Nakon što je, zbog zabrane da se takva praksa nastavi u Austriji, činom vrhunskog cinizma Hrvatska izvezla manifestaciju misnog komemoriranja bleiburških žrtava u Bosnu i Hercegovinu, i to direktno u sarajevsku katedralu, došlo je do snažne pobune protiv te mise u samom Sarajevu.
I logično je da je do toga došlo.
Ponajprije iz razloga što se, koliko god iz crkve tumačili drugačije, radi o političko-medijskom spektaklu s jasnom političkom porukom, k tome u gradu koji je posebno traumatično prošao kroz razdoblje okupacije za vrijeme NDH.
Luburićevi zločini u ožujku 1945.
Pri tome se kao iznimno brutalan pamti krvavi Luburićev boravak u tom gradu, praktično u zadnjim danima okupacije, odnosno u ožujku 1945., kada je ubijeno nekoliko desetaka sarajevskih antifašista. Stvar je tim problematičnija što se ovakav čin nije dogodio čak ni u zagrebačkoj prvostolnici.
Ono što se nakon javnog objavljivanja ove odluke dogodilo je višeznačno i očekivano. Stvoren je ogroman pritisak javnosti da se misa ne održi, prosvjedni skup je zakazan od strane antifašističkih udruga na Marijin dvoru, gdje su bili obješeni sarajevski antifašisti, a specijalna policija je praktično blokirala uži centar grada i propustila samo one ljude koji su išli na misu u katedralu.
Ovdje treba reći da postoji bitna razlika između iskrenih i dosljednih antifašista koji su se pobunili protiv mise i onih koji su aktivno radili i rade na destrukciji antifašističke baštine grada, bilo uzimanjem ulica sarajevskim partizanima i dodjeljivanjem počasti suradnicima ustaškog režima poput Mustafe Busuladžića, bilo pokušajima da 6. travanj, dan oslobođenja Sarajeva od fašizma više ne bude obilježavan kao dan grada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogrdni izrazi o halal-antifašizmu
To što, međutim postoji bitna razlika između tih skupina, ni na koji način ne čini ispravnom, niti moralnom reakciju brojnih javnih ličnosti hrvatske provenijencije koji su pogrdnim izrazima o tzv. halal-antifašizmu pokušali svesti priču na međunacionalne odnose i antifašističku baštinu otpisati kao jednonacionalnu.
O cinizmu Katoličke crkve kojoj su nominalno sve žrtve iste, ali se nikad nije usudila s najviših instanci pomoliti za žrtve ustaškog režima ili suočiti se s vlastitom ulogom u to doba, nema potrebe da pišem, jer je o tome ispisano na stotine tekstova.
No, razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst je naslovnica današnjeg bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista. Naime, na njoj se nalazi velika fotografija kardinala Vinka Puljića uz ogromni naslov ‘Kardinal brani Sarajevo’.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Perfidna poruka oko kardinala
To je problematično na više razina, ponajprije jer skoro pa eksplicitno poručuje da je u Sarajevu nešto ili netko ugroženo, odnosno da su konkretno u tom gradu ugroženi Hrvati, Katolička crkva, a na koncu i sloboda i demokracija. Sve to zbog snažnog otpora rehabilitaciji ustaškog režima, o čemu se ovdje zapravo radi.
Da je drukčije i da se kardinal Puljić jasno osvrnuo na kontekst koji je doveo do Bleiburga, da je zauzeo antifašističku poziciju i nakon toga rekao da se radi o nedopustivom zločinu na kraju rata, u kojem su mnogi ubijeni bez suda, ali među njima i mnogi dokazani zločinci te da se treba za duše tih ljudi pomoliti, reakcija ne bi bila ni približno ovolika.
To je jasno svima, pa i uredništvu BiH izdanja Večernjeg lista, ali oni ipak šalju javnu poruku da su u Sarajevu ugroženi Hrvati, crkva i sloboda. Šalju tu poruku unatoč tome što su svi koji su se u javnosti pobunili protiv kardinalove mise jasno upozorili da se nikakav prosvjed ne smije pretvoriti u međunacionalno huškanje, kao i generalni napad na crkvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U svemu ovome najperfidnija je poruka da kardinal brani Sarajevo od tisuća njegovih antifašistički orijentiranih građana, koji niti na današnjem prosvjedu nisu ni u jednom času slali ikakve poruke mržnje prema bilo kome. Ono što jesu poručili i to prilično masovno, jeste da za rehabilitaciji fašizma u njihovom gradu nemaju nimalo razumijevanja.
Od koga to točno kardinal Vinko Puljić brani Sarajevo?
Kako je Hrvatska, činom vrhunskog cinizma, izvezla misu za Bleiburg u Sarajevo
Da se kardinal Puljić jasno osvrnuo na kontekst koji je doveo do Bleiburga, da je zauzeo antifašističku poziciju i nakon toga rekao da se radi o nedopustivom zločinu na kraju rata, u kojem su mnogi ubijeni bez suda, ali među njima i mnogi dokazani zločinci te da se treba za duše tih ljudi pomoliti, reakcija ne bi bila ni približno ovolika.
Nakon što je, zbog zabrane da se takva praksa nastavi u Austriji, činom vrhunskog cinizma Hrvatska izvezla manifestaciju misnog komemoriranja bleiburških žrtava u Bosnu i Hercegovinu, i to direktno u sarajevsku katedralu, došlo je do snažne pobune protiv te mise u samom Sarajevu.
I logično je da je do toga došlo.
Ponajprije iz razloga što se, koliko god iz crkve tumačili drugačije, radi o političko-medijskom spektaklu s jasnom političkom porukom, k tome u gradu koji je posebno traumatično prošao kroz razdoblje okupacije za vrijeme NDH.
Luburićevi zločini u ožujku 1945.
Pri tome se kao iznimno brutalan pamti krvavi Luburićev boravak u tom gradu, praktično u zadnjim danima okupacije, odnosno u ožujku 1945., kada je ubijeno nekoliko desetaka sarajevskih antifašista. Stvar je tim problematičnija što se ovakav čin nije dogodio čak ni u zagrebačkoj prvostolnici.
Ono što se nakon javnog objavljivanja ove odluke dogodilo je višeznačno i očekivano. Stvoren je ogroman pritisak javnosti da se misa ne održi, prosvjedni skup je zakazan od strane antifašističkih udruga na Marijin dvoru, gdje su bili obješeni sarajevski antifašisti, a specijalna policija je praktično blokirala uži centar grada i propustila samo one ljude koji su išli na misu u katedralu.
Ovdje treba reći da postoji bitna razlika između iskrenih i dosljednih antifašista koji su se pobunili protiv mise i onih koji su aktivno radili i rade na destrukciji antifašističke baštine grada, bilo uzimanjem ulica sarajevskim partizanima i dodjeljivanjem počasti suradnicima ustaškog režima poput Mustafe Busuladžića, bilo pokušajima da 6. travanj, dan oslobođenja Sarajeva od fašizma više ne bude obilježavan kao dan grada.
Pogrdni izrazi o halal-antifašizmu
To što, međutim postoji bitna razlika između tih skupina, ni na koji način ne čini ispravnom, niti moralnom reakciju brojnih javnih ličnosti hrvatske provenijencije koji su pogrdnim izrazima o tzv. halal-antifašizmu pokušali svesti priču na međunacionalne odnose i antifašističku baštinu otpisati kao jednonacionalnu.
O cinizmu Katoličke crkve kojoj su nominalno sve žrtve iste, ali se nikad nije usudila s najviših instanci pomoliti za žrtve ustaškog režima ili suočiti se s vlastitom ulogom u to doba, nema potrebe da pišem, jer je o tome ispisano na stotine tekstova.
No, razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst je naslovnica današnjeg bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista. Naime, na njoj se nalazi velika fotografija kardinala Vinka Puljića uz ogromni naslov ‘Kardinal brani Sarajevo’.
Perfidna poruka oko kardinala
To je problematično na više razina, ponajprije jer skoro pa eksplicitno poručuje da je u Sarajevu nešto ili netko ugroženo, odnosno da su konkretno u tom gradu ugroženi Hrvati, Katolička crkva, a na koncu i sloboda i demokracija. Sve to zbog snažnog otpora rehabilitaciji ustaškog režima, o čemu se ovdje zapravo radi.
Da je drukčije i da se kardinal Puljić jasno osvrnuo na kontekst koji je doveo do Bleiburga, da je zauzeo antifašističku poziciju i nakon toga rekao da se radi o nedopustivom zločinu na kraju rata, u kojem su mnogi ubijeni bez suda, ali među njima i mnogi dokazani zločinci te da se treba za duše tih ljudi pomoliti, reakcija ne bi bila ni približno ovolika.
To je jasno svima, pa i uredništvu BiH izdanja Večernjeg lista, ali oni ipak šalju javnu poruku da su u Sarajevu ugroženi Hrvati, crkva i sloboda. Šalju tu poruku unatoč tome što su svi koji su se u javnosti pobunili protiv kardinalove mise jasno upozorili da se nikakav prosvjed ne smije pretvoriti u međunacionalno huškanje, kao i generalni napad na crkvu.
U svemu ovome najperfidnija je poruka da kardinal brani Sarajevo od tisuća njegovih antifašistički orijentiranih građana, koji niti na današnjem prosvjedu nisu ni u jednom času slali ikakve poruke mržnje prema bilo kome. Ono što jesu poručili i to prilično masovno, jeste da za rehabilitaciji fašizma u njihovom gradu nemaju nimalo razumijevanja.