Od političke ostavštine Andreja Plenkovića Hrvatska će se morati dekontaminirati - možda i desetljećima

Okupljanjem “žetončića” i hvaljenjem s većinom od 82 glasa Plenković poručuje javnosti da izbori, zapravo, nisu bitni

Uzurpacija vlasti, koju uz ciničnu mirnoću slavi premijer, najtoksičnija je politička pojava u ovoj zemlji, gora od afere Borg, gora od Mercedesa i “roštiljarnica” u dvorištima, ma gora i od Kuščevićeve SF priče o ulaganjima na Braču koja je završila u njegovoj imovinskoj kartici i pomalo završava na internetskim oglasnicima za prodaju nekretnina.

“Sve je dobro. Osamdeset dva je bila većina u petak”, kazao je premijer Andrej Plenković za ovotjednog posjeta Prelogu na pitanje o odnosima u vladajućoj koaliciji. Te dvije rečenice savršeno su dobre za epitaf za njegovu političku ostavštinu. One laserskom preciznošću ocrtavaju ne samo ono po čemu će se pamtiti sadašnjeg premijera kad njegova Vlada odavno bude vijest iz starih novina, već i Hrvatsku kakvu će ostaviti iza sebe.

Sve je dobro. Većina je 82.

Daleko od Timovog tima

Osim što je u Hrvatskoj Andreja Plenkovića vrlo malo toga dobro. Čak se i neloše gospodarske brojke doimaju klimavima pred činjenicom da je rast BDP-a anemič… beskrvan, čak i u odnosu na stopu koju je naslijedio kad je krajem 2016. godine odradio premijersku primopredaju s Tihomirom Oreškovićem. U svojoj jedinoj godini disfunkcionalni Timov tim je vodio zemlju s rastom BDP-a od 3,5 posto, dok Plenkovićeva Hrvatska dosad nije uspjela dobaciti do rasta od tri posto.

Posebno je malo toga, ili ništa dobro po pitanju društvenog razvoja i neovisnosti institucija. Na gotovo svim relevantnim međunarodnim tablicama Hrvatska kao društvo ponire, no čini se da je stvarnost surovija i od tih brojki. Neovisnost institucija djeluje kao sarkastična pošalica na račun izjava Milana Bandića i mnogih drugih političara koji im velikodušno poručuju “neka rade svoj posao”.

Hakeri u pučkom pravobraniteljstvu

Ne rade ga. Barem ne u mjeri koja bi vratila gram povjerenja građana. Postoje, naravno i iznimke; uvijek postoje iznimke. Postoje ljudi, malobrojni istina, čija je lojalnost ustavnom uređenju i zakonima ove zemlje neusporedivo viša od lojalnosti aktualnim političkim vrhuškama. Oni koji doista rade svoj posao, međutim, ne samo da nisu na cijeni u javnosti Republike Hrvatske u vrijeme Andreja Plenkovića, oni su – meta.

Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović koja uporno već godinu i pol ukazuje na to da hrvatska policija krši prava migranata nedavno je u Saboru ministar unutarnjih poslova Davor Božinović optužio za pokušaj upada u policijski informatički sustav. Dakle, skoro pa za hakiranje državnih institucija. Onih koje su dužne pravobraniteljici beziznimno polagati račune ako ona procjeni da njihov rad ugrožava nečija ljudska prava.

Kost u grlu

Posebna kost u grlu Plenkovićeve Hrvatske, one u kojoj je “sve dobro”, je Povjerenstvo je za odlučivanje o sukobu interesa, još jedna institucija koja bi radila svoj posao. Pa im se cijelo vrijeme prijeti izmjenama zakona kojim bi im se smanjile ovlasti, pa premijer izbjegava presudu o svom djelovanju pravničkim trikovima s izuzećem predsjednice Nataše Novaković, a politička vojska u Saboru ne dozvoljava, gazeći po samom rubu ustavnog ponašanja, da se o tome uopće progovori na resornom odboru…

Razotkrivajući argument zbog kojeg gotovo ništa nije dobro u Plenkovićevoj Hrvatskoj krije se u njegovoj drugoj rečenici iz Preloga. Onoj s brojkom i većinom. Do te 82 ruke u Saboru Plenković je, naime, došao prevarom birača kakva na državnoj razini nikad nije viđena u 30 godina moderne hrvatske političke povijesti.

Uzurpacija vlasti

Ne samo, dakle, da je na svoju stranu Plenković privukao HNS, stranku s izborne liste za koju su glasali birači koji nisu htjeli Plenkovića na vlasti, nego je malo po malo, uz pomoć vrijednog Milana Bandića, okupljao i zastupnike iz drugih stranaka, pogotovo SDP-a, koje birači sasvim sigurno nisu u Sabor poslali da bi održavali HDZ-ovu “stabilnost”. Pa tako u vladajućoj većini sad imamo i potpredsjednicu Vlade i SDP-a iz vremena Zorana Milanovića, tadašnjeg ministra zdravlja i mnoge lokalne “heroje”.

Takva uzurpacija vlasti, koju uz ciničnu mirnoću slavi premijer, najtoksičnija je politička pojava u ovoj zemlji, gora od afere Borg, gora od Mercedesa i “roštiljarnica” u dvorištima, ma gora i od Kuščevićeve SF priče o ulaganjima na Braču koja je završila u njegovoj imovinskoj kartici i pomalo završava na internetskim oglasnicima za prodaju nekretnina.

Političko štetočinstvo

Okupljanjem “žetončića” Plenković poručuje javnosti da izbori, zapravo, nisu bitni. Da su saborski zastupnici roba koja se može magnetski privući s jedne na drugu stranu političke razdjelnice, bez obzira na rezultate glasanja. Plenkovićeva politička ostavština, jednom kad njegova dionica bude završena (a kraj bi mogao biti mnogo bliže nego što se sve do nedavno činilo), bit će da demokracija – ne funkcionira. Da su svi političar isti, a izbori folklorna farsa. Da Hrvatskoj, zapravo, treba “čvrsta ruka”, s odsječnim i brzim rješenjima svih društvenih problema za koju su demokratski standardi, procedura i tuđa prava ustvari tek prozrene i prezrene šuplje priče.

Posljedice političkog štetočinstva koje govori da je sve dobro jer je parlamentarna većina (o)kupljena u zavidnom broju trajat će dugo. Da bi se dekontaminirala od Plenkovićeve političke ostavštine Hrvatskoj će trebati godine, možda i desetljeća.