Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Goranko Fižulić: Veliki dio javnosti je posve nezainteresiran za mirovinski sustav i to je popriličan problem

Ako ne dođe do promjene mnogi će ostati ispod praga siromaštva

ZADNJA IZMJENA: kol 30, 2016
Foto: Profimedia, Stock Budget

Prošle nedjelje desetine tisuća Čileanaca sudjelovalo je u masovnim demonstracijama protiv privatnog mirovinskog sustava godinama hvaljenog i korištenog kao model za mirovinske reforme u tridesetak država širom svijeta. Jose Pinera, ministar rada u vrijeme vladavine vojne hunte Augusta Pinocheta početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, zamislio je i stvorio privatni mirovinski sustav koji se uz određene izmjene zadržao sve do danas.

Šest privatnih kompanija upravlja sa 170 milijardi američkih dolara vrijednom imovinom mirovinskih fondova, od koje je gotovo 80 posto izvan granica Čilea. Svaki zaposleni Čileanac ulaže 10 posto plaće na osobni mirovinski račun, a bez obzira na nesporne pozitivne rezultate u 35 godina primjene takvog modela danas dvije trećine građana želi ponovno uvođenje javnog mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti.

Naime, prosječni Čileanac može očekivati mirovinu koja jedva prelazi trećinu njegove prosječne plaće, a to njegovu zemlju svrstava na samo dno ljestvice država članica OECD-a. Zagovornici postojećeg mirovinskog sustava tvrde da je prosječan godišnji prinos od 1981. iznosio osam posto te da je problem što veliki dio osiguranika nije uplaćivao doprinos dovoljan broj godina. Protivnici ovakvog sustava ukazuju na podatak da je 80 posto mirovina ispod iznosa minimalne nadnice, a nešto manje od polovine ne prelazi ni granicu siromaštva.

Hrvatski mirovinski sustav stvoren prije 15 godina

Postojeći hrvatski mirovinski sustav stvoren je prije petnaest godina uz podršku Svjetske banke. Kao i svi slični sustavi nastali u tim godinama bazirao se na uspješnosti čileanskog modela. Kako je više nego očito da je u međuvremenu održivost istog dovedena u pitanje, a da su po relevantnim pokazateljima i usporedivim podacima Australija, Švedska, Novi Zeland, Norveška i Nizozemska uspostavile najuspješnije modele mirovinskog osiguranja vrijeme je za temeljitu reviziju hrvatskog mirovinskog osiguranja.

Izvještaj o radu obveznih mirovinskih fondova za 2015. prezentiran u Hrvatskom saboru u svibnju ove godine pun je samohvale, a nema ni traga sumnji u održivost i daljnju uspješnost modela. Još uvijek vladajuća ekipa od prvog je dana promovirala ideju dogovorne ekonomije u kojoj mirovinski fondovi služe kao parking državne imovine i udjela u trgovačkim društvima u zamjenu za dotok novca koji će smanjiti proračunski deficit.

Opća idila povremeno je remećena ponekom kritičnom opaskom, ali interesni zagovornici postojećeg stanja mirovinskog sustava uvijek su bili nemjerljivo jači. Kada bi bar jedna desetina energije utrošene u postojeći verbalni rat s istočnim susjedom bila upotrijebljena za razumijevanje svih unaprijed zadanih prepreka većoj mirovini u ne tako dalekoj budućnosti onda bi i broj onih koji su odabrali mirovinski fond kategorije A bio nekoliko desetaka puta veći.

Odabiranje nepovoljnijeg modela

Upravo je nevjerojatno koliko je zanemariv broj osiguranika iskoristio izmjenu Zakona o obveznim mirovinskim fondovima donesenu u veljači 2014. koja je omogućila odabir kategorije fonda po rizičnosti svima koji su imali više od deset godina do umirovljenja. Oni koji nisu odabrali kategoriju A koja je prikazana kao najrizičnija ostali su automatizmom u kategoriji B.

Zakonodavac je propisao da kategorija A mora imati minimalno 30 posto dužničkih papira Republike Hrvatske i maksimalno 55 posto dionica, a kategorija B minimalno 50 posto obveznica RH i maksimalno 35 posto dionica. Potpuno nebitno s naslova rizičnosti, ali dovoljno komplicirano za prosječnog osiguranika da svojom šutnjom odabere za sebe nepovoljniji model.

Budući da društva koja upravljaju mirovinskim fondovima očito nisu imala neki naročiti interes u mogućem masovnom prelasku članstva u model A ostalo je potpuno nezamijećeno da je godišnji prinos od početka rada do kraja prošle godine fonda kategorije A bio 10,20 posto, a kategorije B 5,88 posto. Najljepše tek slijedi, kategorija C namijenjena onima koji imaju manje od pet godina do mirovine te je po ideji zakonodavca najkonzervativnija, imala je godišnji prinos od 7,20 posto!

Nema želje za dugoročnijim vrstama investiranja

Razlog ove anomalije i najboljeg dokaza prevladanosti postojećeg modela je u strukturi ulaganja koju primjenjuju društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima. U kategoriji A više od polovice imovine čine obveznice RH, u kategoriji B 73 posto, a u kategoriji C čak 95 posto, znači u svim kategorijama daleko više od onog minimuma koji je svojom odlukom odredio zakonodavac.

Ali budući da među četiri bratska društva ne postoji nikakva tržišna utakmica i da im je ne baš previše zahtjevno ulaganje u državne obveznice u 2015. donijelo više od 80 posto ukupnog prinosa logično je da ne postoji njihova pretjerana želja za drugačijim vrstama investiranja. Naime, zakonodavac je osigurao naknadu za upravljanje mirovinskim fondovima vezanu uz ukupnu vrijednost imovine koja je za 2015. iznosila 0,45 posto.

Ista je zajedno s ulaznom naknadom činila 95 posto prihoda društava za upravljanje i omogućila im stjecanje dobiti od 241 milijun kuna prije odgovarajuće plaćenog poreza koja teško može biti razumski opravdana.

Maksimalna disperzija rizika

Ako je država propisala društvima za upravljanje mirovinskim fondovima da moraju kupovati njene obveznice u određenom minimalnom iznosu, a oni taj posao administrativne naravi redovno i uredno čine, čak i daleko iznad propisanog minimuma, stvarno je dosta priglupo da ih onda još dodatno nagrađuje naknadom, koja im osigurava godišnju neto dobit adekvatnu iznosu 7000 prosječnih godišnjih mirovina.

Možda bi iznos naknade valjalo usporediti s onom koju ostvaruje CalPERS, agencija koja upravlja s najvećim javnim mirovinskim fondom u SAD-u. CalPERS je krajem prošle godine raspolagao imovinom vrijednom 300 milijardi američkih dolara, znači gotovo trideset puta vrednijom od imovine hrvatskih fondova, imao je preko 2600 zaposlenih, a troškovi upravljanja iznosili su 0,6 posto uz prosječni godišnji prinos od 10,7 posto u proteklih pet godina.

Američke državne obveznice čine svega osam posto imovine, inozemne tri posto, a korporativne devet posto. Više od polovice ulaganja usmjereno je u globalne dionice, a po jedna desetina u privatna partnerstva i nekretnine. Cijela struktura ulaganja pokazuje maksimalnu disperziju rizika i namjeru ostvarenja optimalnih prinosa za 1,7 milijun svojih članova. Prosječna mjesečna mirovina nakon 20 godina plaćanja doprinosa u 2015. iznosila je 2627 američkih dolara, uz napomenu da veliku većinu umirovljenika čine bivši kalifornijski učitelji i profesori u javnim školama.

Usporedba s Novim Zelandom

Ako je previše pretenciozno uspoređivati ikonu mirovinskih fondova s lokalnim čuvarima državnih obveznica onda je komparacija s Novim Zelandom više nego primjerena. KiwiSaver je startao tek prije devet godina temeljem zakonskih rješenja iz rujna 2006., a danas u zemlji koja je brojem stanovnika jednaka Hrvatskoj u tom modelu dobrovoljno sudjeluje 2,5 milijuna građana uz uplaćenih 20 milijardi američkih dolara. Pola milijuna štednih mirovinskih računa glasi na osobe mlađe od 18 godina, a korisnik osim u iznimnim slučajevima može doći do svojih sredstava tek kada navrši 65 godina starosti.

Međusobnu tržišnu utakmicu trenutno vodi 24 pružatelja usluge upravljanja mirovinskim računima, a cijeli model je Allianz, suvlasnik najvećeg hrvatskog društva za upravljanje mirovinskim fondovima, proglasio drugim najuspješnijim u svijetu, iza onog u susjednoj Australiji.

Kada jednom Banski dvori i Ministarstvo financija shvate da privatna mirovinska štednja ne može i ne smije služiti za kupnju državnih obveznica, a još manje za dogovorno preuzimanje Končara i nekretnina DUDI-ja onda će biti napravljen i prvi korak u napuštanju postojećeg prevladanog modela. Domaće banke i njihova društva za upravljanje mirovinskim fondovima učinit će sve da do toga ne dođe.

Siromaštvo izgledno, ako se ne mijenja sustav

Ipak, najveći problem je potpuna nezainteresiranost velikog dijela javnosti za mirovinski sustav koji će, ukoliko ne dođe do bitnih promjena, velik dio građana u trećoj životnoj dobi ostaviti ispod praga siromaštva. Europska komisija je još prošle godine dala prognozu prema kojoj će u Hrvatskoj prosječna neto mirovina sa sadašnjih 39 posto plaće pasti ispod jedne trećine vrijednosti do 2035.

Ako bi rasprava o mogućoj primjeni KiwiSaver modela zamijenila onu o regionalnoj jurisdikciji možda bismo lakše riješili oba problema, mirovinski i onaj drugi koji iz puke pristojnosti neću nazvati pravim imenom.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
214 članka Više o autoru
Više s weba