Odnosi Hrvata i Srba su iznimno zatrovani. Kako to riješiti?

No činjenica da je gotovo stotinjak tisuća okupljenih doživjelo ekstazu zbog takvih poruka, pa da se zatim počelo masovno skandirati “Ubij Srbina”, nadilazi čak i uobičajeni stadionski folklor hrvatske radikalne desnice te, nažalost, upozorava na opasno patološko stanje dijela našeg društva.

Dodamo li kninskom skandalu eksces u Rijeci, koji je završio i fizičkim nasiljem, potpuno je jasno kako ekstremni hrvatski nacionalizam, koji gotovo nužno eskalira u ustaštvo, trenutno surfa na jako visokom plimnom valu.

Geopolitički prostor

Između miloševićevskih postupaka srpskih državnih vlasti, podjednako miloševićevske kampanje većine srpskih medija s jedne, te nove eksplozije protusrpskih osjećaja u Hrvatskoj s druge strane, smjestili su se preostali hrvatski Srbi, koji i dalje ne mogu pronaći autentični i vremenu primjeren politički idenitet i kojima je u ovoj situaciji najgore.

Uzroci nove hrvatsko-srpske krize prilično su očigledni.

Kada je riječ o Beogradu, niti jedna srpska politička garnitura, osim Đinđićeve (i, djelomično, Borisa Tadića), nije bila kadra ozbiljno razgovarati s Hrvatskom.

Uistinu, s iznimkom likvidranog premijera Zorana Đinđića, svi su važniji srpski političari izašli iz srpske državne ideologije stvorene u devedesetim godinama koja je Srbiju uvela u rat, dovela je do poraza te, naposljetku, do NATO-ova bombardiranja. Dominantna srpska politička volja (i njeni državni, crkveni pa i medijski predstavnici) i dalje žali za geopolitičkim prostorom što ga je činila bivša Jugoslavija.

Beograd se nije kadar pomiriti se s činjenicm da svi Srbi više neće živjeti u jednoj državi (podsjetimo, Svi Srbi u jednoj državi, bio je jedan od najvažnijih slogana Miloševićeve politike). To je jedan od stvarnih, dubinskih uzroka sve ekscenije srpske politike prema Hrvatskoj.

Strateškom uzroku, naravno, treba dodati i niz povoda: zaoštravanjem prema jednoj zemlji uvijek se mogu prikriti problemi u odnosima s drugim zemljama ili kritične unutarnje političke situacije. A Srbija u posljednje vrijeme ima problema čak i s Rusijom.

Kada je, pak, riječ o uzrocima rastućega hrvatskog nacionalizma, oni su također vrlo lako prepoznatljivi. Cijela hrvatska konzervativna revolucija što su je prije nekoliko godina počeli pripremati Katolička crkva i Karamarkova Hrvatska demokratska zajednica temeljila se, među ostalim, na jačanju hrvatskog nacionalizma i na stigmatizaciji aktualnih vlasti kao anacionalnih, komunističkih i projugoslavenskih.

Manipulacija osjećajima

U srijedu navečer na kninskom stadionu svjedočili smo posljedicama takvog načina preuzimanja vlasti. Velika je šteta što kardinal Bozanić, koji je tog jutra držao misu u Kninu, nije ostao i na Thompsonovu koncertu.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi zagrebački nadbiskup, čovjek od velikog vatikanskog povjerenja, prokomentirao piromansku i pogromašku poetiku pjevača na čijem je jednom albumu surađivao čak i šibenski biskup Ante Ivas.

Naravno da golema većina hrvatskih biskupa nisu nikakvi endehazijski nostalgičari, kao što to nije ni Tomislav Karamarko, ni većina čelnika sadašnjeg HDZ-a.

Međutim, oni godinama svjesno manipuliraju nacionalnim osjećajima kako bi stvorili što snažiji i monolitniji front protiv Vlade. Naposljetku su, kao bitan dio svog političkog proizvoda, dobili branitelje s plinskim bocama na Savskoj cesti, spaljivanje Krajine na proslavi dvadesete godišnjice Oluje, a usput i niz drugih svinjarija, poput pokušaja uništavanja Jasenovca kao simbola zločina što su ih počinile vlasti koje neprijeporno jesu donijele rasne zakone.

Naposljetku, hrvatski Srbi – mislimo na njihove zapravo malobrojne političke predstavnike – u ovom trenutku doista nemaju mnogošto reći. Njima je, u ovom novom sukobu između velikosrpskog Beograda i jačanja esktremnog nacionalizma u Hrvatskoj, kao i obično, najneugodnije.
No činjenica je, ponovimo, da srpski politički protagonisti nisu uspjeli artikulirati nikakvu novu srpsku politiku u Hrvatskoj koja bi bila primjerena poratnim okolnostima.

Logično je što hrvatsko-srpski odnosi dosežu kritičnu točku svakog kolovoza.

Oluja je za srpsku stranu najgori mogući ratni zločin, etničko čišćenje kakvo Europa nikada nije vidjela ili, u najblažoj interpretaciji, bezbroj tragedija nevinih civila. Oluja je za Srbe i povijesno nepovratan gubitak etničkog prostora na kojem su živjeli više od četiri stotine godina.

Masovni odlazak

Za našu je stranu Oluja ne samo briljantna vojna pobjeda nego i jedan od temelja stvaranja neovisne hrvatske države što je sve lako argumentirati. Hrvatska strana uglavnom priznaje da su se poslije Oluje dogodili strašni sločini, ali odbija preuzeti odgovornost za egzodus dvije stotine ili više tisuća Srba, za što raspolaže solidnim argumentima: čak je i Peter Galbraith, američki veleposlanik u Zagrebu tijekom rata, poznat i po svojoj vožnji na traktoru među srpskim izbjeglicama, ovih dana kazao kako su masovni srpski odlazak organizirali njihovi politički lideri.

Zanimljivo je da se ove godine u hrvatskim medijima pojavilo nekoliko priča koje opisuju masovni odlazak Srba, a koje su ispričane iz kuta srpskih žrtava, djece i civila koji početkom kolovoza 1995. godine uistinu jesu doživjeli osobne tragedije od kojih se do danas nisu oporavili. Njihove osjećaje treba poštovati.

No svi mogući prijepori oko interpretacija Oluje apstrahiraju glavni, esencijalni značaj te vojne akcije. Do Oluje je došlo tek kad je poslije višegodišnjih pregovora postalo jasno kako je na djelu potpuno nerješiv sukob dviju političkih volja: hrvatske, koja želi neovisnu državu u međunarodno priznatim granicama, i srpske, koja ne želi da Srbi žive u takvoj državi nego želi hrvatske Srbe pridružti Beogradu, bilo novim ujedinjenjem ili bliskom suradnjom “Republike Srpske Krajine” s Republikom Srpskom i sa Srbijom.

Takav sukob političkih volja mogao se razriješiti jedino i isključivo vojnom akcijom. Utoliko je Oluja bila povijesno neizbježna. Da nije bilo Oluje, danas ne bi bilo Republike Hrvatske kao države, nego bismo govorili o nekom nedefiniranom prostoru opterećenom brojnim aspektima palestinskog problema.

Progon Srba

Budući da krajiški Srbi, i zbog realnog straha od hrvatske osvete, ali i zbog višegodišnje propagande koja je hrvatski državni grb poistovjećivala s ustaštvom (pa tako i svaku hrvatsku državu s ustaškom što je, uostalom, ovih dana ponovio i aktualni srpski predsjednik Nikolić), zbog svih tih razloga brojni hrvatski Srbi zaista nisu željeli ili nisu imali hrabrosti ostati u Hrvatskoj, njihov je egzodus postao, nažalost, jednako neizbježan kao i sama Oluja.

Predsjednik Tuđman možda nije planirao prognati krajiške Srbe (premda postoje i suprotne informacije, koje su dolazile iz hrvatskog vojnog i državnog vrha), ali mu nipošto nije bilo žao što su oni otišli. Smatrao je da je tako trajno apsolvirano srpsko pitanje u Hrvatskoj.

Danas se čini prilično izvjesnim kako će se srpsko-hrvatski odnosi nastaviti vrtjeti u trajno zatrovanom kolopletu mržnje, nerazumijevanja, međusobnih optuživanja i prijetnji, veličanja vlastitih i minoriziranja tuđih žrtava, što sve zapravo onemogućuje bilo kakvu produktivnu komunikaciju između Zagreba i Beograda te latentno ugrožava regionalnu sigurnost.
Da bi se to izbjeglo, sve tri strane, Beograd, Zagreb i hrvatski Srbi, trebali bi biti kadri povući određene poteze koji se čine očiglednima, premda se i dvadeset godina poslije rata na njih gotovo nitko ne odlučuje.

Srbija bi, prije svega, morala priznati isključivu odgovornost Slobodana Miloševića, memorandumske politike i JNA (kasnije JA) za izbijanje svih ratova na području bivše Jugoslavije. Priznavanje krivnje za početak svih ratova (ne samo hrvatsko-srpskog rata) temljena je pretpostavka za uspostavu trajno boljih srpskih odnosa i sa Zagrebom i za Sarajevom.

Drugo, Beograd mora priznati da je Oluja bila legitimna vojna akcija, a ne zločin. Nitko razuman ne može tražiti da Srbi osjećaju bilo što dobro prema Oluji, ali moraju prihvatiti njen legitimitet ilegalitet.

Treće, strateški najvažnije, državna, službena Srbija mora odustati od tretiranja prostora bivše Jugoslavije kao svog životnog, političkog i državnog prostora.

Relevantan protagonist

Srbija se, naprosto, trajno i iskreno mora odreći aspiracija prema područjima na kojima su žvijeli ili još žive Srbi (kao u Republici Srpskoj), a koja se nalaze izvan srpskih državnih granica. Tek kada ispuni ta tri preduvjeta, Srbija će postati relevantan politički protagonist s kojim se može razgovarati doista u dobroj vjeri. Hrvatska službena politika, već i zbog ravnopravnosti i osjećaja sigurnosti hrvatskih građana srpske nacionalnosti, mora, prije svega, djelovati na suzbijanju ultranacionalističke euforije kakvoj smo svjedočili na kninskom stadionu.

Nadalje, hrvatska politika i hrvatska javnost napokon moraju shvatiti da velika većina Srba ne može doživljavati Oluju onako kako je doživljavaju Hrvati, i da to nije nikakav znak nelojalnosti nego, naprosto, objektivno stanje.

Nadalje, Hrvatska doista mora osuditi počinitelje najgorih zločina što su se desili poslije Oluje: potpuno je nevjerojatno i nedopustivo da još ne postoje osuđujuće pravomoćne presude za Grubore i Varivode.
Na kraju, Hrvatska mora aktivnije poticati povratak onih Srba koji žele ponovno živjeti u našoj zemlji.

Hrvatska, kao ratna pobjednica, koja jest ostvarila sve svoje glavne nacionalne ciljeve, sada uistinu mora pružiti ruku svim hrvatskim Srbima koji tijekom rata nisu činili zločine.

Hrvatski Srbi – oni koji sada žive u Hrvatskoj – zapravo su prilično heterogena političko-kulturno-društvena grupacija. Neprijeporno je da se velik broj njih asimilirao: da su, dakle, odlučili postati politički i kulturni Hrvati.

Legitimna akcija

Neprijeporno je, nadalje, da je legitmitet političkih predstvnika hrvatskih Srba donekle upitan jer velik broj Srba, unatrag nekoliko izbornih ciklusa, zapravo glasuje za Socijaldemokratsku partiju. No za one hrvatske Srbe koji politički djeluju kroz srpske stranke u Hrvatskoj i kroz srpske kulturne i crkvene institucije u Hrvatskoj strahovito je važno da usvoje činjenicu kako je Oluja bila neizbježna, usred sukoba objektivno nepomirljivih političkih volja.

Ponovimo, nitko ne može niti ima pravo očekivati da hrvatski Srbi koji su izravno ili indirektno stradali u Oluji, doživljavaju Oluju kao što je doživljavaju Hrvati.

Ali, ako Oluju počinju prihvaćati kao legitimnu vojnu akciju kojom je završen četverogodišnji rat (a ne kao etničko čišćenje i niz zločina), hrvatski će Srbi moći početi artikulirati politike koje se tiču njihova napretka unutar njihove zemlje, Republike Hrvatske, potpuno neovisno od političke atmosfere u Beogadu ili od beogradskih postupaka prema Srbima izvan srpskih granica.

Hrvatski se Srbi moraju okrenuti isključivo Zagrebu, kao jedinome mjestu rješavanja svih svojih političkih i životnih problema. U surotnom, uvijek će postojati opasnost da postanu sredstvo manipulacije u odnosima između Zagreba i Beograda.

Budućnost hrvatsko-srpskih odnosa ne čini se dobrom, ni na državnoj razini ni na međunacionalnoj razini.

U Beogradu, konstatirajmo još jednom, ne postoji niti jedna politička garnitura koja bi bila spremna radikalno reinterpretirati događaje unatrg 25 godina, što je prvi preduvjet za trajnije poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa.

U Hrvatskoj, pak, jača esktremni nacionalizam: posve je neizvjesno koliko će dugo taj trend još trajati i kako ga vlast može staviti pod nadzor.
Naime, ako na parlamentarnim izborima pobijedi HDZ, ultranacionalisti mogli bi takav ishod doživjeti kao trijumfalni povod za još nepodnošljivije divljanje.

Ako pak Zoran Milanović zadrži vlast, nije izvjesno hoće li HDZ odustati od oslanjanja na one društvene slojeve koji zapravo pripadaju pravaškoj ideologiji.

Međutim, bez obzira na to tko će u Hrvatskoj biti na vlasti, Zagreb, sa svoje strane, uistinu mora učiniti sve što je moguće kako bi položaj hrvatskih Srba učinio što boljim i sigurnijim.

Objavljeno 8. kolovoza u tiskanom Telegramu