Nije prvi put, ali sigurno nije zadnji – sad je samo povod ponešto živopisniji. Saborski zastupnik Mosta i gradonačelnik Sinja Miro Bulj je zatražio, i to kako je rekao – hitno! – da se postavi vojska na granicu. Zašto? Jer su, navodno migranti, opljačkali kuću njegovog prijatelja u Glavicama pokraj Sinja.
Iako je povod, dakle, živopisan, barem poput hektičnog sinjskog gradonačelnika, zazivanje vojske na granici kako bi se spriječili ilegalni ulasci migranata već postaje dio rutine. Uostalom, vojska na granici bila je dio kampanje Miroslava Škore kad je prvi, od ukupno tri puta, išao na “Sad il’ nikad”, odnosno kad se kandidirao za predsjednika Republike.
Klimatske promjene plus nejednakost
Treba li poslati vojsku na granice kako bi pomogla policiji u sprječavanju prolaska nevoljnika spremnih u potrazi za boljim (ili ikakvim) životom ozbiljno riskirati da kosti ostave na gudurama balkanske rute, međutim, pogrešno je pitanje. Jer, “treba li slati vojsku na granice”, kad se liši šminke političke korektnosti zvuči zapravo ovako: “Treba li Hrvatska ubijati migrante koji u nju pokušavaju ući”?
Stvari stoje tako da je migrantski pritisak na granice EU jednostavno neizbježan. Nekad u vremenu i prostoru može biti jači, nekad slabiji, ali kronična nejednakost u globalnom selu, multiplicirana sve osjetnijim efektima klimatskih promjena gurat će i dalje milijune onih koji nemaju mnogo toga za izgubiti uglavnom prema sjeveru. Kako će hrvatska granica još solidno dugo vrijeme biti i vanjska granica EU, jasno je da će i u budućnosti iz pravca BiH i Srbije dolaziti ljudi koji nemaju što izgubiti.
Kilometri stvarnosti
Vojska tu, realno, ne može biti od velike pomoći. Kopnena granica samo s Bosnom i Hercegovinom je golemih 1011 kilometara. Trenutno hrvatske granice nadzire oko 6500 tisuća policajaca. Čak i da se njima pridruži svih cca 18.000 hrvatskih vojnika, to znači da bi u matematički idealnom slučaju mogli imati jednog čovjeka (policajca ili vojnik) na svakih 400 metara granice s BiH.
U stvarnosti, pak, svi ti ljudi nekad trebaju jesti, spavati i voditi vlastite živote. Odnosno, čak i ako bi svi oni u punom radnom vremenu nadzirali granicu s BiH, to znači da bi u svakom trenutku imali jednog čovjeka na 1200 metara granice samo s tom zemljom. U stvarnosti, naravno, Hrvatska ne graniči samo s BiH. Sa Srbijom, primjerice, odakle su ranije također masovno dolazili migranti, Hrvatska ima još 317 kilometara granice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Balkanska noć s automatskim oružjem
U stvarnosti je, nadalje, posve nezamislivo da se baš svih 18 tisuća vojnika prekvalificira u graničare. Stoga, čuvanje granice vojskom, kakvo zazivaju Bulj i mnogi, nije nikakva garancija da će Hrvatska odvratiti migrante u putu prema EU. Pritom je golemo i pitanje što bi vojnici s automatskim oružjem uopće radili suočeni s grupama nenaoružanih migranta, među kojima zna biti i cijelih obitelji s djecom? Kako bi ih odvratili od ulaska u Hrvatsku? Strogim pogledom? Ili bi, u balkanskoj noći, prst na obaraču i kletva u zraku stvorili nešto eksplozivniju smjesu?
Ukratko, vojska malo toga može napraviti u pokušaju da se Hrvatska zaključa pred migrantima koji dolaze i dolazit će i dalje, a vjerojatno i sve više. Osim ako ona vojska na granici koja se tako olako zaziva, ne krene zaustavljati ilegalne migracije rafalima.
Ubijati ili živjeti?
Pravo pitanje, dakle, nije, niti je ikad bilo, treba li vojska na granicu. “Treba li Hrvatska ubijati migrante koji u nju pokušavaju ući”, stoga je mnogo, mnogo točnije postavljen upit. S obzirom na to da odgovor na njega – ako računamo na minimum minimuma ljudskosti – može biti samo negativan, sasvim je jasno zašto ga se izbjegava postaviti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer implicira sasvim jednostavnu činjenicu – migranti će ostati tu, na granici, u Hrvatskoj, u EU. Zaustaviti ih se ne može. Valja s tom činjenicom i tim ljudima jednostavno naučiti – živjeti.
Oni koji zazivaju vojsku na granici moraju odgovoriti na pravo pitanje: Treba li Hrvatska pucati na migrante?
Vojska ne može "zaključati" 1011 kilometara kopnene granice samo s BiH
Stvari stoje tako da je migrantski pritisak na granice EU jednostavno neizbježan. Nekad u vremenu i prostoru može biti jači, nekad slabiji, ali kronična nejednakost u globalnom selu, multiplicirana sve osjetnijim efektima klimatskih promjena gurat će i dalje milijune onih koji nemaju mnogo toga za izgubiti uglavnom prema sjeveru
Nije prvi put, ali sigurno nije zadnji – sad je samo povod ponešto živopisniji. Saborski zastupnik Mosta i gradonačelnik Sinja Miro Bulj je zatražio, i to kako je rekao – hitno! – da se postavi vojska na granicu. Zašto? Jer su, navodno migranti, opljačkali kuću njegovog prijatelja u Glavicama pokraj Sinja.
Iako je povod, dakle, živopisan, barem poput hektičnog sinjskog gradonačelnika, zazivanje vojske na granici kako bi se spriječili ilegalni ulasci migranata već postaje dio rutine. Uostalom, vojska na granici bila je dio kampanje Miroslava Škore kad je prvi, od ukupno tri puta, išao na “Sad il’ nikad”, odnosno kad se kandidirao za predsjednika Republike.
Klimatske promjene plus nejednakost
Treba li poslati vojsku na granice kako bi pomogla policiji u sprječavanju prolaska nevoljnika spremnih u potrazi za boljim (ili ikakvim) životom ozbiljno riskirati da kosti ostave na gudurama balkanske rute, međutim, pogrešno je pitanje. Jer, “treba li slati vojsku na granice”, kad se liši šminke političke korektnosti zvuči zapravo ovako: “Treba li Hrvatska ubijati migrante koji u nju pokušavaju ući”?
Stvari stoje tako da je migrantski pritisak na granice EU jednostavno neizbježan. Nekad u vremenu i prostoru može biti jači, nekad slabiji, ali kronična nejednakost u globalnom selu, multiplicirana sve osjetnijim efektima klimatskih promjena gurat će i dalje milijune onih koji nemaju mnogo toga za izgubiti uglavnom prema sjeveru. Kako će hrvatska granica još solidno dugo vrijeme biti i vanjska granica EU, jasno je da će i u budućnosti iz pravca BiH i Srbije dolaziti ljudi koji nemaju što izgubiti.
Kilometri stvarnosti
Vojska tu, realno, ne može biti od velike pomoći. Kopnena granica samo s Bosnom i Hercegovinom je golemih 1011 kilometara. Trenutno hrvatske granice nadzire oko 6500 tisuća policajaca. Čak i da se njima pridruži svih cca 18.000 hrvatskih vojnika, to znači da bi u matematički idealnom slučaju mogli imati jednog čovjeka (policajca ili vojnik) na svakih 400 metara granice s BiH.
U stvarnosti, pak, svi ti ljudi nekad trebaju jesti, spavati i voditi vlastite živote. Odnosno, čak i ako bi svi oni u punom radnom vremenu nadzirali granicu s BiH, to znači da bi u svakom trenutku imali jednog čovjeka na 1200 metara granice samo s tom zemljom. U stvarnosti, naravno, Hrvatska ne graniči samo s BiH. Sa Srbijom, primjerice, odakle su ranije također masovno dolazili migranti, Hrvatska ima još 317 kilometara granice.
Balkanska noć s automatskim oružjem
U stvarnosti je, nadalje, posve nezamislivo da se baš svih 18 tisuća vojnika prekvalificira u graničare. Stoga, čuvanje granice vojskom, kakvo zazivaju Bulj i mnogi, nije nikakva garancija da će Hrvatska odvratiti migrante u putu prema EU. Pritom je golemo i pitanje što bi vojnici s automatskim oružjem uopće radili suočeni s grupama nenaoružanih migranta, među kojima zna biti i cijelih obitelji s djecom? Kako bi ih odvratili od ulaska u Hrvatsku? Strogim pogledom? Ili bi, u balkanskoj noći, prst na obaraču i kletva u zraku stvorili nešto eksplozivniju smjesu?
Ukratko, vojska malo toga može napraviti u pokušaju da se Hrvatska zaključa pred migrantima koji dolaze i dolazit će i dalje, a vjerojatno i sve više. Osim ako ona vojska na granici koja se tako olako zaziva, ne krene zaustavljati ilegalne migracije rafalima.
Ubijati ili živjeti?
Pravo pitanje, dakle, nije, niti je ikad bilo, treba li vojska na granicu. “Treba li Hrvatska ubijati migrante koji u nju pokušavaju ući”, stoga je mnogo, mnogo točnije postavljen upit. S obzirom na to da odgovor na njega – ako računamo na minimum minimuma ljudskosti – može biti samo negativan, sasvim je jasno zašto ga se izbjegava postaviti.
Jer implicira sasvim jednostavnu činjenicu – migranti će ostati tu, na granici, u Hrvatskoj, u EU. Zaustaviti ih se ne može. Valja s tom činjenicom i tim ljudima jednostavno naučiti – živjeti.