Obama je u posjetu Aziji, za koju je imao ozbiljne planove. No, kakvo je zaista njegovo nasljeđe u tom dijelu svijeta?

Obamina politika 'stožera' prema Aziji nije sasvim uspjela

ZADNJA IZMJENA: ruj 8, 2016
Foto: AFP

Američki predsjednik Barack Obama ovotjednim putovanjem u Aziju obilježava posljednji krug svoje proglašene politike “stožera” ili “rebalansa” prema Aziji. Prema sadašnjim i bivšim dužnosnicima, ova je politika očekivano pozitivna, no stvarno stanje otkriva ne tako sjajnu stvarnost u Aziji, piše Foreign Policy.

Kombinacija nepažnje, iznenađenja i pogrešaka karakterizira rane godine Obamine politike prema Aziji. Unatoč tom nespretnom početku, administracija je dobro reagirala na sve te prepreke, a prilagodbe su kulminirale u politici stožera. Ostavština politike, međutim, u konačnici može biti izvan kontrole predsjednika te leži u rukama Kongresa i sljedećeg predsjednika.

Obama kojeg je Azija očekivala kada je preuzeo dužnost, nije bio onaj kojeg je dobila. Suočen s globalnom financijskom krizom, dva rata, klimatskim promjenama i reformom zdravstva, prvi američki predsjednik s korijenima na Pacifiku, nije imao luksuz posvetiti se Istoku.

Bez formalnog dokumenta

Prioriteti za Aziju nisu bili izloženi u niti jednom formalnom dokumentu politike stožera, no, novinar FP piše kako je na temelju brojnih razgovora s Obamom zaključio da su oni bili skormni. Prvo, želio je veći angažman Kine, drugo, želio je to balansirati sa snažnim savezom sa Japanom. Treće, želio je rješiti problem Sjeverne Koreje i četvrto, ponovno procijeniti neke trgovinske sporazume. Niti u jednom od tih ciljeva Bijela kuća nije uspjela.

Obama je želio provesti novu strategiju kojom bi potaknuo Kinu na stratešku suradnju sa Sjedinjenim Država u rješavanju zajedničkih globalnih problema. Novi odnos s Kinom, međutim, trebalo je staviti u ravnotežu sa snažnim savezom SAD-a i Japana. Kako bi to signalizirao, Obama je poslao svoju državnu tajnicu Hillary Clinton u Tokyjo na njenu prvu inozemnu misiju te je primio japanskog premijera u Bijeloj kuću kao prvog stranog šefa države, i to sve u tjedan dana u veljači 2009. Ta je strategija prozvana G2.

Obama je, također, želio sporazum koji bi uključivao jedan od najuznemirujućih problema u regiji, nuklearno oružje Sjeverne Koreje. Poslao je i privatnu poruku putem svog specijalnog izaslanika za Sjevernu Koreju Stephena Boswortha (čiji je sadržaj još uvijek nepoznat) kako bi se krenulo naprijed bilateralnim pregovorima o denuklearizaciji. Konačno, politika njegove stranke primorala je predsjednika da privremeno zaustavi trgovinske sporazume, najviše onih za Aziju.

G2 politika

Već u prvih 18 mjeseci Obamine vlasti, potkopani su svi ti ciljevi. U slučaju Kine, Peking je razočarao američku G2 politiku, ne ispunjavajući zahtjeve vezane uz klimatske promjene na summitu 2009. u Kopenhagenu. Kineske pretenzije na istoku i Južnokineskom moru dovele su do daljnjeg nezadovoljstva.

Više od Kine, najveće strateško iznenađenje u Aziji bila je promjena u unutarnjoj politici Japana. Promjena nakon šest desetljeća vlasti pro-američke konzervativne Liberalne demokratske stranke, ne samo da je potkopala provedbu postojećih sporazuma, nego je i zaustavila vojnu suradnju u Afganistanu. Sjeverna Koreja provocirala balističkim raketama i nuklearnim testovima. Čak i nakon Obaminog osobnog pisma sjevernokorejskom lideru krajem 2009., režim je odgovorio sa podmorničkim i artiljerijskim napadima na Južnu Koreju u 2010. godini i nuklearnim testom 2013. godine.

Dobre prilagodbe

Predsjednici nisu zapamćeni po planovima koje su imali kada su došli u Ovalni ured, nego kako su reagirala na iznenađenja koja su ih dočekala, piše FP. U tom smislu, Obama je odgovorio sa prilično dobrim prilagodbama. Kritična, ali nevidiljiva koordinacija sa Japanom tijekom nuklearne krize u Fukushimi jedna je od tih prilagodba. Povratak LDP-a pod primjerom Shinzom Abeom, pomoglo je obnoviti povjerenje i savezništvo. Obama je bio neuspješan sa Pyongyangom, ali je pokazao pozitivne i povijesne diplomatske iskorake u suradnji s Mianmarom, Vijetnamom i Laosom.

Bijela kuća unaprijedila je odnose i s drugim partnerima poput Južne Koreje i Australije, obje zemlje koje su bile spremne pridonijeti Obaminim projektima poput klimatskih promjena, nuklearne sigurnosti i globalnog zdravlja. Obamin aktualni (i posljednji) put u Aziju bio je 11. za vrijeme njegove vlasti, isto koliko ih je imao i Bill Clinton, a više od osam Georga W. Busha.

Sporazum koji bi promijenio Kinu

Premda bi u Bijeloj kući ovu politiku željeli proglasiti uspješnom, ona je tek djelomično završena. Naljeđe politike stožera uvelike će biti određeno ratifikacijom trgovinskog sporazuma TPP. Pakt slobodne trgovine među 12 članica, prvi koji bi uključivao drugu i treću najveću svjetsku ekonomiju, nije važan samo za biznis. On bi osigurao i da se zemlje članice usuglase o propisima o sigurnosti hrane, intelektualnom vlasništvu, cybersigurnosti, digitalnoj ekonomiji, razvoju i drugim standardima.

Ako se Kina pridruži TPP-u, suglasnost s točkama o spomenutim temama, imat će strateški transformativni utjecaj na prirodu kineske države. Iako daleki ishod u ovom trenutku nije izvjestan. SAD poziva Kinu da se pridruži, ali čini se kako oni za sada nisu pretjerano zainteresirani. Tijekom ovotjednom posjeta Azijiji, Obama će dobiti još neka pitanja o TTP-u. No, to je sada u rukama nekooperativnog Kongresa i dvoje predsjedničkih kandidata koji se protive sporazumu.

Povjesničari će Obami priznati zasluge za strateške prioritete koje je njegova admnistracija dala Aziji, no američki bi se predsjednik uskoro mogao naći u još jednoj kampanji – kada će se kao građanin zalagati za ratifikaciju TPP-a, kako bi na taj način završio svoje nedovršeno nasljeđe u Aziji.

Filip Raunić
Novinar
1266 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program