taman kad se mogao steći dojam da su se možda tradicionalne zabraniteljske, pardon, braniteljske udruge počele umarati pisanjem prosvjeda protiv koncerata na ćirilici, na sceni se pojavila nova zabraniteljska nada – glavom i bradom gradonačelnik Pule Filip Zoričić. Čovjek koji je, po vlastitom priznanju, politički liberal.
Čuvanje identiteta
Zoričić neće narodnjake u svoju butigu. Okej, ne svoju, nego gradsku. A zašto? Jer misli da taj “glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada”. Neobično, za koncert koji se trebao održati tek za mjesec dana u gradu kojem taj glazbeni izričaj ne pripada – prodano je bilo već 85 posto ulaznica.
No, nisu oni koji kupuju ulaznice za narodnjake ovlašteni ovjeritelji “podneblja, duha i mentaliteta grada”. Ne, to je urnebesni i otužni Zoričić koji – zabranjujući koncert! – tvrdi da to radi kako bi sačuvao, pogodit ćete, identitet svog grada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svoja četiri zida
A kakav je taj identitet po Zoričiću? “Građanski, europski, mediteranski”, kaže gradonačelnik, “sa svim bogatim multikulturalnim i multietničkim vrijednostima”. Da, čovjek stvarno tvrdi da brani multikulturalne vrijednosti i građanski identitet time što zabranjuje održavanje koncerta s glazbom koja se njemu ne dopada.
No, nema straha, Zoričić je našao shodnim za naglasiti da on “ne ulazi u privatne prostore”, nego da to jednostavno “nije glazba za javni prostor Grada Pule”. Znači, Puljani i dalje mogu u svoja četiri zida slušati što god hoće.
Identitet gradonačelnika
Pitanje identiteta se, međutim, tek na ovoj točki razotkriva kao ključno. Ne radi se, međutim, o identitetu grada, već – gradonačelnika. Slušanje glazbe kakvu god želiš u svoja četiri zida ili, kako je to formulirao Zoričić, “privatnim prostorima”, nepogrešivo podsjeća na Svjetski dan slobode medija 2014. godine. Tad doduše, nije bila riječ o slobodi slušanja, nego o slobodi mišljenja, ali princip i omeđenost zidovima su sasvim isti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”, govorio je tad predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Pitanje slobode
Jedina stvarna razlika je, dakle, u aktivnosti koja se ograničava. U Puli danas samo kod svoje kuće možeš slušati kakvu glazbu želiš, u Hrvatskoj kakvu je sanjao Karamarko bi, samo kod svoje kuće mogao misliti i (valjda) govoriti što hoćeš o Domovinskom ratu, Tuđmanu i Šušku.
Nešto tu, dakle, ne štima. Najkonzervativniji predsjednik HDZ-a u povijesti te stranke i liberalni gradonačelnik Pule vitlaju navlas istim zabraniteljskim argumentima. Kao što je, ukratko, jasno da pitanje zabrane (ove ili one) nepoćudne glazbe nikad nije pitanje identiteta, nego pitanje slobode, tako je posve jasno i tko se u ovoj priči – lažno predstavlja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Niti jedna zabraniteljska aktivnost nije bila otužna kao ova u Puli. Tobožnji liberal Zoričić neodoljivo podsjeća na Karamarka
Jedan bi narodnjake samo u svoja četiri zida, drugi stavove o Domovinskom ratu
S obzirom na to da najkonzervativniji predsjednik HDZ-a u povijesti te stranke i liberalni gradonačelnik Pule vitlaju navlas istim zabraniteljskim argumentima, jasno je da se tu netko politički lažno predstavlja. A Karamarko, definitivno, nije liberal
Sa zabraniteljima uvijek ista priča. Uvijek isti nastup, uvijek isti argumenti o “tradiciji”, “identitetu” i “vrijednostima”, uvijek ista poza ovlaštenih ovjeritelja nove, uvijek umanjene kvadrature osobnih sloboda.
Nagledali smo se u 33 godine višestranačja zabranitelja svih boja (prije toga su uglavnom bili crvene nijanse), majstora koji su vitlali zgražanjima, prijetnjama i direktnim zabranama u svim područjima života. Posebno su, pak, bili osjetljivi na glazbenim odabirima i ukusima pojedinaca, kao da su napipali da tamo leži sam bitak sumnje prema mogućnosti da netko bude, je li, ovlašteni ovjeritelj granica tuđe slobode.
Agresorska glazba
Devedesetih je tako, recimo, srpska muzika, bilo kakva, bila posve prognana s radio-valova u Hrvatskoj i neformalno označena kao “agresorska glazba”. Čak ni radikalni mirotvorci i protivnici režima Slobodana Miloševića, poput Đorđa Balaševića ili Partibrejkersa nisu mogli nastupati u Hrvatskoj sve do novog stoljeća. Prve nastupe glazbenika iz Srbije često su pratile i javna zgražanja, prosvjedi, prijetnje, lažne dojave o ugroženoj sigurnosti posjetitelja…
Stvar s glazbom i zabraniteljima nije završila ni nakon više od dva desetljeća od kraja rata. Prije pet godina je u Karlovcu, primjerice, zbog navodnog nezadovoljstva branitelja otkazan Bajagin nastup na Danima piva.
Koordinacija udruge branitelja iz Petrinje je, recimo, iste te godine tražila da se festival ojkača (vrsta pjevanja s popisa nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a) u organizaciji srpskih kulturnih društava održi negdje drugdje, jer, kako su naveli, “ojkanje nije dio tradicije tog grada”. Radi Šerbedžiji je prije dvije godine otkazan koncert u Vinkovcima, s obrazloženjem da je nezgodno što se trebao održati u tjednu obilježavanja tragedije Vukovara…
Nova zabraniteljska nada
Uglavnom, uvijek ista priča. Dignitet, tradicija, žrtve, vrijednosti – zabrane. Pa ipak, niti jedna zabraniteljska aktivnost dosad nije bila toliko urenbesna i otužna kao aktualna zabrana nastupa nekoliko izvođača folk glazbe u Puli.
Taman kad se mogao steći dojam da su se možda tradicionalne zabraniteljske, pardon, braniteljske udruge počele umarati pisanjem prosvjeda protiv koncerata na ćirilici, na sceni se pojavila nova zabraniteljska nada – glavom i bradom gradonačelnik Pule Filip Zoričić. Čovjek koji je, po vlastitom priznanju, politički liberal.
Čuvanje identiteta
Zoričić neće narodnjake u svoju butigu. Okej, ne svoju, nego gradsku. A zašto? Jer misli da taj “glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada”. Neobično, za koncert koji se trebao održati tek za mjesec dana u gradu kojem taj glazbeni izričaj ne pripada – prodano je bilo već 85 posto ulaznica.
No, nisu oni koji kupuju ulaznice za narodnjake ovlašteni ovjeritelji “podneblja, duha i mentaliteta grada”. Ne, to je urnebesni i otužni Zoričić koji – zabranjujući koncert! – tvrdi da to radi kako bi sačuvao, pogodit ćete, identitet svog grada.
Svoja četiri zida
A kakav je taj identitet po Zoričiću? “Građanski, europski, mediteranski”, kaže gradonačelnik, “sa svim bogatim multikulturalnim i multietničkim vrijednostima”. Da, čovjek stvarno tvrdi da brani multikulturalne vrijednosti i građanski identitet time što zabranjuje održavanje koncerta s glazbom koja se njemu ne dopada.
No, nema straha, Zoričić je našao shodnim za naglasiti da on “ne ulazi u privatne prostore”, nego da to jednostavno “nije glazba za javni prostor Grada Pule”. Znači, Puljani i dalje mogu u svoja četiri zida slušati što god hoće.
Identitet gradonačelnika
Pitanje identiteta se, međutim, tek na ovoj točki razotkriva kao ključno. Ne radi se, međutim, o identitetu grada, već – gradonačelnika. Slušanje glazbe kakvu god želiš u svoja četiri zida ili, kako je to formulirao Zoričić, “privatnim prostorima”, nepogrešivo podsjeća na Svjetski dan slobode medija 2014. godine. Tad doduše, nije bila riječ o slobodi slušanja, nego o slobodi mišljenja, ali princip i omeđenost zidovima su sasvim isti.
“Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”, govorio je tad predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Pitanje slobode
Jedina stvarna razlika je, dakle, u aktivnosti koja se ograničava. U Puli danas samo kod svoje kuće možeš slušati kakvu glazbu želiš, u Hrvatskoj kakvu je sanjao Karamarko bi, samo kod svoje kuće mogao misliti i (valjda) govoriti što hoćeš o Domovinskom ratu, Tuđmanu i Šušku.
Nešto tu, dakle, ne štima. Najkonzervativniji predsjednik HDZ-a u povijesti te stranke i liberalni gradonačelnik Pule vitlaju navlas istim zabraniteljskim argumentima. Kao što je, ukratko, jasno da pitanje zabrane (ove ili one) nepoćudne glazbe nikad nije pitanje identiteta, nego pitanje slobode, tako je posve jasno i tko se u ovoj priči – lažno predstavlja.