Nekad je nužno odabrati stranu

OK, zdravstvo nam je u rasulu. Što možemo naučiti od europskih sustava koje nazivaju najboljima?

Fake news da ukidanje monopola nad doprinosima znači ukidanje javnog zdravstva ubija normalnu raspravu o sustavima uređenijim od našeg

FOTO: Nel Pavletic/PIXSELL

Mučna ginekološka i porodiljna iskustva u hrvatskim bolnicama potaknula su rasprave o mogućim načinima za spas kaotičnog zdravstva. Mi na Telegramu pisali smo o iznimnoj važnosti kontrole, mjerenja, prevencije i samounaprijeđivanja, koje je, kao temeljene pretpostavke za kvalitetan sustav, izvanredno obrazložio američki stručnjak Atul Gawande.

Pojavili su se reformski prijedlozi i inicijative, a najviše polemike razvilo se oko prijedloga takozvane privatizacije zdravstvenog sustava. Postoji nekoliko važnih zabluda, kada je u pitanju trenutna rasprava o privatizaciji zdravstva. Prvo, sam termin prilično je netočan – u većini prijedloga uopće se ne radi o privatizaciji zdravstva, na način koji ga imaju Sjedinjene države.

Privatizacija zdravstva značila bi, da država u potpunosti ili velikoj mjeri izađe iz zdravstvenog sustava, rasproda vlastite bolnice kao da su dionice Ine, HZZO pretvori u privatnu kompaniju i pošalje ga na burzu, a domove zdravlja uvali nekretninskim mešetarima.

Javne bolnice ne bi se pretvorile u privatne kompanije

Kada spominju privatizaciju, njeni predlagači uglavnom govore o dva osnovna modela na kojima počivaju europska javna zdravstva – prvi, državni monopol, u kojem tijelo poput našeg HZZO-a ili britanskog NHS-a ima monopol na ubiranje svih doprinosa, te zatim po vlastitom nahođenju radi najbolje što može kako bi te doprinose – uz znatnu količinu proračunskih dotacija i poreza – iskoriste za normalno funkcioniranje bolnica, plaće doktora, potrošni materijal, novu opremu i tako dalje.

Drugi model znači da policu obveznog zdravstvenog osiguranja mogu nuditi i drugi osiguravatelji, pod istim uvjetima kao državni osiguravatelj. Sam korisnik ima pravo odlučiti želi li novac iz svojih doprinosa dati lokalnoj verziji HZZO-a, ili će se pak odlučiti za neku drugu osiguravajuću kompaniju koja nudi policu obaveznog osiguranja.

U oba modela, ključno, ne radi se o pretvaranju javnih bolnica u privatna poduzeća, ni o ukidanju osnovnih načela solidarnosti, ravnopravnosti i društvene osjetljivosti, niti takav model znači ukidanje državnog zdravstvenog osiguranja. Državno osiguranje na raspolaganju je svima koji ga žele uzeti, a država, naravno, može nastavi pomagati socijalno osjetljivim skupinama, kojima će i dalje plaćati police. Također, u oba modela, osiguranje je i dalje obavezno.

Koje su realne razlike između monopolnog i pluralnog sustava

U većini europskih zemalja koje su se odlučile za drugi model, država postavlja precizne kriterije i pravila ponašanja, određuje što mora biti uključeno u paketu usluga i kontrolira rad osiguravatelja. Uspostavlja se čvrsta granica između onih koji pružaju samu uslugu – bolnice, kliničko-bolnički centri, poliklinike i domovi zdravlja – i onih koji je financiraju, bez obzira jesu li privatni, državni ili humanitarni (non-profit organizacije).

To je važno, tako da javne bolnice ne bi prirodno naginjale državnom osiguravatelju, što bi značilo da ljudi koji uplate policu u drugom osiguranju dobiju puno slabiju uslugu (recimo, kao da uz HŽ imamo još nekoliko privatnih prijevoznika, ali HŽ-u ostavimo vlasništvo i kontrolu nad prugama, pa onda dobijemo nekonkurentnu nadmoć HŽ-a).

Najvažniji indeks kvalitete europskih zdravstvenih sustava, Euro Health Consumer Index (EHCI), dobar dio ovogodišnjeg izdanja posvetio je upravo razlikama između monopolnog i pluralnog sustava. Iako oba sustava imaju prednosti i mana, i razlikuju se u važnim detaljima od države do države, pluralni sustav zemalja poput Njemačke, Švicarske, Nizozemske ili Belgije, uglavnom pobjeđuje i građanima pruža bolju uslugu.

Sustavi u kojima dolazi do veće transparentnosti i efikasnosti

Izvještaj EHCI-ja ima detaljno objašnjenje zašto je tome tako, a kao jedan od najboljih primjera navode nizozemski sustav, u posljednjih pet godišnjih izvještaja uvijek na prvim mjestima. Prvo, monopolni sustav gotovo uvijek znači simbiozu pružatelja usluga i onog koji je plaća, dakle HZZO-a. Pitanja poput organizacije sustava, unaprjeđenja procedura, kontrole troškova i fokusa na pacijenta, puno je teže riješiti kada su tom dijalogu sudjeluju samo državne ustanove i javne bolnice.

Umjesto profesionalnim pitanjima, ovakvi sustavi počnu se baviti interesno-političkim problemima. “Interesi političara, a ne pacijenata, mogu postati primarna briga ovakvih sustava, poput recimo otvaranja radnih mjesta u mjestima koji su vladajućim političarima važni”, stoji u izvještaju.

U sustavima u kojima građanin može birati između pružatelja police, piše, dolazi do veće transparentnosti i efikasnosti, naprosto jer sustav ima više sudionika kojima je stalo da pruže što kvalitetniju uslugu. Ne samo što ostali osiguravatelji inzistiraju na stvarima kao što je javna objava ključnih podataka svakog odjela i bolnice, poput postotka uspješnosti operativnih zahvata, postotka bolničkih infekcija i postotka smrtnosti, već i državnog providera prisiljavaju na veću angažiranost.

Ponuda puno usklađeniju sa stvarnim potrebama i zahtjevima

Drugo, takav sustav znači više sredstava za razvoj ukupne zdravstvene infrastrukture, naprosto je se sudjelovanjem privatnih osiguravatelja smanjuje pritisak na državni proračun i povećava razina ulaganja. Nizozemska je, piše EHCI, razvila sustav od 160 potpuno opremljenih centara primarne zdravstvene skrbi razmještenih po cijeloj zemlji koji rade 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, i u kojima se obavlja velik broj operacija i zahvata kakve bi inače obavljali u bolnicama.

Treće, sustavi poput nizozemskog iz operativnog odlučivanja izbacili su takozvane amatere – političare, birokrate i agencije. “Neuobičajeno visok postotak operativni odluka u nizozemskom zdravstvu donose medicinski profesionalci, uz koordinaciju s pacijentima”, piše u izvještaju. “Udaljenost amatera od odlučivanja veća je od gotovo bilo koje druge europske zemlje. To bi mogao biti razlog zašto od 2008. Nizozemska dominira našim indexom”.

Četvrto, više pružatelja usluge znači kreativniju i raznovrsniju ponudu. Ako vaša polica osiguranja to podržava, zašto preglede ne biste obavljali u Sv. Katarini ili obližnjoj specijaliziranoj poliklinici? Ako ste pak mladi i niste često bolesni, uplatite najjeftiniju policu koju možete pronaći, bez obaziranja na kvalitetu i dostupne usluge. Dokidanje državnog monopola nad doprinosima, uz brojne kontrolne mehanizme, znači ponudu puno usklađeniju sa stvarnim potrebama i zahtjevima uplatitelja.

Možemo li bar zdravo razgovarati o modelima boljim od našeg?

E sad, uz švedski i njemački, nizozemski sustav jedan je od skupljih u Europi. Stručnjaci EHCI-ja smatraju da to nema veze s otvorenim sustavom primarnog osiguranja, već sa specifičnim značajkama – recimo, natprosječno velik broj psihičkih bolesti tretira se dugotrajnim boravkom u samoj bolnici, puno više nego u ostatku Europe, a sustav također pruža opsežne usluge za umirovljenike.

U trenutku kada radi kiretaža otvoreno raspravljamo o problemima zdravstvenog sustava, preporuke EHCI-ja mogu biti važna vodilja prema unaprjeđenju zdravstva. Radi se, inače, o indeksu koji su Europska komisija i svjetska zdravstvena organizacija ocijenili najrelevantnijim zdravstvenim indeksom u Europi, a objavljuju ga doktori iz Švedske.

Svoditi rasprave o uspješnim modelima u europskim socijalnim državama na zastrašivanje privatizacijom znači da ćemo od tih modela slabo učiti. Fake news da ukidanje državnog monopola nad doprinosima znači ukidanje javnog zdravstva – “tajkunizacija zdravstva” omiljena je fraza zagovornika statusa quo – onemogućuje normalnu raspravu o zdravstvenim sustavima uređenijim od našeg.


* Telegramov redakcijski komentar