Okej, Beljak je podržao HDZ da ga ne bi smijenili, ali njegov potez nikoga ne bi trebao skandalizirati
Ovo je samo nastavak nesretne tradicije obnovljenog HSS-a
Predsjednik HSS-a Krešo Beljak danas se uključio u utrku za najnelogičnijom izjavom na hrvatskoj političkoj sceni. Beljak je, naime, kazao da će HSS podržati HDZ zato što HSS poštuje volju birača. Međutim, birači koji su na ovim izborima glasovali za HSS, glasovali su protiv HDZ-a (jer je HSS na izbore izašao skupa sa SDP-om, bez kojeg ne bi osvojio ni jedno mjesto u Saboru), što znači da priklanjanjem HDZ-u gospodin Beljak i njegova stranka zapravo otvoreno izdaju volje svojih birača.
Okej, sasvim je jasno da je Beljak odlučio podržati HDZ, kako ga ne bi smijenili s mjesta predsjednika HSS-a, i da je spreman, opravdavajući taj svoj politički zaokret, izgovarati svakojake budalaštine poput ove logičke pogreške o poštivanju volje birača.
Dolazak notorno konfliktnog gospodina Čička
Nadalje, zadnje političke odluke i izjave Kreše Beljaka još jednom pokazuju kako je najveći problem Zorana Milanovića, i tijekom decenije u SDP-u, kao i u četiri godine u Vladi, zapravo bio izbor suradnika, i formalnih i neformalnih: nitko, valjda, u novijoj povijesti hrvatske politike nije počinio toliko teških kadrovskih pogrešaka, kao Zoran Milanović.
No, ovo je tek digresija, kao što masovno zgražanje nad Beljakovom potporom HDZ-u nema značenje veće od digresivnog, sasvim usputnog. Evo zašto.
Otkako je ponovno osnovan u Hrvatskoj, početkom 1990. godine, HSS nikada nije uspio postati ozbiljna stranka. Novi hrvatski HSS nastao je u prijeporu i nastavio se, do danas, s kratkom iznimkom, kao sve veći prijepor. U prvoj fazi sukoba u toj stranci jedan od glavnih aktera tih svađa bio je notorno konfliktni Ivan Zvonimir Čičak, koji je u jednom trenutku pomislio da može zavladati HSS-om, te da ga HSS može lansirati u vrh hrvatske politike.
Najuspješniji dani poslije Radića i Mačeka
Čičak je, naravno, vrlo brzo izgorio, pa su HSS preuzeli razni HDZ-ovi agenti, koji su stranku doveli do nulte važnosti. U prvoj polovici devedesetih postojalo je nekoliko Hrvatskih seljačkih stranaka, jer je HDZ , plašeći se snage brenda HSS-a, snažno radio na njenim daljnjim podjelama, koristeći pritom obavještajne službe.
Sredinom devedesetih šef HSS-a postao je pučki tribun Joža Pankretić, koji je postigao solidan rezultat na predsjedničkim izborima, ali koji se nije bavio nikakvom konkretnom politikom, osim bildanjem vlastite popularnosti.
Njegov sin Božidar u idućih je dvadesetak godina bio jedan od najutjecajnijih HSS-ovih političara. HSS se na nacionalnu scenu vratio zahvaljujući SDP-u, početkom dvijetisućitih. HSS je tada, naime, bio član Porečke skupine, grupe stranaka koju su još činili IDS, HNS i Liberali Vlade Gotovca. Radilo se o naglašeno lijevo-liberalnoj formaciji, pa je stoga utoliko smješnije što se nedavno koaliranje HSS-a s SDP-om nazivalo izdajom HSS-ovih političkih ideala: HSS je, naime, svoje najuspješnije dane poslije vremena Stjepana Radića i Vladka Mačeka doživio baš surađujući sa SDP-om.
Prilično očajnička želja za preživljavanjem
Kako je, dakle, Porečka skupina koalirala sa savezom Ivice Račana i Dražena Budiše, ondašnji predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić postao je predsjednik Sabora, dok je HSS bio jedan od najglasnijih zagovornika procesa detuđmanizacije.
Poslije izbora 2003. godine HSS izgubio je bilo kakav značaj, pa se sav ozbiljniji rad te stranke, od tada do danas, svodi na prilično očajničku želju za preživljavanjem u parlamentu (jer bez saborskih zastupnika nema ni stranke).
Potvrda ocjene od prije desetak godina
HSS je, dakle, od 2003. godine bio kadar učiniti baš sve da bi ostao u Saboru, i da bi se pozicionirao što bliže vlastima, jer HSS više nije kadar samostalno funkcionirati.
Stoga niti jedan potez bilo kojeg predsjednika HSS-a ne treba čuditi, a još manje skadalizirati. Ti se ljudi uopće ne bave politikom, nego opstankom na političkoj sceni, doslovno pod svaku cijenu. Prije više od desetak godina dr. Mirjana Kasapović bila je zapisala kako je HSS valjda najgora i najštetnija hrvatska stranka.
Svaki njen novi predsjednik samo potvrđuje tu ocjenu.