Odlazak Momčila Krajišnika na novi srpski praznik nosi nezanemarivu dozu simbolike

Nikakvi užasi i patnje ljudi, kao ni presuda za ratni zločin u Haagu, nisu ga niti milimetar približile suočavanju s onim što je radio

The former speaker of the Bosnian Serb Parliament, Momcilo Krajisnik, enters the courtroom of the  UN's Yugoslav war crimes court for his appeal verdict in the Hague, Netherlands, on March 17, 2009. The International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) cut seven years off the 27-year sentence of Krajisnik, as it reversed some of his convictions for crimes against humanity. AFP PHOTO / BAS CZERWINSKI 
- netherlands out - belgium out - (Photo by BAS CZERWINSKI / POOL / AFP)
FOTO: AFP

Onaj tko je imao tu nesreću da naiđe na izravan televizijski prijenos svečanosti kojom je u Banjoj Luci obilježen novoinstalirani praznik teško se mogao odlučiti izgleda li događaj više tragično ili komično, ali je svakako najbliži definiciji turbofolka koju je u jednoj od legendarnih pjesama opisao Rambo Amadeus. Pojednostavljeno govoreći, riječ je o kombinaciji vizualnog trasha i ideološkog ekstremističkog desnila. Dakle, voditeljica manifestacije bila je odjevena u usku haljinu s preslikanom srpskom zastavom, dok je voditelj bio odjeven u odjeću srpskih vojnika iz Prvog svjetskog rata.

Iako se radi o pukoj slučajnosti, činjenica da je ratni zločinac Momčilo Krajišnik preminuo od posljedica koronavirusa na dan prve proslave novoustanovljenog praznika čije puno ime: ‘Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave’ garantirano napamet ne znaju niti oni koji su ga osmislili i proglasili nosi nezanemarivu dozu simbolike.

Jednako kao što Krajišnika, jednu od ključnih figura zločinačke politike koja je stvorila Republiku Srpsku, nikakvi užasi i patnje brojnih ljudi, kao ni presuda za ratni zločin u Haagu nisu niti milimetar približile suočavanju s onim što je radio i za što se zalagao, tako ni političke, društvene i vjerske elite u Banja Luci i Beogradu u sadržajnom smislu nisu odustale od ideologije krvi i tla koja je proizvela zločine.

Ekstremističko desnilo na proslavi praznika

Onaj tko je imao tu nesreću da naiđe na izravan televizijski prijenos svečanosti kojom je u Banjoj Luci obilježen novoinstalirani praznik teško se mogao odlučiti izgleda li događaj više tragično ili komično, ali je svakako najbliži definiciji turbofolka koju je u jednoj od legendarnih pjesama opisao Rambo Amadeus.

Pojednostavljeno govoreći, riječ je o kombinaciji vizualnog trasha i ideološkog ekstremističkog desnila. Dakle, voditeljica manifestacije bila je odjevena u usku haljinu s preslikanom srpskom zastavom, dok je voditelj bio odjeven u odjeću srpskih vojnika iz Prvog svjetskog rata.

Slijedio je kratak tečaj historijskog revizionizma kojeg su njih dvoje izlagali čitajući pripremljeni tekst iz fascikle, a koji se svodi na to da su naivni Srbi stvarali i branili sve tri Jugoslavije, da bi ih susjedi koje su oslobađali grubo iskorištavali, što se više naravno neće ponoviti, jer su zabludu jugoslavenstva i altruizma ostavili iza sebe i konačno su poradili na vlastitom jedinstvu i nacionalnom interesu.

Sloboda je ugrožavana samo Srbima

Kompletno djelovanje srpskih vojnika u 20. stoljeću bilo je motivirano isključivo željom za slobodom i nije proizvelo ništa kompromitirajuće, osim ako za to ne smatramo jednu usputnu rečenicu o tome kako su i Srbi griješili. Spomenuta sloboda bila je ugrožavana i još uvijek jeste isključivo Srbima, dok su je svi drugi dobili.

Kad je nakon tog mitološkog predavanja Milorad Dodik, inače član predsjedništva Bosne i Hercegovine, izašao za govornicu i rekao kako je nepravedno to da se Kosovu daje samostalnost, a RS se tjera na ostanak u nemogućoj Bosni i Hercegovini, uz izravnu želju da to više ne bude tako, daljnje gledanje prijenosa manifestacije izgubilo je svaki smisao.

Sve je uostalom bilo već rečeno i viđeno, tako da i obraćanje Aleksandra Vučića putem video-poruke te govor Željke Cvijanović nisu donijeli ništa novo.

U 30 godina ništa se nije promijenilo

Nigdje, makar i u naznakama, ni traga nekoj autorefleksiji, suočavanju s devedesetim godinama, uvažavanja doprinosa drugih naroda u antifašističkoj borbi. Ništa osim revizionizma, ostrašćenog nacionalizma, poziva na jedinstvo, prijetnji odcjepljenjem i glorificiranja vojske i zastave.

Da se u tom času neki imaginarni čovjek nakon skoro trideset godina probudio iz kome u koju je pao početkom devedesetih, bio bi uvjeren da je tek zadrijemao pred televizorom. Odakle god da dolazi ta vitalnost besprizornog nacionalizma, u potpunosti je užasavajuća, budući da se ponaša kao perpetuum mobile kojeg ništa ne može ugasiti, pa čak ni potpuni porazi, bilo konkretni, bilo na polju bazične ljudskosti.