Fižulić: Moj tata hrvatski vojnik
U novoj kolumni Goranko Fižulić piše zašto je presudno u Jasenovcu postaviti spomen-ploču za predškolsku djecu ubijenu u logoru
U prosincu 1991. general Antun Tus, prvi zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske, otvorio je izložbu dječjih crteža pod nazivom Moj tata je hrvatski vojnik u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Tadašnja dugogodišnja ravnateljica Umjetničkog paviljona Lea Ukrainčik i dr. Milan Galović, moj pretpostavljeni časnik, inače pomoćnik za IPD (Informativno-političku djelatnost) zapovjednika Operativne grupe Zagreb, prihvatili su moj prijedlog i sudjelovali u realizaciji izložbe radova djece iz zagrebačkih osnovnih škola.
Izložba je bila inspirirana tipičnim dječjim pitanjem „Što si radio u ratu, tata?“, ali ne i istoimenim filmskom komedijom Blakea Edwardsa iz 1966. Takvo pitanje izrečeno u prezentu sigurno nije moglo zvučati šaljivo, a trebalo je imati snažnu motivacijsku poruku u skladu s općeprihvaćenim uvjerenjem o potrebi osobnog sudjelovanja svakog za rat sposobnog muškarca u obrani domovine. Desetak tisuća pristiglih crteža, izloženih u najljepšem galerijskom prostoru u Zagrebu, imali su kao zajednički detalj tatu u maskirnoj uniformi.
Pogrešno nazvane rasprave o ustašama i partizanima
Sve ostalo bilo je različito. Ni danas, dvadeset i šest godina nakon izložbe, nitko ne dovodi u pitanje da je imaginarni Ivan Horvat iz Vlaške ulice u Zagrebu, rođen 1966., diplomirao na Pravnom fakultetu 1990., vojno sposoban, imao moralnu i građansku obavezu sudjelovati u obrambenom ratu. Ali što je trebao napraviti njegov imaginarni istoimeni djed u rujnu 1941., rođen 1916., doktor prava, vojno sposoban, u korijenu je svih javnih sporenja koja se pogrešno nazivaju „raspravom o ustašama i partizanima“.
Jer onog dana kada su ustaše i partizani postali dijelovima iste sintagme sve je dovedeno u pitanje. Prema podacima iz 1931. u tadašnjim jugoslavenskim banovinama, koje su teritorijalno pokrivale većinu teritorija koji danas čine Republiku Hrvatsku i Republiku BiH, nepismenost stanovništva kretala se od 27,7 % do 72,5 %. Tako na primjer, u mnogim selima travničkog kotara nije bilo ni jednog pismenog čovjeka, ili ih je bilo svega nekoliko na 200 do 300 suseljana.
Te godine na području BiH živjelo je 628 tisuća katolika od kojih je 370 tisuća bilo nepismeno. U školskoj godini 1937./38. školu je polazilo samo 40 % obveznika. Znači, dobrovoljni ili prisilni odabir boje vojničkog šinjela 1941. za veliku većinu ratnika bio je samo posljedica kampanilizama ili životne ugroženosti, a nikako ne i naročitog razumijevanja novostvorenih političkih, upravnih, vojnih i okupacijskih okvira.
Četiri udžbenika povijesti za osmaše od tri izdavača
To se naravno nije odnosilo na našeg imaginarnog djeda Ivana Horvata iz Vlaške ulice u Zagrebu. Pred njim je bio izbor između dobrovoljne prijave u Ustašku vojnicu, odlaska u partizane ili čekanja mobilizacijskog poziva od strane Hrvatskog domobranstva. U kasnijem razdoblju rata broj opcija se povećao jer je mogao služiti i u nekoj od legionarskih divizija njemačkog vojnog stroja ili, što je bilo jako popularno, kao domobran prijeći na partizansku stranu.
Ivan Horvat redovno je čitao „Hrvatski narod“ te je sve znao o rasnim zakonima, prijekim sudovima i strijeljanjima. Znao je da zbog tih zakona netragom nestaju njegovi susjedi i znanci obilježeni žutim „Ž“ ili Davidovom zvijezdom na rukavu. Nije mu bilo nepoznato da je ustaški poglavnik Ante Pavelić još 1936. objavio programski tekst „Hrvatsko pitanje“ u kojem je kao tri glavna neprijatelja hrvatskog naroda naveo Srbe, masone i Židove. I znao je vrlo dobro da NDH nije ni nezavisna, ni država i da je daleko više njemačka i talijanska nego hrvatska.
Odgovor na pitanje što je bila ljudska, moralna i građanska obaveza Ivana Horvata te jeseni 1941. potražio sam u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole odnosno četvrti razred gimnazije. Ministarstvo obrazovanja propisalo je za ovu školsku godinu četiri udžbenika za osmi razred od tri različita izdavača. Tako je Profil izdao Povijest 8 Snježane Koren i Vremeplov 8 Vesne Đurić, Školska knjiga Tragom prošlosti Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića, a Alfa Povijest 8 Stjepana Bekavca i Marija Jareba.
Odlazak u partizane je, po udžbenicima, bio logičan
Nakon čitanja odgovarajućih poglavlja u svim udžbenicima nemam nikakvih dvojbi o postupanju Ivana Horvata. Njegova ljudska, građanska i moralna dužnost bila je odlazak u partizane, ako ne u jesen 1941. onda svakako tijekom 1942. Taj zaključak je nedvojben i proizlazi iz poruka u sva četiri, inače svjetonazorski i ideološki različita udžbenika.
Čak i onaj u izdanju Alfe, u kojem oprema, naglasci i izostavljanje činjenica ukazuju na razumijevanje za nacionalističke tlapnje i mitomanije, naglašava kako su se u „partizanske odrede uključili mnogi intelektualci, a među najpoznatijima bili su književnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić“.
Inače, taj udžbenik jedini ima poglavlje Kulturni život i mediji u NDH u kojem između ostalog navodi kako su „unatoč ideološkom ustaškom nadzoru ostvareni veliki uspjesi u izdavaštvu“ te da „posebnu pozornost zaslužuje razvoj radija i filma u sklopu državnih poduzeća Hrvatski krugoval i Hrvatski slikopis“. Autori udžbenika u izdanju Profila i Školske knjige očito nisu uočili te velebne uspjehe ustaškog režima jer posebnog poglavlja o njegovim postignućima jednostavno nema.
Svi udžbenici navode istu namjeru ustaškog vodstva
Ali za razliku od udžbenika Alfe koji poglavlje Ustaški teror obrađuje na dvije strane, Snježana Koren istu tematsku cjelinu u udžbeniku Profila pod naslovom Genocid nad Srbima, Židovima i Romima detaljno obrađuje na punih pet strana. Tako između ostalog navodi da su „masovna ubijanja započela već u travnju i svibnju 1941.“ Udžbenik Alfe uopće ne povezuje ustaše i genocid, ali svi udžbenici izrijekom navode da je „namjera ustaškog vodstva bilo stvaranje etnički čiste hrvatske države“.
Iako je u njenim granicama 1941. prema njemačkim podacima uz 4 milijuna Hrvata živjelo i 1,9 milijuna Srba, 40 tisuća Židova i 25 tisuća Roma. Prema udžbeniku Alfe „veliki broj hrvatskih građana osuđivao je nasilje nad svojim sugrađanima, a u tome su najviše prednjačili mladi naraštaji i Crkva“, a „kao jedan od najvećih protivnika ustaškog terora isticao se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac“. Autori udžbenika Profila i Školske knjige ne dijele to mišljenje.
Zastupljenost udžbenika povijesti nije ravnomjerna
Tako Snježana Koren navodi kako je „katoličko svećenstvo u Hrvatskoj u većini podržalo stvaranje NDH“ te da su „neki svećenici bili članovi ustaškog pokreta i držali odgovorna mjesta u državi“. Čak izrijekom kaže da su „pojedini opravdavali nasilje ili sudjelovali u njemu“. Prema podacima Ministarstva obrazovanja zastupljenost udžbenika povijesti za osmi razred osnovne škole temeljem natječaja iz 2014. nije ravnomjerna.
Dva udžbenika Profila tako imaju 31,09 % (Đurić) odnosno 12,63 % (Koren) udjela, Školska knjiga drži 33,26 % i Alfa 23,02 %. Velika većina roditelja vjerojatno ništa ne zna o različitim interpretacijama pojedinih događanja u povijesnim udžbenicima, a još manje o razlozima i načinu njihovog odabira u školama koje pohađaju njihova djeca. Tri odobrena udžbenika za četvrti razred gimnazije u izdanjima Alfe, Školske knjige i Meridijana isto nisu suglasna oko ključnih činjenica iz endehazijske epizode.
Udžbenik Školske knjige navodi da su „u skladu s namjerom ustaškog vodstva o stvaranju etnički čiste države, ubrzo nakon uspostavljanja NDH započeli progoni na nacionalnoj i rasnoj osnovi.“ Sličan tekst sadrži i udžbenik Alfe, ali za autore Meridijana ta namjera ustaškog vodstva ne postoji. Oni uočavaju „nacionalna isključivost, usmjerenu uglavnom na Srbe jer je u njima ustaško vodstvo vidjelo oslonac velikosrpskih planova, a željelo im se i osvetiti za zlodjela koja je hrvatski narod trpio u Kraljevini Jugoslaviji.“
Razlike u obradi tema postoje i u drugim zemljama
Autori Meridijana čak pronalaze i glavnog krivca za zločine nad Srbima u tzv. divljim ustašama koji su činili „zlodjela bez dopuštenja državnih vlasti“. Druga dva udžbenika uopće ne spominju njihovo postojanje te time dovode u pitanje istinitost tako postavljene teze. Udžbenik Školske knjige navodi kako je narod po predaji dijela hrvatskih teritorija Talijanima i Mađarima tajno pjevušio ironičan tekst himne: „Lijepa naša domovina od Zagreba do Šestina“, ali za razliku od druga dva udžbenika nema zasebno poglavlje Kulturni život i mediji u NDH.
Razlike postoje i u drugim zemljama, ali vrlo rijetko oko ovakvih tema. Londonski The Economist objavio je u listopadu 2012. opsežan tekst o kontradikcijama između školskih udžbenika u pojedinim zemljama. U srpnju iste godine tisuće ljudi izašlo je na ulice Hong Konga kako bi protestiralo protiv novog kurikuluma o „nacionalnom obrazovanju“ koji je uključivao nove udžbenike iz povijesti.
Vjerojatno najveće razlike u obradi pojedinih obrazovnih tema su u SAD-u što je logična posljedica potpuno decentraliziranog sustava i svjetonazorskih preferencija. U Hrvatskoj jedna je četvrtina svih stanovnika završila osmi razred osnovne škole nakon prve promjene udžbenika povijesti početkom devedesetih. Svi recentni žestoki sukobi oko naziva Trga maršala Tita, odnosno ploče HOS-a u Jasenovcu svjedoče da dio građana, ali ni političara, nema pojma što piše u tim udžbenicima.
Nestat će relikt ljudskog i civilizacijskog sunovrata
Jer bi u protivnom znali da imaginarni Ivan Horvat iz Vlaške ulice u Zagrebu nije želio urlati Za dom spremni već u jesen 1941. Zašto bi onda njegov unuk klicao notorni ustaški pozdrav pedeset godina kasnije? Ploča HOS-a nalazi se na zgradi Dječjeg vrtića u Jasenovcu. Općinska vlast dosad je svesrdno podržavala njeno postavljanje te će vjerojatno poduprijeti i moj prijedlog da se na tu zgradu postavi jedna posve drugačija spomen-ploča.
U jasenovačkom logoru ubijeno je trideset i sedmero djece predškolskog uzrasta rođene u samom mjestu Jasenovac između 1935. i 1941., te zasigurno nema bolje lokacije za trajni spomen na malene žrtve ustaške ideologije krvi i zla. Lista imena počinje Nadom Borović rođenom 1935., ubijenom 1942., a završava Nadom Vidaković rođenom 1941., ubijenom isto 1942.
Postavljanje takvog spomena značilo bi više od formalnog proglašavanja Jasenovca mjestom posebnog pijeteta. Kad opet jednom školske ekskurzije počnu posjećivati jasenovački memorijalni centar urlanje Za dom spremni neće trebati zakonski zabranjivati. Nestat će kao relikt jednog ljudskog i civilizacijskog sunovrata i neopisive sramote, sam od sebe. Ovaj put zauvijek.
Djeca predškolske dobi rođena u Jasenovcu, ubijena u jasenovačkom logoru:
1. Nada Borović, 1935.-1942.
2. Marija Bosanac, 1935.-1942.
3. Dušanka Metlaš, 1935.-1942.
4. Branislava Vukmirović, 1935.-1942.
5. Danica Metlaš, 1936.-1942.
6. Dušan Savković, 1936.-1942.
7. Mihajlo Čolak, 1937.-1943.
8. Danica Mikić, 1937.-1942.
9. Danica Trivunčić, 1937.-1942.
10. Mladen Vukomančić, 1937.-1944.
11. Ljubica Čolak, 1938.-1942.
12. Radojka Mikić, 1938.-1942.
13. Jovan Radulović, 1938.-1942.
14. Draginja Rajčević, 1938.-1942.
15. Nada Trivunčić, 1938.-1942.
16. Milica Boljarević, 1939.-1942.
17. Stevan Borović, 1939.-1942.
18. Velimir Čukalac, 1939.-1944.
19. Milka Kostić, 1939.-1942.
20. Danica Kotur, 1939.-1942.
21. Mira Metlaš, 1939.-1942.
22. Ljubica Sedlarić, 1939.-1942.
23. Milan Svitlić, 1939.-1942.
24. Đorđe Trivunčić, 1939.-1943.
25. Siniša Trivunčić, 1939.-1943.
26. Mihailo Metlaš, 1940.-1942.
27. Mihailo Mikić, 1940.-1942.
28. Dragomir Rajčević, 1940.-1942.
29. Ana Vukas, 1940.-1942.
30. Savka Vukas, 1940.-1942.
31. Nada Bačić, 1941.-1942.
32. Zdravko Čukalac, 1941.-1942.
33. Marija Kotur, 1941.-1942.
34. Milica Kotur, 1941.-1942.
35. Slavka Metlaš, 1941.-1942.
36. Milica Svitlić, 1941.-1942.
37. Nada Vidaković, 1941.-1942.