Kako se u NATO-u odluke donose konsenzusom, protivljenje jedne članice zaustavlja cijeli proces odlučivanja. Milanović se, de facto, založio da Hrvatska iskoristi veto i to zbog teme koja nema nikakve direktne veze s proširenja zapadnog obrambenog saveza. U Vladi su bili zgroženi, premijer Andrej Plenković javno je poručivao predsjedniku da „bude frajer“ i sam blokira odluku o primanju novih članica, i tako dalje.
Tko se grozi veta još?
Od svega toga nije bilo ništa: NATO je, na kraju, primio Finsku, iako ne i Švedsku, ali ne zbog protivljenja Hrvatske, već zbog blokade Turske i Mađarske. Milanovićeva ideja ili prijedlog, kako god je nazivali, od starta je bila osuđena na promašaj. Međutim, iz te bi epizode bilo pogrešno zaključivati da se premijer Plenković i njegova Vlada groze veta kao mogućeg alata u vanjskoj politici. Upravo suprotno.
U Europskoj uniji upravo se ponovno otvorila rasprava o jednoglasnom odlučivanju. Skupina zemalja članica, predvođenih Njemačkom, zalaže se da se način odlučivanja u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike promijeni tako da se neke odluke počinju donositi kvalificiranom većinom. Kvalificirana većina u Vijeću znači da je „za“ neku odluku 55 posto država članica (15 od 27) i da predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva EU.
(Zlo)upotreba prava
U području vanjske politike ili, primjerice, kad su u pitanju porezi, odlučuje se jednoglasno. To u praksi znači da svaka zemlja članica ima pravo veta. Veto je osmišljeno da se upotrebljava što manje, ali se zadnjih godina pokazalo da se upotrebljava sve više. I to uglavnom kao sredstvo pritiska – blokada na jednoj odluci, kako bi se na nekoj drugoj, najčešće sadržajno nevezanoj, isposlovali ustupci.
Njemačka i još devet država članica – Belgija, Finska, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Slovenija, Španjolska, a od ovog tjedna i Rumunjska – htjeli bi to promijeniti. Da se u nekim područjima vanjske i sigurnosne politike (u kojima točno, još nije specificirano) više ne odlučuje tako da se baš svih 27 država mora složiti. Kad su u pitanju teme poput sankcija protiv Rusije, konsenzus je politički dobrodošla poruka, ali u praksi se potvrdilo da se zbog toga odluke donose usporeno, često s višetjednim zastojima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Protiv velikih promjena
Takvoj se reformi hrvatska Vlada protivi. Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman potvrdio je to ovoga tjedna u Bruxellesu. “Hrvatska nije za to, ali to ne znači da Hrvatska nije za jedinstvo EU-a, dapače, do sada nismo nikad blokirali neku odluku i uvijek smo bili konstruktivni suradnik”, izjavio je ministar, objašnjavajući da je konsenzus poluga koja, maloj zemlji poput Hrvatske, jamči da pri odlučivanju ne bude preglasana.
Stav Plenkovićevog ministra, a time i Vlade, ne iznenađuje. Lanjskog svibnja, kada su građani tražili radikalne promjene u načinu na koji EU funkcionira, Plenkovićeva Vlada priključila se skupini država članica koje su se usprotivile “preuranjenim” promjenama. Iako tada nije izrijekom bila riječ o pravu veta, i to je bila jedna od tema koje su se građani dotakli. No, već je tada bilo jasno da zemlje poput Hrvatske na tako nešto neće pristati.
Odricanje od moći
U slučaju Hrvatske postoje barem dva ključna razloga, jedan je vanjskopolitički, drugi je unutarnji. O ovom prvom je ustvari govorio Radman: manje države, pogotovo tzv. nove članice, strahuju da bi se, odricanjem od veta, odrekle velikog dijela svoje političke moći i ravnopravnosti unutar EU-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stare članice, pogotovo zemlje poput Njemačke i Francuske, preuzele bi još dominantniju ulogu u procesu donošenja odluka, zbog svoje veličine, odnosno broja stanovnika (koji se, već smo spomenuli, uzima u obzir pri izračunu kvalificirane većine), ali i zbog svoje političke moći i utjecaja koji im olakšava sklapanje savezništava.
Podrška starih članica
Nije slučajno da se inicijativi isprva priključilo osam tzv. starih članica i samo jedna nova, Slovenija. Među podržavateljicama je pritom svih šest država čije su vlade prije više od pola stoljeća utemeljile zajednicu koja je u međuvremenu transformirana u Europsku uniju.
Ta transformacija podrazumijevala je i primanje novih država članica, a nakon “big bang” proširenja prije dva desetljeća, funkcioniranje EU-a po trenutnim pravilima postalo je vrlo komplicirano.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Instrument za pritisak
Pravo veta – koje ustvari služi tome da manjim državama osigura ravnopravnost, ali još i više osjećaj ravnopravnosti – zadnjih se godina posebno počelo ekstenzivno upotrebljavati. To pogotovo čini Orbanova Vlada, ali i drugi. Poljska vlada je, na primjer, neko vrijeme blokirala dogovor oko poreza. Mađarska i Poljska prije nekoliko godina zajednički su stopirale EU proračun. Cipar je držao na ledu sankcije protiv Bjelorusije.
Često te blokade, međutim, idu onom linijom kojom je lani išao predsjednik Milanović: nemaju direktne veze s temom o kojoj se odlučuje. Drugim riječima, koriste se kao sredstvo političkog pritiska. Ministar Radman kaže kako to Hrvatska ne radi, što je točno. No, očito je da se samog veta, kao instrumenta, nisu spremni odreći. Za to zasigurno postoji i razlog koji se dotiče domaće politike – proširenje EU-a.
Veto na ukidanje veta
U ovom trenutku nema govora o tome da bi Europska unija ukinula jednoglasnost pri odlučivanju o primanju novih članica. Proširenje nije više popularna politika, zapadne političare brine kako bi njihovi birači reagirali na primanje novih država, osobito dok su u čekaonici i velike zemlje, poput Ukrajine ili Turske. U hrvatskoj politici, pak, emocije obično zakuhaju kad se na desnici krene diskutirati o pregovorima EU-a i Srbije. Ta se tema ciklički reciklira i diže političku temperaturu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako, dakle, nema šanse da bi se reforma načina odlučivanja prenijela i na temu primanja novih država, niti je o tome ovdje riječ, kad bi podržao inicijativu za ukidanje veta premijer bi se, lako je moguće, našao na udaru tvrde desnice. Kako smo upravo u godini pred superizbornu godinu, otvaranje takve rasprave, makar i objektivno bila “ne-tema”, Plenković si neće priuštiti.
Inicijativu zasad podržava desetak država članica, dok Mađarska i Poljska, prema izvješćima medija, okupljaju kontratabor koji će braniti pravo veta u području europske vanjske politike. Plenkovićeva Vlada tako može računati na saveznike u konzervativnim vladama u Budimpešti i Varšavi. Pritom nema straha da će biti preglasani. O ukidanju veta odlučuje se, naravno, jednoglasno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njemačka gura reformu koja bi radikalno preoblikovala EU. Hrvatska ima jako dobre razloge da to blokira
Hrvatska se protivi ukidanju jednoglasnosti pri donošenju EU odluka u vanjskoj politici.
Njemačka predvodi inicijativu država članica koje se zalažu za reformu načina odlučivanja u području vanjske politike. Da se više ne odlučuje o svemu jednoglasno, već kvalificiranom većinom. Kad su u pitanju teme poput sankcija protiv Rusije, konsenzus je politički dobrodošao, ali u praksi se potvrdilo da se zbog toga odluke donose usporeno, s višetjednim zastojima
U proljeće prošle godine Zoran Milanović imao je ideju koja je, kao i obično, na relaciji Pantovčak-Banski dvori, izazvala žestoku polemiku i razmjenu verbalne paljbe koja je uključivala živopisne pojmove poput „grešnih duša“, „milicajaca“ i „sramoćenja“. Ideja predsjednika države bila je da Hrvatska odbije ratificirati pristupanje Finske i Švedske NATO-u dok se ne riješi pitanje izbornog zakona u BiH.
Kako se u NATO-u odluke donose konsenzusom, protivljenje jedne članice zaustavlja cijeli proces odlučivanja. Milanović se, de facto, založio da Hrvatska iskoristi veto i to zbog teme koja nema nikakve direktne veze s proširenja zapadnog obrambenog saveza. U Vladi su bili zgroženi, premijer Andrej Plenković javno je poručivao predsjedniku da „bude frajer“ i sam blokira odluku o primanju novih članica, i tako dalje.
Tko se grozi veta još?
Od svega toga nije bilo ništa: NATO je, na kraju, primio Finsku, iako ne i Švedsku, ali ne zbog protivljenja Hrvatske, već zbog blokade Turske i Mađarske. Milanovićeva ideja ili prijedlog, kako god je nazivali, od starta je bila osuđena na promašaj. Međutim, iz te bi epizode bilo pogrešno zaključivati da se premijer Plenković i njegova Vlada groze veta kao mogućeg alata u vanjskoj politici. Upravo suprotno.
U Europskoj uniji upravo se ponovno otvorila rasprava o jednoglasnom odlučivanju. Skupina zemalja članica, predvođenih Njemačkom, zalaže se da se način odlučivanja u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike promijeni tako da se neke odluke počinju donositi kvalificiranom većinom. Kvalificirana većina u Vijeću znači da je „za“ neku odluku 55 posto država članica (15 od 27) i da predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva EU.
(Zlo)upotreba prava
U području vanjske politike ili, primjerice, kad su u pitanju porezi, odlučuje se jednoglasno. To u praksi znači da svaka zemlja članica ima pravo veta. Veto je osmišljeno da se upotrebljava što manje, ali se zadnjih godina pokazalo da se upotrebljava sve više. I to uglavnom kao sredstvo pritiska – blokada na jednoj odluci, kako bi se na nekoj drugoj, najčešće sadržajno nevezanoj, isposlovali ustupci.
Njemačka i još devet država članica – Belgija, Finska, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Slovenija, Španjolska, a od ovog tjedna i Rumunjska – htjeli bi to promijeniti. Da se u nekim područjima vanjske i sigurnosne politike (u kojima točno, još nije specificirano) više ne odlučuje tako da se baš svih 27 država mora složiti. Kad su u pitanju teme poput sankcija protiv Rusije, konsenzus je politički dobrodošla poruka, ali u praksi se potvrdilo da se zbog toga odluke donose usporeno, često s višetjednim zastojima.
Protiv velikih promjena
Takvoj se reformi hrvatska Vlada protivi. Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman potvrdio je to ovoga tjedna u Bruxellesu. “Hrvatska nije za to, ali to ne znači da Hrvatska nije za jedinstvo EU-a, dapače, do sada nismo nikad blokirali neku odluku i uvijek smo bili konstruktivni suradnik”, izjavio je ministar, objašnjavajući da je konsenzus poluga koja, maloj zemlji poput Hrvatske, jamči da pri odlučivanju ne bude preglasana.
Stav Plenkovićevog ministra, a time i Vlade, ne iznenađuje. Lanjskog svibnja, kada su građani tražili radikalne promjene u načinu na koji EU funkcionira, Plenkovićeva Vlada priključila se skupini država članica koje su se usprotivile “preuranjenim” promjenama. Iako tada nije izrijekom bila riječ o pravu veta, i to je bila jedna od tema koje su se građani dotakli. No, već je tada bilo jasno da zemlje poput Hrvatske na tako nešto neće pristati.
Odricanje od moći
U slučaju Hrvatske postoje barem dva ključna razloga, jedan je vanjskopolitički, drugi je unutarnji. O ovom prvom je ustvari govorio Radman: manje države, pogotovo tzv. nove članice, strahuju da bi se, odricanjem od veta, odrekle velikog dijela svoje političke moći i ravnopravnosti unutar EU-a.
Stare članice, pogotovo zemlje poput Njemačke i Francuske, preuzele bi još dominantniju ulogu u procesu donošenja odluka, zbog svoje veličine, odnosno broja stanovnika (koji se, već smo spomenuli, uzima u obzir pri izračunu kvalificirane većine), ali i zbog svoje političke moći i utjecaja koji im olakšava sklapanje savezništava.
Podrška starih članica
Nije slučajno da se inicijativi isprva priključilo osam tzv. starih članica i samo jedna nova, Slovenija. Među podržavateljicama je pritom svih šest država čije su vlade prije više od pola stoljeća utemeljile zajednicu koja je u međuvremenu transformirana u Europsku uniju.
Ta transformacija podrazumijevala je i primanje novih država članica, a nakon “big bang” proširenja prije dva desetljeća, funkcioniranje EU-a po trenutnim pravilima postalo je vrlo komplicirano.
Instrument za pritisak
Pravo veta – koje ustvari služi tome da manjim državama osigura ravnopravnost, ali još i više osjećaj ravnopravnosti – zadnjih se godina posebno počelo ekstenzivno upotrebljavati. To pogotovo čini Orbanova Vlada, ali i drugi. Poljska vlada je, na primjer, neko vrijeme blokirala dogovor oko poreza. Mađarska i Poljska prije nekoliko godina zajednički su stopirale EU proračun. Cipar je držao na ledu sankcije protiv Bjelorusije.
Često te blokade, međutim, idu onom linijom kojom je lani išao predsjednik Milanović: nemaju direktne veze s temom o kojoj se odlučuje. Drugim riječima, koriste se kao sredstvo političkog pritiska. Ministar Radman kaže kako to Hrvatska ne radi, što je točno. No, očito je da se samog veta, kao instrumenta, nisu spremni odreći. Za to zasigurno postoji i razlog koji se dotiče domaće politike – proširenje EU-a.
Veto na ukidanje veta
U ovom trenutku nema govora o tome da bi Europska unija ukinula jednoglasnost pri odlučivanju o primanju novih članica. Proširenje nije više popularna politika, zapadne političare brine kako bi njihovi birači reagirali na primanje novih država, osobito dok su u čekaonici i velike zemlje, poput Ukrajine ili Turske. U hrvatskoj politici, pak, emocije obično zakuhaju kad se na desnici krene diskutirati o pregovorima EU-a i Srbije. Ta se tema ciklički reciklira i diže političku temperaturu.
Iako, dakle, nema šanse da bi se reforma načina odlučivanja prenijela i na temu primanja novih država, niti je o tome ovdje riječ, kad bi podržao inicijativu za ukidanje veta premijer bi se, lako je moguće, našao na udaru tvrde desnice. Kako smo upravo u godini pred superizbornu godinu, otvaranje takve rasprave, makar i objektivno bila “ne-tema”, Plenković si neće priuštiti.
Inicijativu zasad podržava desetak država članica, dok Mađarska i Poljska, prema izvješćima medija, okupljaju kontratabor koji će braniti pravo veta u području europske vanjske politike. Plenkovićeva Vlada tako može računati na saveznike u konzervativnim vladama u Budimpešti i Varšavi. Pritom nema straha da će biti preglasani. O ukidanju veta odlučuje se, naravno, jednoglasno.