Nekad je nužno odabrati stranu

Oluja se još dugo neće uspjeti emancipirati od političkih zloporaba

Opet smo se uvjerili da je Dan pobjede nemoguće proslaviti bez milijun manjih ili većih političkih manipulacija

FOTO: Milan Sabic/PIXSELL

Bit će potrebno još mnogo godina, vjerojatno cijela jedna poratna generacija, a da se Oluja počinje promatrati kao neupitno ključni državotvorni događaj, a ne kao povod za afirmaciju onih hrvatskih političkih ideologija i praksi, koje su redovito završavale katastrofama i sramoćenjem Hrvatske

I ovog smo se kolovoza uvjerili da je Dan pobjede nemoguće proslaviti bez milijun malih ili većih političkih manipulacija, podmetanja i svih mogućih zloporaba. Napad Josipa Đakića na Zorana Milanovića, očekivano žestok Milanovićev odgovor, kao i pokušaj da se sabotira dolazak veteranskih generala HV-a na prijem što ga je u povodu Dana pobjede priredio predsjednik Republike, tipični su primjeri pomalo patološkog okruženja, u kojem se skoro svake godine obilježava oslobođenje Republike Hrvatske (lani je, zahvaljujući prvom dolasku predstavnika SDSS-a atmosfera bila nešto zdravija).

Takvi se ispadi, naravno, ne bi smjeli događati u povodu najvažnijeg državnog praznika, ali su potpuno neizbježni, zbog dvije kompleksne skupine razloga.

Sukobi koji su posljedica ideološko-psiholoških odnosa snaga

Jednu skupinu čine unutarnji hrvatski problemi, a drugu reakcije našeg okruženja na obilježavanja Oluje, koje se zatim nužno manifestiraju i na unutarnju hrvatsku politiku. Na prvi je pogled prilično apsurdno što Oluja, kao povijesno gledajući nesporni događaj kojim se Hrvatska, bez obzira na sve probleme s kojima se suočavamo u ovih trideset godina, našla u najpovoljnijem državnom kontekstu u cijeloj svojoj povijesti; posve je, dakle, apsurdno što proslava tako presudno značajnog događaja izaziva više ili manje žestoke unutarnje sukobe.

Ali, ti su sukobi posljedica ideološko-psiholoških odnosa snaga u hrvatskom društvu, u kojem još nije završio Drugi svjetski rat. Nadalje, konflikti u povodu obilježavanja Oluje vezani su i uz specifične interesne odnose u državnom vrhu: ako predsjednik Republike i predsjednik Vlade nisu u istoj političkoj grupaciji, gotovo je sigurno da će im svaki važniji javni događaj biti povod za izravni ili prikriveni konflikt.

Neki misle da je Hrvatska Olujom dobila priliku da reinkarnira NDH

To pogotovo vrijedi za događaje u kojima središnje mjesto zauzima Hrvatska vojska, kojoj je predsjednik Republike formalni zapovjednik. Vojska i sigurnosne službe često su mjesto prijepora između predsjednika Vlade i predsjednika Republike, čak i kad su na istoj strani. Ova se vrsta konflikta može riješiti političkim dogovorima ili ustavnim promjenama. Međutim, ideološko psihološki problemi koji okružuju proslavu Dana pobjede čine se prilično nerješivim.

Hrvatski povijesni revizionisti i endehazijski nostalgičari koriste Oluju kao jedan od povoda da iskažu svoju mržnju prema Srbima, i da demonstriraju duboko, često iskreno uvjerenje o tome kako je je Republika Hrvatska Olujom dobila priliku da reinkarnira NDH. To sve može izgledati kao politički folklor radikalne desnice, koja redovito loše prolazi na izborima.

Radikalnim će nacionalistima uvijek služiti kao povod za svoju agendu

Ali, na toj je revizionističko-nostalgičarskoj platformi Tomislav Karamarko, ondašnji predsjednik HDZ-a, vrlo dobro prošao na izborima 2015.godine. O čemu se ovdje radi? Dođe li HDZ u ruke radikalnog nacionalista, ili čovjeka koji se pretvara da je radikalni nacionalist, poput gospodina Karamarka, HDZ se vrlo brzo može transformirati u djelomičnu radikalno nacionalističku stranku, jer određeni dio glasača HDZ-a podržava retoriku koja tvrdi da su Hrvati najveće žrtve Drugog svjetskog rata, da je Jasenovac izmišljen, i da su svi hrvatski liberali i ljevičari zapravo izdajice i Jugoslaveni.

Riječ je o predugom sukobu u hrvatskom političkom biću, koji traje dulje do sedamdeset godina, i koji se u neovisnoj Hrvatskoj najčešće manifestirao u povodu komemoriranja Bleiburga, ali se redovito pojavljuje i u povodu obilježavanja Oluje, pa je danas neki siroti idiot u Kninu ponovo vikao Za dom spremni. Oluja,kao zaista veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske, radikalnim će nacionalistima uvijek služiti kao povod da aktiviraju svoju agendu.

Kad će se Oluja početi promatrati kao ključni državotvorni događaj

Bojimo se da će biti potrebno još mnogo godina, vjerojatno cijela jedna poratna generacija, a da se Oluja počinje promatrati kao neupitno ključni državotvorni događaj, a ne kao povod za afirmaciju onih hrvatskih političkih ideologija i praksi, koje su redovito završavale katastrofama i sramoćenjem Hrvatske.

Pretpostavka za zaista nacionalno obilježavanje Oluje jest prestanak hrvatskog ideološkog sukoba iz Drugog svjetskog rata, a taj će sukob prestati, kad se ishod Drugog svjetskog rata i povijesno priznate uloge pojedinih političkih formacija u Drugom svjetskom ratu, prihvate kao definitivne činjenice, od kojih odstupaju tek marginalne društvene skupine. Nažalost, svakodnevna nam politika pokazuje da tome nismo ni blizu.

Hrvatska je bila okupirana i Hrvatska je imala pravo osloboditi se

Kad je, pak, riječ o vanjskoj grupi problema koji opterećuju Oluju i Dan pobjede, jasno je da se Dan pobjede neće moći posve mirno slaviti, sve dok službena Srbija ne prizna da je Oluja bila legitimna oslobodilačka akcija. Ovdje ne želimo ni jednom riječju umanjiti zločine koje su u kolovozu 1995. počinili pojedini pripadnici hrvatskih oružanih snaga, kao ni tragediju srpskih izbjeglica.
Međutim, Hrvatska je bila okupirana i Hrvatska je imala pravo da oslobodi okupirani teritorij. I tu ništa ne smije biti sporno.

Vladajuće srpske garniture ne prihvaćaju te esencijalne činjenice, nego svaku obljetnicu Oluje koriste kako bi naglasile srpsku žrtvu, ignorirajući uzroke rata, koji su došli jedino i isključivo iz Beograda. Dok god srpska Vlada i srpska javnost interpretiraju Oluju kao ratni zločin i progon, a ne kao akciju kojom se Hrvatska oslobodila četverogodišnje srpske okupacije, one jačaju radikalni hrvatski nacionalizam, koji se onda unutar hrvatskog javnog prostora pretvara u govor mržnje protiv Srba, a osobito protiv hrvatskih Srba. I to je zatvoreni makabristički krug.

Neće biti promjene dok god ne završe svi ideološki ratovi

S obzirom na stanje u srpskom političkom životu, posve je jasno kako u i idućem srednjoročnom razdoblju ne možemo očekivati da će bilo koji vodeći srpski političar izgovoriti sljedeće riječi: ”Oluja je, uz sve patnje koje je nanijela srpskom narodu, bila legitimna vojna akcija, kojom je Hrvatska oslobodila svoj teritorij,” Dok iz Beograda ne stigne takva izjava, hrvatski revizionistički nacionalizam svake će godine dobivati nove povode da jača i angažira sve mlađe pristaše.

O budalaštinama iz Bosne i Hercegovine, vezanim uz načine obilježavanja Oluje i dodjelu ratnih odlikovanja, ne treba opširnije govoriti. One imaju isti značaj kao svojedobni pokušaj bošnjačkih vlasti da zaustave gradnju Pelješkog mosta; izazivaju zlu krv, ali ne postižu nikakve Bošnjacima bitne političke ciljeve.

Proslava Dana pobjede neće se moći emancipirati od političkih zloporaba unutarnjeg i vanjskog porijekla, dok god svi ratovi na prostorima bivše Jugoslavije jednom zauvijek ideološki ne završe. Ovo zvuči mučno, ali je, bojimo se, dosta točno.