Organizirani kriminal u RH preselio se na sudove i stvorio od njih opasan aparat
Nakon zadnjih sudskih odluka dojam je da nijedna ozbiljna optužnica ne prolazi
Dogodilo se, eto, ono u što smo godinama opravdano sumnjali. Presuda Vrhovnog suda u slučaju Fimi media pokazala je kako u Hrvatskoj baš nitko ne može biti osuđen zbog političke korupcije, bez obzira na težinu dokaza. I zbog toga će Hrvatska trajno ostati pri vrhu liste najkorumpiranijih europskih zemalja. I zbog toga će Hrvatska još trajnije ostati država kojoj njeni građani ne vjeruju: Hrvati, što je višestruko dokazano, ne vjeruju ni političarima niti političkim pravosudnim institucijama.
Primjer Sanaderove sudske sudbine upućuje na to da bi se i drugi glavni protagonisti USKOK-ovih istraga, poput Milana Bandića, Zdravka Mamića ili Božidara Kalmete, na kraju mogli izvući formalno nekažnjeno iz velikih afera koje godinama potresaju hrvatsku javnost.
Ovdje je gotovo nevažno je li u slučaju Fimi media pogriješio Vrhovni sud ili Državno odvjetništvo, koje je, izgleda, počinilo više proceduralnih propusta (moglo bi biti važno tko je pogriješio jedino ako bi se uspjelo dokazati da su suci Vrhovnog suda oslobađajuću odluku donijeli uslijed lobiranja ili čiste korupcije; takvim dokazima zasad nitko ne raspolaže).
Pregršt dokaza
Važnije je da hrvatska pravna država jednostavno nije kadra, gotovo nikada (ili baš nikada) pravomoćno presuditi protiv aktera najgorih korupcijskih procesa u našem političkom i javnom životu. Bez obzira na pregršt dokaza. I to je naša stvarnost.
Afera Fimi media izbila je jer je Damir Mihanović, dugogodišnji direktor u Croatia Osiguranju (i dugogodišnji član Hrvatske demokratske zajednice), odlučio policiji, ali i javnosti, priznati da je Ivo Sanader na sastanku održanom u Vladi od velike grupe direktora javnih poduzeća zahtijevao da posluju s PR tvrtkom Fimi media, čija je vlasnica Nevenka Jurak bila u vezi s Mladenom Barišićem, Sanaderovim glavnim financijskim pouzdanikom.
Zanimljivo je, a i indikativno, da se mnogi drugi sudionici istog sastanka nisu mogli ili htjeli sjetiti ovog presudno bitnog Sanaderova zahtjeva, premda nisu osporavali Mihanovićev iskaz. U toj su kolektivnoj amneziji sudjelovali i neki od današnjih čelnika Hrvatske udruge poslodavaca.
Nakon odluka u slučajevima Fimi media, Ina-MOL i Hypo banka, ali i slučajeva u vezi Bandića, Mamića i Kalmete, stvara se dojam da niti jedna ozbiljna optužnica ne može preživjeti
Mihanovićev iskaz intenzivirao je već pokrenutu akciju Državnog odvjetništva protiv Ive Sanadera. Naime, Državno odvjetništvo počelo je raditi na slučaju Sanader sasvim sigurno odmah po njegovu odlasku s vlasti (dakle, još u ljeto 2009. godine), dok su se neki izvidi možda provodili i ranije.
Činjenica je, u svakom slučaju, da je izraelski veleposlanik u Zagrebu u ljeto 2010. godine urednicima Jutarnjeg lista rekao da je Ivo Sanader 1. srpnja 2009. podnio ostavku na zahtjev Angele Merkel, zbog niza dokaza o Sanaderovoj osobnoj umiješanosti u masovnu korupciju. Izraelski je veleposlanik zahtijevao da ga se ne citira; informaciju o Sanaderu nije prenio novinarima zato da bi ona bila objavljena, nego zbog boljeg razumijevanja pozadine tada zbunjujućeg slučaja Sanader.
Ova informacija opovrgava tezu odvjetnice Jadranke Sloković da je istragu protiv Ive Sanadera inicirala Jadranka Kosor, nakon što je dr. Sanader u siječnju 2010. godine pokušao izvršiti stranački udar.
Nesrazmjer imovine
Prvi koraci u istrazi definitivno su poduzeti prije tog Sanaderovog neuspješnog pučističkog ispada; potpuno je nejasno zašto se gospođa Sloković odlučila baviti drugorazrednim politikanstvom (osim ako već sada ne pokušava stvoriti odgovarajuće ozračje u javnosti, prije ponovljenog suđenja).
Budući da se istraga zahuktala, što je sve dovelo do Sanaderova uhićenja, javnosti su postale poznate sljedeće činjenice, na koje danas, kada je bivši premijer na slobodi, svakako valja podsjetiti.
Prvo, Ivo Sanader raspolagao je imovinom neusporedivo većom od svog novca koji je mogao zaraditi u dvadesetak godina državne službe: Državno odvjetništvo procjenjuje da se radi o nesrazmjeru velikom oko 23 milijuna kuna. Drugo, vrlo mnogo gotovine pronađeno je na računima Sanaderovih rođaka i djece: riječ je o višemilijunskim iznosima (preračunato u kune), za koje ne postoji nikakvo razumno objašnjenje.
Činjenica je da je izraelski veleposlanik u Zagrebu u ljeto 2010. godine urednicima Jutarnjeg lista rekao da je Ivo Sanader 1. srpnja 2009. podnio ostavku na zahtjev Angele Merkel, zbog niza dokaza o Sanaderovoj osobnoj umiješanosti u masovnu korupciju
Treće, pronađena je bilježnica HDZ-ove blagajnice, koja detaljno opisuje distribuciju novca pribavljenog reketiranjem državnih poduzeća. Četvrto, sama je blagajnica dala iskaz koji potvrđuje i objašnjava sadržaj famozne bilježnice. Peto, Mladen Barišić iscrpno je opisao kako je Sanaderu donosio novac na kućnu adresu.
Teza Sanaderove obrane da Barišićeve posjete nije zabilježilo Sanaderovo osiguranje, što znači da se ti posjeti nisu ni dogodili, potpuna je besmislica. Mnogi koji su privatno posjećivali Ivu Sanadera između 2003. i 2008. godine vrlo dobro znaju da se nikada nisu morali javljati osiguranju.
Dapače, čak se i u Sanaderov ured u Vladi moglo ulaziti bez upisivanja u knjigu posjeta i bez zabilješki videokamerama (preko stražnjeg ulaza u Vladu). Taj su – stražnji – ulaz često koristili i posebni gosti Sanaderova prethodnika Ivice Račana.
Šesto, nesporno je da je sam Ivo Sanader višekratno tvrdio kako se stranka mora i ilegalno financirati da bi mogla pobjeđivati na izborima. Sedmo, neprijeporno je da je Jadranka Kosor, kada je postala predsjednica stranke, u stranačkom sefu pronašla nekoliko milijuna kuna gotovine. Za taj novac nije postojala baš nikakva dokumentacija.
Bijeg iz zemlje
Ovo su sve tvrde, nesporne činjenice koje dokazuju da je Ivo Sanader, dok je bio predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a, vodio masivnu operaciju nelegalnog stjecanja novca za Hrvatsku demokratsku zajednicu, kao i za sebe i svoju obitelj. Sam je dr. Sanader bio itekako svjestan težine dokaza pa je stoga u prosincu 2010. godine pokušao pobjeći iz zemlje, za što je, nažalost, zloupotrijebio svoju kćer, koja ga je odvezla u Sloveniju.
Unatoč svim ovim dokazima, koji su prilično nepobitni, Ivo Sanader trenutno je slobodan čovjek. Više je teza o razlozima Sanaderova izlaska na slobodu.
Primjerice, još se prije sedam ili osam mjeseci počelo govoriti da se za Sanaderovu slobodu snažno lobira u inozemstvu, osobito među pojedinim njemačkim demokršćanima. Nadalje, u zagrebačkim političkim kuloarima tvrdi se da je HDZ pokušavao utjecati na sudsku odluku o Fimi mediji, jer se oslobađajućom presudom skida i stigma s Hrvatske demokratske zajednice, koja je zbog Fimi medije prije nekoliko godina sudski proglašena kriminalnom organizacijom. No, takve su interpretacije sada relativno nevažne, i zato što nisu dokazive, i zato što podcjenjuju utjecaj oslobađajuće presude na našu javnost.
Ivo Sanader već je kažnjen i uništen, poslovno, politički i osobno, no presuda je ipak jako važna
A utjecaj ove presude Vrhovnog suda zapravo ne mora biti povoljan za Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Okej, u HDZ-u sada mogu reći, kako je, uostalom, već konstatirao jedan od njihovih odvjetnika, da je Vrhovni sud ustvrdio kako Hrvatska demokratska zajednica nije kriminalna organizacija, čime je, navodno, skinuta stigma s njenih 200.000 članova. Međutim, ako se HDZ uistinu želi vezati uz sudsku sudbinu Ive Sanadera, znači li to da je HDZ, na temelju presude Vrhovnog suda, spreman uzeti i samog Sanadera natrag u članstvo? Hoće li ga, kao navodno nevinog, vratiti u stranku, i na nekim drugim izborima (za ove je vjerojatno prekasno) staviti na stranačku listu?
Odnos s HDZ-om
Ovo, naravno, zvuči apsurdno, no ako Hrvatska demokratska zajednica zaista inzistira da je nevina na temelju odluke Vrhovnog suda o Fimi mediji, po istom je kriteriju, i na temelju iste te odluke, nevin i Ivo Sanader pa više nema razloga za njegovo izbacivanje iz stranke niti za prestanak njegova političkog djelovanja. Budući da se HDZ, uoči ovih parlamentarnih izbora, ipak ne želi poistovjetiti s Ivom Sanaderom, za tu bi stranku, njene odvjetnike, a još puno više njene čelnike, bilo najpametnije da ignoriraju presudu Vrhovnog suda.
Jer, uvijek kada oni kažu: “Evo, Vrhovni sud potvrdio je da smo mi čisti”, svaki novinar, ili svaki politički protivnik, može im reći: “Čisti ste jednako kao i Ivo Sanader”. Odluka Vrhovnog suda, koliko god to zvuči apsurdno, ni samom Ivi Sanaderu ne daje osobito puno razloga za trijumfalizam.
Okej, Sanaderovim izlaskom iz zatvora prestaje njegovo osobno trpljenje, koje je sasvim sigurno vrlo bolno: niti jedna osoba uobičajene psihičke konstitucije ne može se pomiriti sa životom u zatvoru. Još manje to može čovjek koji je prije zatvora raspolagao velikom količinom moći i koji je uživao u realno luksuznom lifestyleu.
Odlukom Vrhovnog suda za slučaj Fimi media cijela je politička i korporacijska Hrvatska pretvorena u golemu greenfield investiciju za kriminal i korupciju svih mogućih žanrova
Međutim, Ivi Sanaderu život je već ionako uništen. Njegove političke ambicije zauvijek su nestale, a njegov poslovni potencijal ravan je nuli. Sanader je, nadalje, proveo oko četiri godine u raznim zatvorima, tako da je dobar dio kazne već odradio.
Naposljetku, dr. Sanadera, uz niz ponovljenih suđenja zbog srušenih presuda, još čeka i presuda u slučaju zgrade u Planinskoj ulici, gdje Državno odvjetništvo raspolaže vrlo snažnim dokaznim materijalom, što će ga možda koristiti nešto vještije nego u prethodnim procesima protiv bivšeg premijera.
Pravomoćna kazna
Ivo Sanader zapravo je već kažnjen: u njegovu su se slučaju pritvor i zatvor poslije nepravomoćnih presuda pokazali instrumentom kazne, a ne prevencije. Sanader, prije samo šest i pol godina najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, nikada se neće oporaviti od svojih sudskih i zatvorskih dana, čak i ako dobije oslobađajuće odluke na svim idućim suđenjima.
Zašto je onda presuda Vrhovnog suda za Fimi mediju uistinu važna? Ta je presuda važna jer upućuje na činjenicu da se politički zločin u Hrvatskoj ne može pravomoćno kazniti. Ona je važna jer pokazuje da se kaos, kriminal i krajnje bezočna, gotovo javna korupcija u državnim i stranačkim vodstvima na kraju ne mogu dokazati .
Ona je važna zato što daje puno nade svim drugim glavnim korupcijskim igračima u Hrvatskoj, dok USKOK-ovu borbu protiv korupcije čini uglavnom besmislenom. Ona je važna zato što demonstrira da je hrvatska politika posao izvan pravosudnog dometa. Ona je, naposljetku, najznačajnija zato što svim hrvatskim građanima poručuje: ”Gledajte, pravna država ovdje ne postoji.”
Ivo Sanader danas je sigurno sretan čovjek, jer je napokon na slobodi. No, vrlo je vjerojatno da su Milan Bandić i Zdravko Mamić danas nešto zadovoljniji od Sanadera. Oni bi mogli trajno ostati na slobodi, jer zašto bi uopće suci riskirali osuđujuće presude u uskočkim slučajevima kada se s nekih devedesetak posto vjerojatnosti može predvidjeti da će Vrhovni ili Ustavni sud te presude ionako ukinuti.
Odlukom Vrhovnog suda za slučaj Fimi media (za takvu odluku, kao što smo već rekli, može biti zaslužno i Državno odvjetništvo svojim pogrešnim potezima tijekom suđenja) cijela je politička i korporacijska Hrvatska pretvorena u golemu greenfield investiciju za kriminal i korupciju svih mogućih žanrova.
I to je Hrvatska danas.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.