Početkom srpnja saznali smo da je Republika Hrvatska izgubila spor protiv MOL-a na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID). Postupak je 2013. godine pokrenuo MOL jer hrvatska Vlada nije poštivala sve obaveze iz međusobnoga Ugovora o plinskome poslovanju sklopljenoga 2009. godine te je u razdoblju od 2011. do 2014. propustila liberalizirati tržište plina.
Budući da se tim Ugovorom Republika Hrvatska među ostalim obavezala kupovati plin iz panonskih i jadranskih nalazišta INA-e po tržišnim cijenama, a da tu svoju obavezu nije ispunila, ICSID je presudio da Hrvatska mora isplatiti MOL u ukupno 236 milijuna dolara kao naknadu za pretrpljene gubitke u plinskome poslovanju. Dva mjeseca kasnije Uskok nas je izvijestio da INA prodaje plin iz hrvatskih nalazišta po višestruko manjim cijenama od tržišnih, za sada nepoznatome broju povlaštenih kupaca.
Apsurdno je da Republika Hrvatska mora platiti MOL-u naknadu pričinjene štete jer INA nije mogla prodavati plin po tržišnoj cijeni, a da nakon što je tržište liberalizirano INA zbog svojih manjkavih procedura dizajniranih za potrebe grabežu sklonih direktora isti taj plin prodaje za djelić tržišne cijene.
Još ne znamo tko je sve znao za muljaže u Ini
Tjedan dana nakon početka “plinske afere” i uhićenja petorke još uvijek ne znamo tko je sve znao i/ili odobrio prodaju burzovnoga artikla po fiksnoj cijeni bez ikakvoga zaštitnog mehanizma za samu INA-u.
Vrlo je vjerojatno da ugovori o prodaji plina koje su potpisali Damir Škugor i direktori Plinare istočne Slavonije d.o.o. (PIS) i OMS-upravljanja d.o.o. nisu bili jedini s diskrecijski određenom cijenom na štetu INA-e i Republike Hrvatske, ali je njihova krajnje naivna operativna provedba i akumulacija stotina milijuna kuna razlike u cijeni na privatnim bankarskim računima bila ipak previše vidljiva.
PIS je 2020. godine činio svega 3,56 posto ukupne plinske potrošnje pa zbog svoje veličine sigurno nije mogao biti u povlaštenome cjenovnom položaju u odnosu na bitno veće distributere plina, Gradsku plinaru Zagreb (33,60 posto udjela na tržištu), HEP Plin d.o.o. Osijek (15,30 posto) i Termoplin d.d. Varaždin (8,09 posto).
Članak se nastavlja ispod oglasa
U pitanje se dovodi i sposobnost državne uprave
Prosječna nabavna cijena plina na hrvatskome veleprodajnom tržištu u 2020. godini iznosila je 0,1216 kn/kWh i objavljena je u godišnjoj publikaciji “Energija” koju za Ministarstvo gospodarstva izrađuje Energetski institut “Hrvoje Požar”. Ovaj podatak pokazuje da veleprodajne cijene plina nisu nikakva strogo čuvana poslovna tajna te da odgovarajuće službe u Ministarstvu gospodarstva, Državnome zavodu za statistiku i EI “Hrvoje Požar” dobivaju podatke po kojim veleprodajnim cijenama INA, HEP, PPD i drugi manji uvoznici plina prodaju plin na hrvatskome tržištu.
Već sam pisao da Ministarstvo financija obračunava koncesijske naknade za eksploataciju plina i nafte u postotnome iznosu u odnosu na tržišnu cijenu te da su nadležni i u tome ministarstvu morali znati po kojoj se cijeni prodaje plin iz hrvatskih nalazišta. Ako baš nitko od nabrojanih nije primijetio cjenovne anomalije u odnosima između INA-e i nekih od njenih kupaca plina, a to jednostavno nije moguće jer su PIS i OMS kupili gotovo petinu godišnje prodaje INA-e, onda se postavlja pitanje ne samo upravljanja i kontrole u samoj INA-i već i osposobljenosti različitih dijelova hrvatske državne uprave za elementarno praćenje cijena na tržištu, u ovome slučaju veleprodajnih cijena plina.
Je li se itko pitao što INA radi s plinom iz domaćih nalazišta?
Hrvatska Vlada donijela je u lipnju 2014. “Plan intervencije o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe plinom Republike Hrvatske” na temelju kojega je u travnju ove godine tadašnji ministar gospodarstva Tomislav Ćorić proglasio “rano upozorenje vezano uz razinu kriznoga stanja zaštite sigurnosti opskrbe plinom” te je Vlada dala nalog HEP-u da sukladno preporuci Europske komisije napuni podzemno skladište plina Okoli do razine od 80 posto ukupnoga kapaciteta. Podzemno skladište Okoli bilo je u režimu pražnjenja sve do 7. ožujka ove godine, njegovi zakupci bili su INA, PPD, HEP, MET, E.on Hrvatska i Međimurjeplin, a budući da nitko od njih nije želio započeti punjenje skladišta vlada je taj zadatak u cijelosti povjerila HEP-u.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije mi poznato jesu li se tada ministar gospodarstva u odlasku Tomislav Ćorić, njegov nasljednik Davor Filipović i premijer Andrej Plenković zapitali što ustvari INA radi s plinom iz domaćih nalazišta kada ne želi njime napuniti barem svoj udio u podzemnome skladištu Okoli. Ako se nisu sjetili domaćega plina u travnju, čudno je da su na njega zaboravili i u lipnju kada je Vlada odobrila kreditno zaduženje HEP-u u iznosu od 400 milijuna eura kojim je financirana kupnja 270,83 milijuna prostornih metara plina za utiskivanje u podzemno skladište Okoli.
Preračunato, HEP je dobio mandat za kupnju 2,857.256 MWh plina po cijeni od 139,99 €/MWh u vrijeme kada je Damir Škugor još uvijek prodavao plin iz hrvatskih nalazišta svojim kupcima PIS-u i OMS-u po bagatelnoj cijeni od 19,46 eura/MWh.
Da smo bar mi kupovali od Škugora
Prema kalkulaciji Uskoka u nešto više od godinu dana Škugor je prodao 1,66 milijuna MWh ili 58,1 posto količine za koju je Vlada zadužila HEP. Prava je šteta što nitko iz HEP-a, Vlade ili vrha HDZ-a nije tada znao za Damira Škugora i njegove povoljne cijene plina, mogli su uštedjeti cca 200 milijuna eura samo na polovičnom punjenju skladišta Okoli i platiti INA-i za plin iz hrvatskih nalazišta 32,3 milijuna eura umjesto 232,4 milijuna eura onima koji su taj isti plin kupili i na koncu prodali HEP-u. Vlada će se na kraju sigurno pohvaliti da je uspješno i na vrijeme napunila podzemno plinsko skladište Okoli, ali zaboravit će napomenuti da je u skladištu na kraju završio i dio plina iz lanca INA – PIS/OMS – DXT International – INA/HEP.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer Andrej Plenković javno je pozvao na smjenu svih članova Uprave INA-e, kako hrvatskih tako i mađarskih, ali taj njegov potpuno opravdani poziv MOL zasad nije podržao. Malo je vjerojatno da to odbijanje nije usuglašeno s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i treba ga gledati kao nastavak mađarske “tvrde” politike prema kojoj je INA mađarska svojina, a ako je u njoj bilo lopovluka za njih ne mogu biti odgovorni mađarski upravljači već samo lokalni hrvatski izvođači.
Ponižavajući neokolonijalni pristup MOL-a
Takav krajnje ponižavajući neokolonijalni pristup u kojem MOL nonšalantno odbija poziv na trenutačnu smjenu svih članova Uprave – inače, ni u jednoj pristojno vođenoj korporaciji uprava i nadzorni odbor ne bi mogli preživjeti ovakvu blamažu – još jednom potvrđuje notornu činjenicu da Viktor Orban i MOL nisu nikada bili partneri za pregovore o budućnosti INA-e.
Nažalost nije za očekivati da će se interesno “mađaronsko” krilo HDZ-a tek tako odreći vlastitih lukrativnih sinekura, a to nakon kratkotrajnoga šoka i zbunjenosti viđenijih “mađarona” pokazuju i recentni PR napori u minoriziranju grijeha upravljača MOL-a i INA-e.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Republika Hrvatska bila je uz manje prekide puna dva desetljeća “zlatna ribica” MOL-a iako kao i svaka druga država raspolaže instrumentarijem koji ni jedna korporacija, pa tako ni MOL ne bi željela upoznati. Budimo iskreni, taj instrumentarij nije korišten ne samo zbog dokazane nesposobnosti HDZ-ovih kadrova, već ponajviše zbog svih još neotkrivenih škugora.
Orban je nakon pljačke u Ini neokolonijalno ponizio Andreja Plenkovića
Premijer je javno pozvao na smjenu svih članova Uprave INA-e, ali taj njegov potpuno opravdani poziv MOL zasad nije podržao
Nije mi poznato jesu li ministri gospodarstva i premijer Andrej Plenković zapitali što ustvari Ina radi s plinom iz domaćih nalazišta kada ne želi njime napuniti barem svoj udio u podzemnome skladištu Okoli. Ako se nisu sjetili domaćega plina u travnju, čudno je da su na njega zaboravili i u lipnju kada je Vlada odobrila kreditno zaduženje HEP-u u iznosu od 400 milijuna eura kojim je financirana kupnja 270,83 milijuna prostornih metara plina za utiskivanje u podzemno skladište Okoli
Početkom srpnja saznali smo da je Republika Hrvatska izgubila spor protiv MOL-a na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID). Postupak je 2013. godine pokrenuo MOL jer hrvatska Vlada nije poštivala sve obaveze iz međusobnoga Ugovora o plinskome poslovanju sklopljenoga 2009. godine te je u razdoblju od 2011. do 2014. propustila liberalizirati tržište plina.
Budući da se tim Ugovorom Republika Hrvatska među ostalim obavezala kupovati plin iz panonskih i jadranskih nalazišta INA-e po tržišnim cijenama, a da tu svoju obavezu nije ispunila, ICSID je presudio da Hrvatska mora isplatiti MOL u ukupno 236 milijuna dolara kao naknadu za pretrpljene gubitke u plinskome poslovanju. Dva mjeseca kasnije Uskok nas je izvijestio da INA prodaje plin iz hrvatskih nalazišta po višestruko manjim cijenama od tržišnih, za sada nepoznatome broju povlaštenih kupaca.
Apsurdno je da Republika Hrvatska mora platiti MOL-u naknadu pričinjene štete jer INA nije mogla prodavati plin po tržišnoj cijeni, a da nakon što je tržište liberalizirano INA zbog svojih manjkavih procedura dizajniranih za potrebe grabežu sklonih direktora isti taj plin prodaje za djelić tržišne cijene.
Još ne znamo tko je sve znao za muljaže u Ini
Tjedan dana nakon početka “plinske afere” i uhićenja petorke još uvijek ne znamo tko je sve znao i/ili odobrio prodaju burzovnoga artikla po fiksnoj cijeni bez ikakvoga zaštitnog mehanizma za samu INA-u.
Vrlo je vjerojatno da ugovori o prodaji plina koje su potpisali Damir Škugor i direktori Plinare istočne Slavonije d.o.o. (PIS) i OMS-upravljanja d.o.o. nisu bili jedini s diskrecijski određenom cijenom na štetu INA-e i Republike Hrvatske, ali je njihova krajnje naivna operativna provedba i akumulacija stotina milijuna kuna razlike u cijeni na privatnim bankarskim računima bila ipak previše vidljiva.
PIS je 2020. godine činio svega 3,56 posto ukupne plinske potrošnje pa zbog svoje veličine sigurno nije mogao biti u povlaštenome cjenovnom položaju u odnosu na bitno veće distributere plina, Gradsku plinaru Zagreb (33,60 posto udjela na tržištu), HEP Plin d.o.o. Osijek (15,30 posto) i Termoplin d.d. Varaždin (8,09 posto).
U pitanje se dovodi i sposobnost državne uprave
Prosječna nabavna cijena plina na hrvatskome veleprodajnom tržištu u 2020. godini iznosila je 0,1216 kn/kWh i objavljena je u godišnjoj publikaciji “Energija” koju za Ministarstvo gospodarstva izrađuje Energetski institut “Hrvoje Požar”. Ovaj podatak pokazuje da veleprodajne cijene plina nisu nikakva strogo čuvana poslovna tajna te da odgovarajuće službe u Ministarstvu gospodarstva, Državnome zavodu za statistiku i EI “Hrvoje Požar” dobivaju podatke po kojim veleprodajnim cijenama INA, HEP, PPD i drugi manji uvoznici plina prodaju plin na hrvatskome tržištu.
Već sam pisao da Ministarstvo financija obračunava koncesijske naknade za eksploataciju plina i nafte u postotnome iznosu u odnosu na tržišnu cijenu te da su nadležni i u tome ministarstvu morali znati po kojoj se cijeni prodaje plin iz hrvatskih nalazišta. Ako baš nitko od nabrojanih nije primijetio cjenovne anomalije u odnosima između INA-e i nekih od njenih kupaca plina, a to jednostavno nije moguće jer su PIS i OMS kupili gotovo petinu godišnje prodaje INA-e, onda se postavlja pitanje ne samo upravljanja i kontrole u samoj INA-i već i osposobljenosti različitih dijelova hrvatske državne uprave za elementarno praćenje cijena na tržištu, u ovome slučaju veleprodajnih cijena plina.
Je li se itko pitao što INA radi s plinom iz domaćih nalazišta?
Hrvatska Vlada donijela je u lipnju 2014. “Plan intervencije o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe plinom Republike Hrvatske” na temelju kojega je u travnju ove godine tadašnji ministar gospodarstva Tomislav Ćorić proglasio “rano upozorenje vezano uz razinu kriznoga stanja zaštite sigurnosti opskrbe plinom” te je Vlada dala nalog HEP-u da sukladno preporuci Europske komisije napuni podzemno skladište plina Okoli do razine od 80 posto ukupnoga kapaciteta. Podzemno skladište Okoli bilo je u režimu pražnjenja sve do 7. ožujka ove godine, njegovi zakupci bili su INA, PPD, HEP, MET, E.on Hrvatska i Međimurjeplin, a budući da nitko od njih nije želio započeti punjenje skladišta vlada je taj zadatak u cijelosti povjerila HEP-u.
Nije mi poznato jesu li se tada ministar gospodarstva u odlasku Tomislav Ćorić, njegov nasljednik Davor Filipović i premijer Andrej Plenković zapitali što ustvari INA radi s plinom iz domaćih nalazišta kada ne želi njime napuniti barem svoj udio u podzemnome skladištu Okoli. Ako se nisu sjetili domaćega plina u travnju, čudno je da su na njega zaboravili i u lipnju kada je Vlada odobrila kreditno zaduženje HEP-u u iznosu od 400 milijuna eura kojim je financirana kupnja 270,83 milijuna prostornih metara plina za utiskivanje u podzemno skladište Okoli.
Preračunato, HEP je dobio mandat za kupnju 2,857.256 MWh plina po cijeni od 139,99 €/MWh u vrijeme kada je Damir Škugor još uvijek prodavao plin iz hrvatskih nalazišta svojim kupcima PIS-u i OMS-u po bagatelnoj cijeni od 19,46 eura/MWh.
Da smo bar mi kupovali od Škugora
Prema kalkulaciji Uskoka u nešto više od godinu dana Škugor je prodao 1,66 milijuna MWh ili 58,1 posto količine za koju je Vlada zadužila HEP. Prava je šteta što nitko iz HEP-a, Vlade ili vrha HDZ-a nije tada znao za Damira Škugora i njegove povoljne cijene plina, mogli su uštedjeti cca 200 milijuna eura samo na polovičnom punjenju skladišta Okoli i platiti INA-i za plin iz hrvatskih nalazišta 32,3 milijuna eura umjesto 232,4 milijuna eura onima koji su taj isti plin kupili i na koncu prodali HEP-u. Vlada će se na kraju sigurno pohvaliti da je uspješno i na vrijeme napunila podzemno plinsko skladište Okoli, ali zaboravit će napomenuti da je u skladištu na kraju završio i dio plina iz lanca INA – PIS/OMS – DXT International – INA/HEP.
Premijer Andrej Plenković javno je pozvao na smjenu svih članova Uprave INA-e, kako hrvatskih tako i mađarskih, ali taj njegov potpuno opravdani poziv MOL zasad nije podržao. Malo je vjerojatno da to odbijanje nije usuglašeno s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i treba ga gledati kao nastavak mađarske “tvrde” politike prema kojoj je INA mađarska svojina, a ako je u njoj bilo lopovluka za njih ne mogu biti odgovorni mađarski upravljači već samo lokalni hrvatski izvođači.
Ponižavajući neokolonijalni pristup MOL-a
Takav krajnje ponižavajući neokolonijalni pristup u kojem MOL nonšalantno odbija poziv na trenutačnu smjenu svih članova Uprave – inače, ni u jednoj pristojno vođenoj korporaciji uprava i nadzorni odbor ne bi mogli preživjeti ovakvu blamažu – još jednom potvrđuje notornu činjenicu da Viktor Orban i MOL nisu nikada bili partneri za pregovore o budućnosti INA-e.
Nažalost nije za očekivati da će se interesno “mađaronsko” krilo HDZ-a tek tako odreći vlastitih lukrativnih sinekura, a to nakon kratkotrajnoga šoka i zbunjenosti viđenijih “mađarona” pokazuju i recentni PR napori u minoriziranju grijeha upravljača MOL-a i INA-e.
Republika Hrvatska bila je uz manje prekide puna dva desetljeća “zlatna ribica” MOL-a iako kao i svaka druga država raspolaže instrumentarijem koji ni jedna korporacija, pa tako ni MOL ne bi željela upoznati. Budimo iskreni, taj instrumentarij nije korišten ne samo zbog dokazane nesposobnosti HDZ-ovih kadrova, već ponajviše zbog svih još neotkrivenih škugora.