Farsa je, nekako, postala najprecizniji opis onoga što Hrvatska prolazi kao organizirano društvo. Farsa je proglasiti pobjedu nad pandemijom i onda uporno kasniti u uvođenju ili ignorirati kontrolu provođenja epidemioloških mjera. Pa ti umre 15 tisuća ljudi. Farsa je kad dvije godine nakon potresa od Zagrebu (a skoro godinu i po na Baniji) obnova jedva da je krenula. Farsa je kad pretpotopni sovjetski dron usred europskog rata odnekud doleti i tresne o glavni grad Hrvatske, a NATO je, eto, “pratio objekt”.
Pa ipak, malo što tako veselo zaslužuje oznaku farse kao priča o povratku obaveznog vojnog roka u Hrvatsku koja se svakih nekoliko godina reinkarnira u javnosti kao politički i sigurnosni cilj. Jasno, rat u Ukrajini priču o potrebi vojne obuke građana čini daleko manje bizarnom nego što je ona zvučala prije 24. veljače, ali je i dalje ne čini – ozbiljnom. Barem u Hrvatskoj.
Opcija o kojoj treba razgovarati
Naime, ovaj put je javno o povratku vojnog roka progovorio jedan od ključnih HDZ-ovih igrača za stranačke istupe u javnosti, šef saborskog kluba Branko Bačić, kazavši da je to opcija o kojoj treba razgovarati. “Bilo je i ranije riječi o uvođenju obveznog vojnog roka, kratkoročnog, sedam do osam tjedana, dva do tri mjeseca, da se završi ta osnovna obuka, a kasnije oni koji imaju interesa i koji su kvalitetni, imaju viziju, plan u životu, mogu nastaviti svoj put u profesionalnoj vojsci”, kazao je Bačić, dodavši kako se o vojnom roku razgovaralo i unutar HDZ-a s potpredsjednikom Vlade Tomom Medvedom.
Iako se u narednim danima priča o obaveznom vojnom roku donekle razvodnila idejama o većim povlasticama za one koji bi se odlučili na dobrovoljno služenje vojske, tema i dalje nije zaključena i sigurno će, u doba kad vojni dronovi, eto, padaju s neba, a Europa je preplavljena slikama ruske destrukcije u Ukrajini, o tome itekako još biti govora.
Hrvatski narod voli hrvatsku vojsku
A vladajući HDZ je i dosad bio itekako blizak ideji povratka mladeži u vojarne. Prije pet godina se o tome počelo govoriti u Ministarstvu obrane, štoviše, pripremljen je i precizan plan – 2018. godine bi se krenulo u pokusni projekt, a godinu poslije obaveza služenja vojske obuhvatila bi godišnje oko 30 tisuća mladih u Hrvatskoj. Preciznije, mladih muškaraca, naime. Djevojke bi se, ako nisu zauzete čuvanjem obiteljskih vrijednosti, mogle dragovoljno javiti.
Vojni rok bi, zapravo, po toj ideji ministra Damira Krstičevića, bila kraća obuka, od tri tjedna do mjesec dana, a održavala bi se, zbog akademskih obaveza mladih, ljeti. Premijer Andrej Plenković je bio oduševljen idejom. “Hrvatski narod voli Hrvatsku vojsku”, govorio je Plenković, te dodao kako se idejom o vojnom roku “oružane snage žele popularizirati i učiniti atraktivnim mladim ljudima i novim generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bar će se naučiti ustajati u pet ujutro
Tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je također bila velika podržavateljica Krstičevićeve ideje. “Barem će ti mladi ljudi naučiti kako izgleda kad se dižete u pet ujutro”, argumentirala je Vrhovna zapovjednica oružanih snaga kad bi joj netko pokušao objasniti da se nekoliko tjedana obuke ne mogu naučiti ni najelementarnije vojničke vještine.
Četiri godine kasnije, ideju o obaveznom vojnom roku ničim izazvan je iz naftalina izvadio novi ministar obrane, Mario Banožić. Ohrabren on-line anketom koju je vidio na nekom internetskom portalu, a koja je navodno pokazivala da dvije trećine ispitanika nema ništa protiv povratka obaveznog vojnog roka, kazao je kako je siguran da je ispravan korak da se ide prema vraćanju obaveznog vojnog roka. Još istog dana je Plenković poručio da od toga nema ništa i da je ministar, eto, krivo interpretiran. A javnost je ostala šokirana činjenicom da je ministar obrane očito javno govorio o povratku obaveznog vojnog roka, a da se o tome uopće nije konzultirao s predsjednikom Vlade.
Novci, infrastruktura, civilno služenje…
Ono što cijelu priču o obaveznom vojnom roku u Hrvata i stavu politike (okej, HDZ-a) prema tom pitanju čini farsom je – stvarnost. S njom je još 2017. godine, kao s kantom hladne vode, ministar financija Zdravko Marić zalio želju Krstičevića (i Plenkovića i Grabar-Kitarović) o povratku vojne obuke, guštera, džombi i svih “divota” služenja vojske. Marić je, naime, kazao da nema ništa protiv te ideje. Ako će se sredstva za nju naći u okviru proračuna Ministarstva obrane. Procjene su bile da je za povratak obaveznog služenja vojske potrebno 300-500 milijuna kuna – godišnje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi stvarnosni problem s hrvatskim vojnim rokom je infrastruktura. Naime, velik dio vojarni i objekata koji su ranije korišteni za obuku ročnika vraćeni su lokalnim samoupravama i sad se koriste u druge svrhe. Gomila ih je potpuno zapuštena.
Na kraju, postoji i problem – ljudi. Naime, kad je ukinut, obavezni vojni rok je bio toliko nepopularan među mladima da ih se više prijavilo za civilnu službu, nego što je odslužilo pravi vojni rok. Bila je to ogromna promjena u odnosu na devedesete. Primjerice, 1996. godine je Hrvatska imala 25.053 ročnika i samo 211 zahtjeva za civilno služenje vojnog roka. U 2006. godini, posljednjoj cijeloj u kojoj je vrijedila obaveza služenja vojnog roka, vojni rok je odslužilo 7829 ročnika, dok je civilnu službu odradilo njih 9512.
Skup, složen i nepopularan društveni zahvat
Ukratko, uvede li se obavezni vojni rok, da bi priča imala smisla valjalo bi ukinuti mogućnost civilnog služenja vojnog roka. Ali, ona je zapisana u Ustavu, članku 47. koji garantira svakom da iz vjerskih ili moralnih razloga može odbiti izvršavati vojničke dužnosti. Za promjenu Ustava nužna je dvotrećinska većina u Saboru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o obaveznom vojnom roku, dakle, koliko god je strah i adrenalin potaknut ruskom agresijom na suverenu zemlju činili potrebnom i poželjnom, nije nimalo jednostavna. Vraćanje obaveznog vojnog roka je skup, složen i nepopularan društveni zahvat. A njegovo olako prizivanje od strane najistaknutijih političara vladajućeg HDZ-a je, jednostavno, farsa.
Obavezni vojni rok? Nemamo novca, nemamo vojarne, nemamo vojnike - što bi moglo poći po zlu?
Priča o obaveznom vojnom roku je, jednostavno, kao i mnogo drugog u Hrvatskoj - farsa
Rat u Ukrajini priču o potrebi vojne obuke građana čini daleko manje bizarnom nego što je ona zvučala prije 24. veljače, ali je i dalje ne čini - ozbiljnom. Barem u Hrvatskoj
Farsa je, nekako, postala najprecizniji opis onoga što Hrvatska prolazi kao organizirano društvo. Farsa je proglasiti pobjedu nad pandemijom i onda uporno kasniti u uvođenju ili ignorirati kontrolu provođenja epidemioloških mjera. Pa ti umre 15 tisuća ljudi. Farsa je kad dvije godine nakon potresa od Zagrebu (a skoro godinu i po na Baniji) obnova jedva da je krenula. Farsa je kad pretpotopni sovjetski dron usred europskog rata odnekud doleti i tresne o glavni grad Hrvatske, a NATO je, eto, “pratio objekt”.
Pa ipak, malo što tako veselo zaslužuje oznaku farse kao priča o povratku obaveznog vojnog roka u Hrvatsku koja se svakih nekoliko godina reinkarnira u javnosti kao politički i sigurnosni cilj. Jasno, rat u Ukrajini priču o potrebi vojne obuke građana čini daleko manje bizarnom nego što je ona zvučala prije 24. veljače, ali je i dalje ne čini – ozbiljnom. Barem u Hrvatskoj.
Opcija o kojoj treba razgovarati
Naime, ovaj put je javno o povratku vojnog roka progovorio jedan od ključnih HDZ-ovih igrača za stranačke istupe u javnosti, šef saborskog kluba Branko Bačić, kazavši da je to opcija o kojoj treba razgovarati. “Bilo je i ranije riječi o uvođenju obveznog vojnog roka, kratkoročnog, sedam do osam tjedana, dva do tri mjeseca, da se završi ta osnovna obuka, a kasnije oni koji imaju interesa i koji su kvalitetni, imaju viziju, plan u životu, mogu nastaviti svoj put u profesionalnoj vojsci”, kazao je Bačić, dodavši kako se o vojnom roku razgovaralo i unutar HDZ-a s potpredsjednikom Vlade Tomom Medvedom.
Iako se u narednim danima priča o obaveznom vojnom roku donekle razvodnila idejama o većim povlasticama za one koji bi se odlučili na dobrovoljno služenje vojske, tema i dalje nije zaključena i sigurno će, u doba kad vojni dronovi, eto, padaju s neba, a Europa je preplavljena slikama ruske destrukcije u Ukrajini, o tome itekako još biti govora.
Hrvatski narod voli hrvatsku vojsku
A vladajući HDZ je i dosad bio itekako blizak ideji povratka mladeži u vojarne. Prije pet godina se o tome počelo govoriti u Ministarstvu obrane, štoviše, pripremljen je i precizan plan – 2018. godine bi se krenulo u pokusni projekt, a godinu poslije obaveza služenja vojske obuhvatila bi godišnje oko 30 tisuća mladih u Hrvatskoj. Preciznije, mladih muškaraca, naime. Djevojke bi se, ako nisu zauzete čuvanjem obiteljskih vrijednosti, mogle dragovoljno javiti.
Vojni rok bi, zapravo, po toj ideji ministra Damira Krstičevića, bila kraća obuka, od tri tjedna do mjesec dana, a održavala bi se, zbog akademskih obaveza mladih, ljeti. Premijer Andrej Plenković je bio oduševljen idejom. “Hrvatski narod voli Hrvatsku vojsku”, govorio je Plenković, te dodao kako se idejom o vojnom roku “oružane snage žele popularizirati i učiniti atraktivnim mladim ljudima i novim generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata”.
Bar će se naučiti ustajati u pet ujutro
Tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je također bila velika podržavateljica Krstičevićeve ideje. “Barem će ti mladi ljudi naučiti kako izgleda kad se dižete u pet ujutro”, argumentirala je Vrhovna zapovjednica oružanih snaga kad bi joj netko pokušao objasniti da se nekoliko tjedana obuke ne mogu naučiti ni najelementarnije vojničke vještine.
Četiri godine kasnije, ideju o obaveznom vojnom roku ničim izazvan je iz naftalina izvadio novi ministar obrane, Mario Banožić. Ohrabren on-line anketom koju je vidio na nekom internetskom portalu, a koja je navodno pokazivala da dvije trećine ispitanika nema ništa protiv povratka obaveznog vojnog roka, kazao je kako je siguran da je ispravan korak da se ide prema vraćanju obaveznog vojnog roka. Još istog dana je Plenković poručio da od toga nema ništa i da je ministar, eto, krivo interpretiran. A javnost je ostala šokirana činjenicom da je ministar obrane očito javno govorio o povratku obaveznog vojnog roka, a da se o tome uopće nije konzultirao s predsjednikom Vlade.
Novci, infrastruktura, civilno služenje…
Ono što cijelu priču o obaveznom vojnom roku u Hrvata i stavu politike (okej, HDZ-a) prema tom pitanju čini farsom je – stvarnost. S njom je još 2017. godine, kao s kantom hladne vode, ministar financija Zdravko Marić zalio želju Krstičevića (i Plenkovića i Grabar-Kitarović) o povratku vojne obuke, guštera, džombi i svih “divota” služenja vojske. Marić je, naime, kazao da nema ništa protiv te ideje. Ako će se sredstva za nju naći u okviru proračuna Ministarstva obrane. Procjene su bile da je za povratak obaveznog služenja vojske potrebno 300-500 milijuna kuna – godišnje.
Drugi stvarnosni problem s hrvatskim vojnim rokom je infrastruktura. Naime, velik dio vojarni i objekata koji su ranije korišteni za obuku ročnika vraćeni su lokalnim samoupravama i sad se koriste u druge svrhe. Gomila ih je potpuno zapuštena.
Na kraju, postoji i problem – ljudi. Naime, kad je ukinut, obavezni vojni rok je bio toliko nepopularan među mladima da ih se više prijavilo za civilnu službu, nego što je odslužilo pravi vojni rok. Bila je to ogromna promjena u odnosu na devedesete. Primjerice, 1996. godine je Hrvatska imala 25.053 ročnika i samo 211 zahtjeva za civilno služenje vojnog roka. U 2006. godini, posljednjoj cijeloj u kojoj je vrijedila obaveza služenja vojnog roka, vojni rok je odslužilo 7829 ročnika, dok je civilnu službu odradilo njih 9512.
Skup, složen i nepopularan društveni zahvat
Ukratko, uvede li se obavezni vojni rok, da bi priča imala smisla valjalo bi ukinuti mogućnost civilnog služenja vojnog roka. Ali, ona je zapisana u Ustavu, članku 47. koji garantira svakom da iz vjerskih ili moralnih razloga može odbiti izvršavati vojničke dužnosti. Za promjenu Ustava nužna je dvotrećinska većina u Saboru.
Priča o obaveznom vojnom roku, dakle, koliko god je strah i adrenalin potaknut ruskom agresijom na suverenu zemlju činili potrebnom i poželjnom, nije nimalo jednostavna. Vraćanje obaveznog vojnog roka je skup, složen i nepopularan društveni zahvat. A njegovo olako prizivanje od strane najistaknutijih političara vladajućeg HDZ-a je, jednostavno, farsa.