Ispred SDP-a su, nema sumnje, ovaj put baš ključni mjeseci. Nakon stranačkog rata koji je eskalirao do izbacivanja 18 članova Kluba zastupnika iz stranke i koji je u ovoj godini odnio još 3,9 postotnih bodova anketnog rejtinga (po prosjeku dvije redovne ankete SDP je u siječnju bio na 18,1, sad je na 14,2 posto) opravdanja više nema.
Ništa od izvanredne Konvencije
Posve je, međutim, izvjesno da SDP više neće tresti unutarstranački sukobi visokog intenziteta koji su završili obračunom unutar Kluba zastupnika. Bernardić i njegovi su taj rat izgubili i po svemu sudeći im je nestalo opcija da u skoro vrijeme ipak zakuhaju neku novu rundu sukoba i osiguraju vlastiti trijumfalni povratak na Iblerov trg.
Istina, unutarstranački izbori koji će se održati krajem studenog su prilično bitni za budućnost stranke, jer nije svejedno tko će kapilarno voditi SDP, ali ideja o tome da bi oni mogli biti uvod za rušenje Grbina je potpuno nerealna. Po Statutu SDP-a, doduše, pet županijskih organizacija stranke može zatražiti sazivanje izvanredne Konvencije kako bi se izglasalo povjerenje predsjedniku stranke. Ali, tu je ključna riječ – predložiti. Odluku o sazivanju izvanredne Konvencije donosi Glavni odbor u kojem Grbin ima ogromnu većinu.
Tko bi bio jači – Zekanović il’ Bernardić?
Stoga su Bernardić, Rajko Ostojić, Domagoj Hajduković i drugi iz Kluba socijaldemokrata, osuđeni na strpljenje. I na čekanje da Grbin, jednostavno, padne sam od sebe ili da SDP s njim na čelu doživi još gori izborni poraz od onog koji se njima dogodio u srpnju prošle godine. Naravno, postoji i druga mogućnost – da Klub socijaldemokrata bude sjeme osnivanja nove stranke na lijevom centru. Dva su velika razloga zbog kojih to djeluje kao potez koji će biti povučen samo u slučaju krajnje nužde. Prvo, osnivanje stranke je golem i krvav posao, koji može propasti na milijun načina.
I drugo, nova stranka bi ušla u ankete. Bez namjere za precizno prejudiciranje potencijalne buduće snage nove stranke, valja samo skrenuti pažnju da je SDP od rujna do listopada, mjeseca u kojem se dogodio definitivan raskol, na svom rejtingu izgubio 1,5 postotni bod podrške. Nešto manje nego što, recimo, imaju Hrvatski suverenisti ili Živi zid. Stoga je opcija čekanja, po svemu sudeći, jedini realan izbor za bivše SDP-ovce koji nisu htjeli poštivati odluke stranačkih tijela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sedam županija je samo broj
Bez obzira na sve, Grbin ne može mirno spavati. Od njega se sad, nestrpljivije nego inače, očekuje konkretnija akcija i na općem političkom, a ne samo stranačkom planu. I tu će se SDP morati pokazati ozbiljnijim, upornijim i hrabrijim nego ranije.
Primjerice, nije dovoljno reći da SDP želi smanjiti broj županija na sedam. To je tek malo konkretnije od HDZ-ovih priča o tome kako oni, tobože, ozbiljno rade na reformi lokalne samouprave (ne rade). Naime, sedam je samo brojka. U njoj nema ništa kontroverzno. Politički iskorak, k’o sam vrag riskantan i nezahvalan bio bi da se kaže – kojih sedam. Odnosno, kojih 14 bi prestalo postojati.
Jedina preostala taktika
U tome je cijeli catch racionalnijeg teritorijalnog ustrojstva zemlje – koga ukinuti. HDZ bježi u frazeologiju i priču o spajanju općina (koje se neće dogoditi), a SDP u brojku koja izgleda sasvim lijepo i racionalno – broj županija se smanjuje na trećinu. Vau. Šteta što to – još uvijek – ništa ne znači.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jasno, u situaciji kad ti daljnji pad rejtinga može doći glave, riskiranje s optužbama da želiš ukinuti ovu ili onu županijsku svetinju (te plaćice i funkcije koje idu s njom) ili vjekovni gradski/općinski suverenitet, možda i nije najuputnija politička taktika. Ali, inzistiranje na konkretnim i jasnim promjenama društva zarobljenog u tranziciji možda je i – jedina koja je preostala. Ne samo SDP-u.
Okej, sukob je gotov. Ali, ima li uopće nade za SDP?
Bernardić i njegovi će teško osnovati novu stranku. Naime, onda bi ušli u ankete...
Unutarstranački izbori koji će se održati krajem studenog su prilično bitni za budućnost SDP-a, jer nije svejedno tko će kapilarno voditi stranku, ali ideja o tome da bi oni mogli biti uvod za rušenje Grbina je potpuno nerealna
Ispred SDP-a su, nema sumnje, ovaj put baš ključni mjeseci. Nakon stranačkog rata koji je eskalirao do izbacivanja 18 članova Kluba zastupnika iz stranke i koji je u ovoj godini odnio još 3,9 postotnih bodova anketnog rejtinga (po prosjeku dvije redovne ankete SDP je u siječnju bio na 18,1, sad je na 14,2 posto) opravdanja više nema.
Nastavi li padati podrška stranci Peđe Grbina, bit će posve jasno da ključni problem, barem u ovoj fazi, ipak, nisu bili Davor Bernardić i njegova ekipa, niti strelovit rast popularnosti druge lijeve opcije, platforme Možemo!. Kao i da je budućnost stranke koja je dva puta pobijedila na parlamentarnim izborima, manje-više – zapečaćena.
Ništa od izvanredne Konvencije
Posve je, međutim, izvjesno da SDP više neće tresti unutarstranački sukobi visokog intenziteta koji su završili obračunom unutar Kluba zastupnika. Bernardić i njegovi su taj rat izgubili i po svemu sudeći im je nestalo opcija da u skoro vrijeme ipak zakuhaju neku novu rundu sukoba i osiguraju vlastiti trijumfalni povratak na Iblerov trg.
Istina, unutarstranački izbori koji će se održati krajem studenog su prilično bitni za budućnost stranke, jer nije svejedno tko će kapilarno voditi SDP, ali ideja o tome da bi oni mogli biti uvod za rušenje Grbina je potpuno nerealna. Po Statutu SDP-a, doduše, pet županijskih organizacija stranke može zatražiti sazivanje izvanredne Konvencije kako bi se izglasalo povjerenje predsjedniku stranke. Ali, tu je ključna riječ – predložiti. Odluku o sazivanju izvanredne Konvencije donosi Glavni odbor u kojem Grbin ima ogromnu većinu.
Tko bi bio jači – Zekanović il’ Bernardić?
Stoga su Bernardić, Rajko Ostojić, Domagoj Hajduković i drugi iz Kluba socijaldemokrata, osuđeni na strpljenje. I na čekanje da Grbin, jednostavno, padne sam od sebe ili da SDP s njim na čelu doživi još gori izborni poraz od onog koji se njima dogodio u srpnju prošle godine. Naravno, postoji i druga mogućnost – da Klub socijaldemokrata bude sjeme osnivanja nove stranke na lijevom centru. Dva su velika razloga zbog kojih to djeluje kao potez koji će biti povučen samo u slučaju krajnje nužde. Prvo, osnivanje stranke je golem i krvav posao, koji može propasti na milijun načina.
I drugo, nova stranka bi ušla u ankete. Bez namjere za precizno prejudiciranje potencijalne buduće snage nove stranke, valja samo skrenuti pažnju da je SDP od rujna do listopada, mjeseca u kojem se dogodio definitivan raskol, na svom rejtingu izgubio 1,5 postotni bod podrške. Nešto manje nego što, recimo, imaju Hrvatski suverenisti ili Živi zid. Stoga je opcija čekanja, po svemu sudeći, jedini realan izbor za bivše SDP-ovce koji nisu htjeli poštivati odluke stranačkih tijela.
Sedam županija je samo broj
Bez obzira na sve, Grbin ne može mirno spavati. Od njega se sad, nestrpljivije nego inače, očekuje konkretnija akcija i na općem političkom, a ne samo stranačkom planu. I tu će se SDP morati pokazati ozbiljnijim, upornijim i hrabrijim nego ranije.
Primjerice, nije dovoljno reći da SDP želi smanjiti broj županija na sedam. To je tek malo konkretnije od HDZ-ovih priča o tome kako oni, tobože, ozbiljno rade na reformi lokalne samouprave (ne rade). Naime, sedam je samo brojka. U njoj nema ništa kontroverzno. Politički iskorak, k’o sam vrag riskantan i nezahvalan bio bi da se kaže – kojih sedam. Odnosno, kojih 14 bi prestalo postojati.
Jedina preostala taktika
U tome je cijeli catch racionalnijeg teritorijalnog ustrojstva zemlje – koga ukinuti. HDZ bježi u frazeologiju i priču o spajanju općina (koje se neće dogoditi), a SDP u brojku koja izgleda sasvim lijepo i racionalno – broj županija se smanjuje na trećinu. Vau. Šteta što to – još uvijek – ništa ne znači.
Jasno, u situaciji kad ti daljnji pad rejtinga može doći glave, riskiranje s optužbama da želiš ukinuti ovu ili onu županijsku svetinju (te plaćice i funkcije koje idu s njom) ili vjekovni gradski/općinski suverenitet, možda i nije najuputnija politička taktika. Ali, inzistiranje na konkretnim i jasnim promjenama društva zarobljenog u tranziciji možda je i – jedina koja je preostala. Ne samo SDP-u.