Odgovor na ISIS: Europa mora dobiti rat u predgrađima svojih gradova
Telegramov Goran Vojnović piše o europskom odgovoru na terorizam
Nisu u Parizu još ni prebrojili žrtve, a kamoli identificirali napadače, nisu se zgrade širom svijeta još bile odjenule u boje francuske trobojnice i nisu nam dežurni pametnjakovići stigli objasniti da su za sve zapravo krive sirijske izbjeglice i svi mi koji smo s njima suosjećali i protivili se postavljanju žičanih ograda, a već je Slovenija vrvjela od poziva na naoružavanje stanovništva i na vojnu akciju NATO pakta, već su pojedini domaći, pa čak i europski parlamentarci digli desnu ruku za žestoku ofenzivu, i već je mnogim slovenskim misliocima amaterima bilo jasno da smo u ratu i da treba tako i da se ponašamo, da smo sad mi i oni i da trebamo mi njih prije nego će oni nas. Tko smo to mi i tko su to oni, to se, valjda, zna i ne treba objašnjavati.
Žestoki odgovor
Volimo mi tako srljati u tuđe, nepromišljene ratove ne mareći za njihove posljedice. Naš slavni bivši ministar vanjskih poslova, njegova ekselencija Dimitrij Rupel, to od čovjeka odvaljeno brdo oholosti i snobizma, poletio je onomad u Vilniusu da se što dublje zavuče u guzicu Colinu Powellu i u naše se ime pridružio Bushevu napadu na Irak. Kao i današnji slovenski jastrebovi, on je tada iskreno vjerovao da treba na jedanaesti rujna odgovoriti svom raspoloživom snagom, da treba što prije udariti negdje, pa gdje god to negdje bilo, na Irak ili Iran, nije to uopće važno, samo nek se neka bliskoistočna pustinja zatrese od naših bombi, samo da mi, civilizirani, što prije dotučemo njih, necivilizirane. Tko smo bili mi, to se dogovorilo i potpisalo u Vilniusu, a tko su bili oni, to se, valjda, zna i ne treba objašnjavati. Nije se objašnjavalo tada, pa što bi se sada.
I tako su u prošli petak navečer, vjerojatno još u šoku od neshvatljivih vijesti iz Pariza, ljudi požurili da objavljuju rat svemu i svačemu i pozivaju na oružani sukob sa zajedničkim europskim neprijateljem. Što ne bi, kažu, ponovili provjereni Bushev recept za borbu protiv terorizma, kad je tako odlično uspio.
A što jest, jest. Kad smo mogli udruženim snagama tako kvalitetno razoriti jedan Irak da u njemu ne ostane ni d od države (a bila je to jedna vrlo ozbiljna država), ovu bi Islamsku republiku, tu karikaturu republike, trebali za čas posla u pješčani prah vratiti, a onog njenog Sadama i sve njegove Sadamčiće u čaši pustinjskog pijeska udaviti. Mi, Slovenci, mi, Amerikanci, mi, Rusi, mi, NATO, mi, Europljani, svi mi koji smo sad Parižani i Francuzi, svi mi zajedno krećemo prvo na izbjeglice, pardon, migrante, pardon, teroriste, pa onda dalje na tu neman od Islamske republike i sve njene fanatične sljedbenike u Europi i svijetu, na njenu krvoločnu ideologiju, na sav njen prahistorijski fanatizam koji svijetu prodaju kao religiju. S tim je mislima Slovenija u petak usnula svoj nemirni san, a već subotnje nam je jutro otkrilo da čitav svijet razmišlja na posve isti, ratoboran način i da je iz sve one tuge, bijesa, zaprepaštenosti i straha koji su se u petak probudili u svima nama proizašla samo potreba za krvavom osvetom. Jer, uči nas nedavna povijest bliskoistočnih ratova, najpametnije je na ludost i fanatizam terorista odgovoriti sa svojom, još većom ludošću i fanatizmom.
Onaj tko je pobio nedužne ljude u Parizu, mora biti oduševljen nekim našim reakcijama. Jer Europa koja se zatvara uspostavlja granice i podiže zidove straha može samo ojačati islamiste
Savez SAD-a i Putina
Francuski je premijer Manuel Valls tako u subotu već govorio o ratu koji će Francuska zasigurno dobiti (sjeća se on dobro Georgea Busha i zna što treba govoriti i činiti u tim situacijama), Barack Obama mu iz Turske obećavao pomoć jer su, kako reče, islamski teroristi napali čitav civilizirani svijet (a znamo svi kako se civilizirani svijet brani), tu se uz njega našao i Erdogan koji je potvrdno klimao glavom (zna on da će koja bomba zalutati i na Kurdistan), a i Vladimir se Putin složio da je vrag odnio šalu i da je vrijeme za krajnje rješenje isisovskog pitanja (još su ga prošlog tjedna Amerikanci prozivali da narušava svjetski mir, a sada su već braća u oružju).
Usluga ISIS-u
Svi su se, dakle, više-manje složili s onim dijelom slovenske javnosti koji već dulje vrijeme govori kako je kršćanska Europa, htjela ne htjela, u ratu s nadirućim i agresivnim Islamom, i kojem je odmah nakon pariških napada bilo kristalno jasno da Francuska treba aktivirati 5. točku NATO sporazuma koja govori o tome da su u slučaju napada na jednu članicu napadnute sve. Što znači objavu rata čitavog NATO pakta Islamskoj republici. Tko god je i zbog čega god je pobio sve one nedužne ljude u Parizu, mora biti oduševljen takvim reakcijama. Jer Europa koja se zatvara, ponovo uspostavlja granice, podiže zidove straha, uzima oružje u ruke i kreće u sveti rat protiv džihadista u vlastitim i tuđim redovima, može proizvesti samo još više džihadista i time samo ojačati Islamsku republiku.
Jer što je Islamska republika nego spremnost zapanjujućeg broja mladih ljudi umrijeti u borbi za vrijednosti upravo suprotne onima na kojima je utemeljen, kako ga od milja naziva Barack Obama, civilizirani svijet. Ali ne civilizirani svijet kakvog vidimo i doživljavamo mi iz svojih urednih, prostranih ljubljanskih, zagrebačkih ili pariških stanova nego onaj kakvog vide mladi muslimani u predgrađima Pariza i Bruxellesa.
Ako je, kako kažu, trinaesti studenoga zaista europski jedanaesti rujna, onda se pod hitno treba sjetiti da je rušenje njujorških blizanaca bila tragedija, ali da je mnogo veća i pogubnija tragedija bio Bushev odgovor na nju. Treba se sjetiti da je Islamska republika u najvećoj mjeri posljedica baš tog odgovora. Treba se sjetiti, ohladiti tužne i bijesne glave te na miru razmisliti kako dalje. Jer rat u kojem Europa treba pobijediti ne može se voditi u Raki i ne može se dobiti bombama. Rat u kojem Europa treba pobijediti je onaj u zaboravljenim predgrađima europskih gradova.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 21.11.2015.