Nekad je nužno odabrati stranu

Odnos prema Srbima kao ravnopravnim građanima mora postati stvar društvenog i političkog konsenzusa

Postizanjem takvog dogovora hrvatsko društvo bi konačno iskoračilo prema budućnosti

Šefa SDSS-a snimio je Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar
FOTO: Vjekoslav Skledar /Telegram

Iz retorike mnogih političara, poput one koju koriste gradonačelnik Vukovara ili razne braniteljske udruge stječe se dojam da rat još traje, a sve to skupa je logično dovelo do toga da je nacionalistička mržnja prilično ukorijenjena u mladoj populaciji, o čemu dob uhapšenih zbog transparenta, kao i brojna sociološka istraživanja jasno svjedoče.

Navijački transparent s Kustošije, kao i novi val grafita s porukama mržnje prema Srbima, koliko god bili zastrašujući, zapravo ne predstavljaju nikakav novi moment u društvenim odnosima u zemlji.

Pisao sam više puta o tome koliko po Splitu ima grafita s mrzilačkim porukama prema Srbima, i to na prilično vidljivim mjestima, koje nitko živ godinama ne uklanja, što isto vrijedi i za čitav niz ostalih sredina.

Jednako kao što se kod medijski prilično utjecajnih ljudi posve legitimiralo demoniziranje Milorada Pupovca, ne zbog njegovog realnog političkog djelovanja, nego zbog zajednice koju predstavlja.

Nedostatak političke volje

O svemu tome je neki dan lucidno govorio Igor Mandić u intervjuu na trećem programu HRT-a, a reportaže o potpunoj zapuštenosti javne infrastrukture u krajevima gdje uglavnom živi starija populacija Srba koje se ponekad probiju do mainstream medija, predstavljaju stvarno stanje stvari u koje šira javnost koja, npr. ne čita Novosti ili ne prolazi tim krajevima nema nikakav uvid.

Živimo sad već duboko u 21. stoljeću, 25 godina udaljeni od rata, a mnogi dijelovi zemlje i dalje nemaju riješenu osnovnu infrastrukturu, od struje, interneta, javnog prijevoza, pristupa bolnici i sl., a sve to na jedva sat vremena vožnje od Zagreba ili tik uz autocestu i 20-ak minuta od razvikanih turističkih središta, poput Zadra ili Vodica.

Na tim prostorima događaju se i mnogi mržnjom inspirirani veći ili manji incidenti, koji također ne dopiru do šire javnosti i gotovo nikad nemaju neki pravni epilog. Razlog za takvo stanje stvari je isključivo nedostatak političke volje, koji proizlazi iz toga što nimalo zanemarivom dijelu društva takav odnos prema jednoj zajednici ne smeta.

Egzistiranje na nacionalističkim emocijama

Takav odnos zatim posredno prisiljava političke predstavnike srpske zajednice, među kojima je Pupovac logično najvidljiviji, da pokušaju naći bilo kakav kompromis s vladajućom većinom, posebno onom iz HDZ-a koja egzistira na nacionalističkim emocijama, ne bi li se barem dio tih problema riješio i u nadi da će javne manifestacija nacionalističke mržnje biti manje.

Iz retorike pak mnogih političara, poput one koju koriste gradonačelnik Vukovara ili razne braniteljske udruge stječe se dojam da rat još traje, a sve to skupa je logično dovelo do toga da je nacionalistička mržnja prilično ukorijenjena u mladoj populaciji, o čemu dob uhapšenih zbog transparenta, kao i brojna sociološka istraživanja jasno svjedoče.

Imajući sve ovo u vidu, jasno je da pored čitavog niza drugih problema u zemlji, od ekonomskih, preko socijalnih, do onih koji se odnose na pitanja odnosa prema okolišu ili pretvaranja javnih površina u atraktivne građevinske zone, hrvatsko društvo ima temeljni strukturalni problem raširene netrpeljivosti pa i mržnje prema Srbima, koja je postala legitimna u javnom prostoru i zbog koje ne uspijeva iskoračiti iz loše prošlosti i ostaviti rat iza sebe.

Apsolutni konzenzus o odnosu prema Srbima

Stoga bi od presudne važnosti, tko god bude formirao buduću Vladu, bio apsolutni konsenzus svih stranaka i ljudi koji budu imali političku moć, s naglaskom na HDZ, da politika, društvo i državne institucije uspostave normalan odnos prema Srbima i eliminiraju atmosferu mržnje.

Tim prije jer je to stvar elementarne pristojnosti, brige za budućnost, a u konačnici i patriotizma, koja ne košta apsolutno ništa i ovisi isključivo o društvenom dogovoru i političkoj volji.

Postizanjem takvog dogovora hrvatsko društvo bi konačno iskoračilo prema budućnosti i civilnim temama, a u mnogome bi i žilavost rasprava vezanih uz nasljeđe Drugog svjetskog rata ostavilo iza sebe, s obzirom na to da se i u njima zapravo zrcali odnos društva prema Srbima, koliko god to ostalo neizrečeno.