Odlazak žene pod čijim bi vodstvom u Jugoslaviji sve završilo drugačije. Njezina smjena bila je najveća Titova greška
Latinka Perović bila je među ključnim ličnostima ovdašnje suvremene prošlosti i modernizma u cjelini
Preminula je Latinka Perović, žena koja je diljem regije i unutar same Srbije bila sinonim za alternativu prevladavajućoj nacionalističkoj stvarnosti. Poživjela je dovoljno dugo da izravno svjedoči posljedicama pobjede konzervativno-nacionalističkih struja u partiji i državi.
Površnim poznavateljima su prve asocijacije na nju bile ‘srpski liberali’ i velika povjesničarka, međutim najvećih dio tih ljudi nije ništa pročitao što je pisala, niti razumio do koje mjere je povijest Jugoslavije promijenila smjer i završila na Miloševiću, SANU-u i ratovima, umjesto u modernističkoj zemlji i nekoj suvremenoj konfederaciji, nakon smjene partijskog vodstva Srbije koje su činili ona, Marko Nikezić i Mirko Tepavac. To se dogodilo 1972. godine i dijelom jeste bila Titova želja za balansiranjem između Hrvatske i Srbije, ali je također taj udar bio i posljedica dubinskog konzervativizma i nepristajanja da se s reformama društva, države i partije ode do kraja.
Kako je Jugoslavija skončala?
Jednom riječju, ako bismo tražili najveću Titovu odgovornost za način na koji je ta Jugoslavija skončala, ona je bila u smjeni srpskih liberala. Puno više nego u smjeni Savke i Tripala, odnosno hrvatskih proljećara. Masovni pokret u Hrvatskoj je, nažalost, pokazao da je moguće mobilizirati masovnu podršku i izvesti narod na ulice kao podršku partijskom vodstvu, što je poslužilo kao savršen model za Miloševićevu antibirokratsku revoluciju.
Dalekosežnost Titove tragične odluke da ih smijeni odmah je razumio Koča Popović, tadašnji potpredsjednik zemlje, komandant Prve proleterske, predratni nadrealist i pariški student te Krležin dugogodišnji prijatelj koji je iz solidarnosti s njima podnio ostavku i povukao se sa svih javnih dužnosti. Kako se dalje povijest kretala jasno je svima na ovim prostorima jer smo je, nažalost, proživjeli.
No, do te 1972., koju je dočekala na funkciji druge čelne osobe partije u Srbiji, imala je bogatu funkcionersku karijeru, da bi se nakon smjene posvetila historiografskom radu u kojem je ostala na antinacionalističkim pozicijama, ali je i u potpunosti napustila ideju komunizma i prihvatila liberalizam kao vlastito političko opredjeljenje.
‘Dominantna i neželjena elita’
Kada je došlo do uspostave višestranačja, u Srbiji se iznova politički aktivirala u Građansko-demokratskom forumu i kasnije u Liberalno-demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića kojem je u političkom pa i ljudskom smislu ostala vjerna skoro do kraja, ne obazirući se duže vrijeme na njegove njegove političke vratolomije i suradnju s Aleksandrom Vučićem.
U svemu tome se na svaki mogući način trudila ponuditi viziju tzv. Druge, a zapravo drugačije Srbije koja nije opsjednuta nacionalizmom, niti posvađana sa susjedima, što joj je donijelo trajno poštovanje u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije, ali i stigmu izdajnice nacionalnih interesa u Srbiji. Imala je svih tih godina nevjerojatnu radnu energiju i iskreno poštovanje prema ubijenom premijeru Zoranu Đinđiću, pronašavši logičnu poveznicu između njegove i vlastite političke sudbine, po posljedicama koje je to imalo za Srbiju.
Iz te radne energije proizišlo je njeno kapitalno djelo “Dominantna i neželjena elita” iz 2015. godine, o trinaest ključnih ličnosti u povijesti Srbije, pri čemu je s jedne strane smjestila Dobricu Ćosića, koji po njoj predstavlja dominantnu elitu, dok je s druge strane pozicionirala Marka Nikezića, Koču Popovića, Milovana Đilasa, Ivana Đurića, Slobodana Inića, Ivana Stambolića, Olgu Popović Obradović, Simu Ćirkovića, Novaka Pribićevića, Zorana Đinđića, Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića, koji su pripadali drugoj, neželjenoj, eliti.
Otišla je ključna ličnost u modernoj povijesti Srbije
Njih je doživljavala ljudima koje je spajala ideja o Srbiji kao uređenoj demokratskoj državi. Međutim, unatoč tome što su u knjizi portreti potonje dvanaestorice izvrsni, ipak je najbolji dio te knjige u portretu Dobrice Ćosića, koji predstavlja najcjelovitiji uvid u njegovo djelovanje i razloge njegovog uspona do pozicije tzv. oca nacije te svu zlokobnost te činjenice. Pored toga, knjiga je savršena za razumijevanje zbog čega je rusofilstvo i antizapadnjaštvo postalo toliko dominantno u Srbiji, a čije posljedice upravo gledamo.
Za razumijevanje povijesne i historiografske uloge koju je Latinka Perović odigrala najbolje je konzultirati novu knjigu povjesničara Milivoja Bešlina ‘Ideja moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji’, a nema nikakve sumnje da je otišla jedna od ključnih ličnosti ovdašnje suvremene prošlosti i modernizma u cjelini, koju nećemo tako skoro nadoknaditi.