Jednu od teških slika koje pamtiš cijeli život nosim iz Londona. Došli smo na promociju našoj kćeri M. koja je tamo magistrirala. Već odjeveni u svečane toge raznih boja, mladi ljudi iz cijelog svijeta, ponosni, puni nada za svoju budućnost, dočekuju u auli svoje obitelji koje su doputovale od kojekuda da s njima proslave veliki dan.
U toj veseloj gunguli ugledam prekrasnu djevojku raspuštene kose kako diže ruke, maše i trči prema ulazu. Otamo dolazi par, očito roditelji, otac u odijelu i bijeloj košulji, a majka u burki, zakrabuljena od glave do pete, samo s malim prorezima za oči pokrivenima tankom mrežicom.
Djevojka sa sveučilišnom diplomom grli svoju mati kojoj ne vidi ni lice ni osmijeh i ljubi je u crnu tkaninu, a majka je gladi po kosi crnim rukavicama. Ni njih ne smije skinuti da joj tkogod ne bi vidio ruke. Došlo mi je da plačem.
Žene kao najstrašnije žrtve režima
Ne znam iz koje zemlje je bilo to dvoje ljudi koji su našli neki način da svoju kćer pošalju na školovanje na Zapad. Kod kuće bi izgledala kao njena mati i živjela bi njen život. U crnoj crnini. Poništena. Zatvorena u kuću i bez šanse da bude bilo što drugo osim roditeljice, ljubavnice svome mužu i ropkinje. Ovih dana, dok su talibani zauzimali Kabul i druge gradove po Afganistanu, opet sam mislila na tu djevojku i na sve te curice, djevojke i žene koje su, u svim fanatičnim vjerskim diktaturama, najstrašnije žrtve režima.
Najprije ide udar na njih. Američka intervencija dala je afganistanskim ženama malo daha, djevojčice su počele ići u školu, djevojke su studirale, radile, čak i u vojsci i policiji, žene su šetale, jele sladoled ii smijale se na ulici. Dio njih je skinuo burke. Sada je i to malo i sporo oslobođenje opet gotovo. Žene se vraćaju pod jaram.
Povratak s mjesta odakle su pobjegle
Vijesti kažu da su se za par sati nakon pada Kabula zatvorile u kućne zidine, da su smjesta morale dati otkaze, da u pod skrivaju diplome i da je za sve njih gotovo sa školovanjem i studijima. Talibanska strahovlada vraća ih tamo odakle su se nadale da će pobjeći. Da opet postanu roditeljice, ljubavnice svome mužu, obespravljene ropkinje i sluge. Da ne smiju prijeći prag bez muške pratnje. Da ne mogu imati bankovni račun. Da im se oduzmu djeca ako muž nije zadovoljan i baci ih se na cestu. Da ih se kamenuje ako se i posumnja da se zaljubila u drugoga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mi ovdje teško možemo pojmiti kako žive te žene pod šerijatskim zakonima, kao što, uostalom, mnogi – i u Hrvatskoj i drugdje – ovih godina nisu htjeli razumjeti ni problem izbjeglica i migranata. Ali iz takvih zemalja možeš samo bježati. A opet, sve da ti se i posreći da pobjegneš, kod kuće s glavom na panju ostavljaš obitelj koja će biti tretirana kao izdajnička.
Afganistan i Kongo najopasniji na svijetu
Čitam sada nadmene komentare da se Afganistanci moraju sami izboriti za svoju slobodu. Ali kako? I s čim? Talibani imaju silan novac koji im dotječe iz ekstremističkih vjerskih bunkera, od šverca oružja i droge, imaju puške i eksploziv, spremni su ubijati sladostrasno i do besvijesti, svakoga tko šušne. A velika većina stanovništva je bez škole, narod neosviješten, nepismen, zapušten, namjerno držan u kavezu predrasuda i strahu od okrutnog talibanskog boga.
Lažnog boga kome su najveći neprijatelj ne nasilje, ne pljačka i zulum, nego žene. I sada još narod ostavljen od svih. Prije deset godina, 2011., objavljena je studija po kojoj su za žene najopasnija mjesta na svijetu – Afganistan i Kongo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Barbarsko divljaštvo nad djevojčicama
Ženama u ovakvom Afganistanu opet će biti teško dobiti čak i medicinsku pomoć jer žensko zdravlje nije prioritetno u talibanskom poretku. Ako umre, Allah je tako htio, muž će dovesti drugu. U Afganistanu umire jedno od 11 novorođenčadi, izvijestio je UNICEF. A nad djevojčicama će se nastaviti praksa spolnog sakaćenja koja je ostala najraširenija u južnom dijelu zemlje, prema granici s Pakistanom.
Za one koji za to eventualno nisu čuli, riječ je o vjerskom ritualu obrezivanja ženskih genitalija koje se obavlja britvom, nožem, škarama pa čak i komadom stakla. Krvavi postupak izvodi se kod kuće, najčešće prije nego što djevojčice napune pet godina, bez anestezije, a ”operateri” su babica ili kakav seoski laik koji se izvještio za to barbarsko divljaštvo.
Strah jamči sigurnost vladavine
Paralizirajući strah za svoj život i obitelj, osjećaj beznadne nemoć ili pak inducirano uvjerenje neobrazovanog stanovništva da je jedino takav način života mio Allahu, jamči talibanima da će nesmetano vladati do sudnjega dana, kažu stručnjaci. Civilizacija je Afganistan ostavila na cjedilu, a još je strašnije što je ta epska izdaja uslijedila nakon što su mnoge žene i muškarci počeli nazirati neko svjetlo na kraju tunela za svoju zemlju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako je ona djevojka iz Londona bila Afganistanka i ako se vratila doma, možemo lako zamisliti što je danas s njom. O kako se treba sramiti njenog jada. Gdje god su ženska prava najveći neprijatelj režima, očekuj generalno najjezivije scenarije. I ovdje imamo te razne pokrete koji bi ženu sveli na stroj za rađanje i sluškinju i zato je to potrebno jako dobro osvijestiti. Koliko god nam se činilo da Afganistan i talibani nemaju ama baš nikakve veze s nama.
O kako se treba sramiti jada koji čeka afganistanske žene i curice, najstrašnije žrtve talibanskog režima
Gdje god su ženska prava najveći neprijatelj režima, generalno treba očekivati najjezivije scenarije
Talibanska strahovlada vraća ih tamo odakle su se nadale da će pobjeći. Da opet postanu roditeljice, ljubavnice svome mužu, obespravljene ropkinje i sluge. Da ne smiju prijeći prag bez muške pratnje. Da ne mogu imati bankovni račun. Da im se oduzmu djeca ako muž nije zadovoljan i baci ih se na cestu. Da ih se kamenuje ako se i posumnja da se zaljubila u drugoga.
Jednu od teških slika koje pamtiš cijeli život nosim iz Londona. Došli smo na promociju našoj kćeri M. koja je tamo magistrirala. Već odjeveni u svečane toge raznih boja, mladi ljudi iz cijelog svijeta, ponosni, puni nada za svoju budućnost, dočekuju u auli svoje obitelji koje su doputovale od kojekuda da s njima proslave veliki dan.
U toj veseloj gunguli ugledam prekrasnu djevojku raspuštene kose kako diže ruke, maše i trči prema ulazu. Otamo dolazi par, očito roditelji, otac u odijelu i bijeloj košulji, a majka u burki, zakrabuljena od glave do pete, samo s malim prorezima za oči pokrivenima tankom mrežicom.
Djevojka sa sveučilišnom diplomom grli svoju mati kojoj ne vidi ni lice ni osmijeh i ljubi je u crnu tkaninu, a majka je gladi po kosi crnim rukavicama. Ni njih ne smije skinuti da joj tkogod ne bi vidio ruke. Došlo mi je da plačem.
Žene kao najstrašnije žrtve režima
Ne znam iz koje zemlje je bilo to dvoje ljudi koji su našli neki način da svoju kćer pošalju na školovanje na Zapad. Kod kuće bi izgledala kao njena mati i živjela bi njen život. U crnoj crnini. Poništena. Zatvorena u kuću i bez šanse da bude bilo što drugo osim roditeljice, ljubavnice svome mužu i ropkinje. Ovih dana, dok su talibani zauzimali Kabul i druge gradove po Afganistanu, opet sam mislila na tu djevojku i na sve te curice, djevojke i žene koje su, u svim fanatičnim vjerskim diktaturama, najstrašnije žrtve režima.
Najprije ide udar na njih. Američka intervencija dala je afganistanskim ženama malo daha, djevojčice su počele ići u školu, djevojke su studirale, radile, čak i u vojsci i policiji, žene su šetale, jele sladoled ii smijale se na ulici. Dio njih je skinuo burke. Sada je i to malo i sporo oslobođenje opet gotovo. Žene se vraćaju pod jaram.
Povratak s mjesta odakle su pobjegle
Vijesti kažu da su se za par sati nakon pada Kabula zatvorile u kućne zidine, da su smjesta morale dati otkaze, da u pod skrivaju diplome i da je za sve njih gotovo sa školovanjem i studijima. Talibanska strahovlada vraća ih tamo odakle su se nadale da će pobjeći. Da opet postanu roditeljice, ljubavnice svome mužu, obespravljene ropkinje i sluge. Da ne smiju prijeći prag bez muške pratnje. Da ne mogu imati bankovni račun. Da im se oduzmu djeca ako muž nije zadovoljan i baci ih se na cestu. Da ih se kamenuje ako se i posumnja da se zaljubila u drugoga.
Mi ovdje teško možemo pojmiti kako žive te žene pod šerijatskim zakonima, kao što, uostalom, mnogi – i u Hrvatskoj i drugdje – ovih godina nisu htjeli razumjeti ni problem izbjeglica i migranata. Ali iz takvih zemalja možeš samo bježati. A opet, sve da ti se i posreći da pobjegneš, kod kuće s glavom na panju ostavljaš obitelj koja će biti tretirana kao izdajnička.
Afganistan i Kongo najopasniji na svijetu
Čitam sada nadmene komentare da se Afganistanci moraju sami izboriti za svoju slobodu. Ali kako? I s čim? Talibani imaju silan novac koji im dotječe iz ekstremističkih vjerskih bunkera, od šverca oružja i droge, imaju puške i eksploziv, spremni su ubijati sladostrasno i do besvijesti, svakoga tko šušne. A velika većina stanovništva je bez škole, narod neosviješten, nepismen, zapušten, namjerno držan u kavezu predrasuda i strahu od okrutnog talibanskog boga.
Lažnog boga kome su najveći neprijatelj ne nasilje, ne pljačka i zulum, nego žene. I sada još narod ostavljen od svih. Prije deset godina, 2011., objavljena je studija po kojoj su za žene najopasnija mjesta na svijetu – Afganistan i Kongo.
Barbarsko divljaštvo nad djevojčicama
Ženama u ovakvom Afganistanu opet će biti teško dobiti čak i medicinsku pomoć jer žensko zdravlje nije prioritetno u talibanskom poretku. Ako umre, Allah je tako htio, muž će dovesti drugu. U Afganistanu umire jedno od 11 novorođenčadi, izvijestio je UNICEF. A nad djevojčicama će se nastaviti praksa spolnog sakaćenja koja je ostala najraširenija u južnom dijelu zemlje, prema granici s Pakistanom.
Za one koji za to eventualno nisu čuli, riječ je o vjerskom ritualu obrezivanja ženskih genitalija koje se obavlja britvom, nožem, škarama pa čak i komadom stakla. Krvavi postupak izvodi se kod kuće, najčešće prije nego što djevojčice napune pet godina, bez anestezije, a ”operateri” su babica ili kakav seoski laik koji se izvještio za to barbarsko divljaštvo.
Strah jamči sigurnost vladavine
Paralizirajući strah za svoj život i obitelj, osjećaj beznadne nemoć ili pak inducirano uvjerenje neobrazovanog stanovništva da je jedino takav način života mio Allahu, jamči talibanima da će nesmetano vladati do sudnjega dana, kažu stručnjaci. Civilizacija je Afganistan ostavila na cjedilu, a još je strašnije što je ta epska izdaja uslijedila nakon što su mnoge žene i muškarci počeli nazirati neko svjetlo na kraju tunela za svoju zemlju.
Ako je ona djevojka iz Londona bila Afganistanka i ako se vratila doma, možemo lako zamisliti što je danas s njom. O kako se treba sramiti njenog jada. Gdje god su ženska prava najveći neprijatelj režima, očekuj generalno najjezivije scenarije. I ovdje imamo te razne pokrete koji bi ženu sveli na stroj za rađanje i sluškinju i zato je to potrebno jako dobro osvijestiti. Koliko god nam se činilo da Afganistan i talibani nemaju ama baš nikakve veze s nama.