Vrijeme za stvarnu i sveobuhvatnu revitalizaciju pojedinih krajeva poput Dugoga otoka standardnim demografskim mjerama nepovratno je isteklo, a isto će se bez radikalnih promjena politika i načina upravljanja dogoditi i Hrvatskoj u cjelini.
Državni zavod za statistiku još uvijek nije objavio rezultate popisa stanovništva, iako je posve nejasno zašto je tako teško javnosti kazati koliki je ukupan broj stanovnika Hrvatske ustanovljen tim popisom, a Vlada je u svome sada već tradicionalnome predbožićnom uveseljavanju nacije donijela mjeru o poticanju samozapošljavanja hrvatskih građana, povratnika iz država Europskoga gospodarskog prostora.
Novu mjeru HZZ-a pod nazivom “Biram Hrvatsku” mogu od 1. siječnja 2022. koristiti svi oni koji se odluče na povratak u Hrvatsku ili oni koji se iz razvijenijih dijelova zemlje žele preseliti i započeti posao u slabije razvijenim krajevima. Zapravo se radi o nadogradnji postojeće mjere kojom se potiče samozapošljavanje u vrijednosti od 110 do 150 tisuća kuna koja dobiva dodatak od 50.000 kuna za povratnike, odnosno 25.000 kuna za one koje se žele preseliti unutar granica Hrvatske.
Predstava za stjecanje dojma da se radi
Premijer Andrej Plenković i njegovi ministri nastojali su predstaviti navedenu mjeru kao “demografsku”, ali nakon što je javnost saznala i očekivanja Vlade o broju potencijalnih korisnika te iznos proračunske stavke same mjere u narednoj godini postalo je posvema jasno da je cijela ta predstava izvedena samo da bi javnost stekla dojam da Vlada po pitanju demografije nešto važno i ozbiljno radi.
Kako inače objasniti tu mjeru od koje Vlada očekuje da će potaknuti povratak 4000 – 4500 iseljenih građana, a za koju je u proračunu predviđeno nešto više od milijarde kuna, kada znamo da je u Hrvatskoj u proteklih deset godina umrlo 150.000 više ljudi nego što je rođeno, od čega ukupno u ovoj i prošloj godini, ponajviše zahvaljujući protuepidemijskoj politici, čak 45 000?
U istome desetogodišnjem razdoblju, prema podacima DZS-a, broj službeno iseljenih građana veći je od broja useljenih za 110.000, ali rezultati popisa stanovništva vjerojatno će pokazati da je taj broj barem dvostruko veći tako da je cijela ova pompa oko mjere “Biram Hrvatsku” samo još jedan pokušaj prevencije šoka koji će izazvati objava tih rezultata.
Zašto ne uvedu mjeru za cijelu zemlju?
Početkom prosinca Skupština Grada Zagreba ukinula je mjeru “roditelj-odgojitelj“, a s obzirom na to da su se zastupnici u Zagrebu oporbenoga HDZ-a toj odluci žestoko protivili, usvajanje mjere “Biram hrvatsku” trebalo bi biti dokaz da HDZ vodi neku suvislu demografsku politiku. Prema procjenama DZS-a u proteklome desetljeću broj stanovnika rastao je jedino u Gradu Zagrebu i Istarskoj županiji, u Dubrovačko-neretvanskoj broj stanovnika bio je 2020. isti kao i 2011., a u svim ostalim županijama on je smanjen, u njih deset čak za dvoznamenkasti postotak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Porast i pad broja stanovnika po županijama
U takvim okolnostima stvarno je bizarno zalagati se da Grad Zagreb i dalje troši pola milijarde kuna godišnje na mjeru kojom među ostalim potiče one koji žele biti “roditelji-odgojitelji” da se dosele u Zagreb, a istovremeno mjerom “Biram Hrvatsku” Vlada potiče neke druge da se odsele iz Zagreba.
Ako je mjera “roditelj-odgojitelj” tako dobra zašto je HDZ ne uvede na državnom nivou ili barem u svim onim županijama u kojima je više-manje neprekidno na vlasti, a koje su u zadnjih dvadeset godina poput Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke, Vukovarsko-srijemske, Ličke i Virovitičko-podravske izgubile između petine i četvrtine svoga stanovništva.
Roditelj-odgojitelj nije uspješna mjera
U Zagrebu se ukupan broj novorođene djece od 2015. do 2019. (mjera “roditelj-odgojitelj” uvedena je krajem 2016. godine) kretao godišnje od 8039 do najviše 8235 (2018.) tako da govoriti o njoj kao demografski uspješnoj mjeri u raskoraku je s činjenicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Grad Zagreb je u 2020. s 900 milijuna kuna financirao 60 vrtića u kojima je bila smještena gotovo 31 000 djece predškolskoga uzrasta. Roditelji te djece platili su njihov boravak u vrtićima ukupno 77 milijuna kuna što po prilici odgovara dvomjesečnome iznosu ukupnih naknada isplaćenih korisnicima mjere “roditelj-odgojitelj”, njih je cca 5300.
E sad, je li za ostvarenje uspješne demografske politike smislenije potrošiti 500 milijuna kuna godišnje na povećanje kapaciteta i kvaliteta vrtića ili ih isplatiti kao naknade roditeljima-odgojiteljima ne bi trebalo biti neko naročito teško pitanje.
Smanjenje prireza veća pomoć od mjera
Zagreb ima najvišu stopu prireza porezu na dohodak u Hrvatskoj, a upravo je ta stopa od 18 posto, koja će u gradski proračun u ovoj godini donijeti gotovo milijardu kuna, mnoge izravno ili neizravno otjerala ne samo iz Zagreba nego i iz Hrvatske. Ona ne može biti smanjena ako gradonačelnik Tomislav Tomašević ne pokrene drastično rezanje gradskih rashoda, a njeno značajno umanjenje sigurno bi pomoglo realizaciji uspješne demografske politike više od zbrojenih efekata mjera “roditelj-odgojitelj“ i “Biram Hrvatsku”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Baš kao što je izgradnja vodovodne i kanalizacijske mreže ili osiguranje odgovarajuće prometne povezanosti uključujući i hitni medicinski prijevoz daleko važnija za revitalizaciju nerazvijenih krajeva od 25 000 kuna dodatka za preseljenje iz urbanih u ruralna područja zbog pokretanja posla.
Depopulacija Dugog otoka nakon ’50-ih
Dugi otok trenutačno ima približno 1600 stanovnika što odgovara broju stanovnika s početka XVII. stoljeća. Ako će kojim slučajem taj broj prema ovogodišnjem popisu biti nešto veći to je isključivo posljedica brojanja i onih koji na otoku ne žive stalno, ali imaju na njemu prebivalište kako bi koristili povlastice prijevoza trajektom ili izbjegli plaćanje poreza na kuće za odmor. Na vrhuncu naseljenosti, polovinom XX. stoljeća, broj stanovnika bio je gotovo tri puta veći.
Iseljavanje s otoka započelo je još tijekom XIX. stoljeća, ali je zahvaljujući visokome natalitetu broj stanovnika neprekidno rastao sve do pedesetih godina prošloga stoljeća. Nakon toga počinje snažna depopulacija, egzodus cijelih obitelji na obalni pojas kopna koji je tada u procesu ubrzane industrijalizacije i urbanizacije, odnosno trajno preseljenje u prekomorske zemlje, ponajviše u SAD, Kanadu i Australiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Broj stanovnika na Dugom otoku
Na Dugom otoku elektrifikacija je završena 1962. godine, a cesta i trajektna pristaništa izgrađena su krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća tako da je deset otočkih naselja do izgradnje ceste bilo međusobno povezano samo brodskom vezom, a naselja na sjeverozapadu otoka imala su vezu s onima na jugoistoku “presjedanjem” s jednoga na drugi brod u Zadru.
U budućnosti odumiranje naselja
Paradoksalno je da Sali, kao najveće naselje na otoku i općinsko središte, nije ni 40 godina nakon izgradnje ceste povezano autobusnom linijom s naseljima na sjeverozapadnom dijelu otoka, vodovodna i kanalizacijska mreža postoji samo fragmentarno, a jedina voda je kišnica iz kućnih gusterni ili ona koju ljeti s kopna dovoze brodovi cisterne jer lokalno crpilište kod mjesta Žman krajem srpnja redovno presuši.
Dugi otok nikada nije imao srednju školu tako da je svako školovanje nakon osnovne škole značilo i konačni odlazak s otoka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Danas je Dugi otok, pogotovo njegov sjeverozapadni dio, naseljen ponajviše stanovništvom treće životne dobi te je potpuno izvjesno da će bez snažnih investicija u otočku infrastrukturu, prvenstveno u izgradnje vodovodne mreže povezane s kopnom, kanalizacijske mreže, odgovarajućega rješenja za zbrinjavanje otpada te bolje međusobne prometne povezanosti naselja na otoku i otoka kao cjeline sa Zadrom, već u neposrednoj budućnosti doći do odumiranja cijelih naselja, odnosno njihovoga pretvaranja u privremene ljetne naseobine.
Bombastični programi neće pomoći
Dugi otok samo je jedan od primjera koji pokazuje da nikakvi bombastični programi kao što su “Biram Hrvatsku” ili “roditelj-odgojitelj” neće spriječiti daljnje potpuno pražnjenje pojedinih dijelova Hrvatske, čak i onih koji su u dva ljetna mjeseca prenapučeni do granica izdržljivosti, ali u kojima danas stalno živi manje stanovnika nego u bilo kojem periodu u proteklih 400 godina.
Premijer Plenković jako voli spominjati europske milijarde eura koje su on i njegova Vlada svojim pregalaštvom osigurali Hrvatskoj, ali još će se jednom pokazati, kao i u obnovi Banije ili Zagreba, da nije problem u dostupnosti para, nego u lokalnim upravljačima same te dostupnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nažalost, vrijeme za stvarnu i sveobuhvatnu revitalizaciju pojedinih krajeva poput Dugoga otoka standardnim demografskim mjerama nepovratno je isteklo, a isto će se bez radikalnih promjena politika i načina upravljanja dogoditi i Hrvatskoj u cjelini. Ukoliko i u tome budemo neuspješni neminovno slijedi faza postupne zamjene stanovništva, koliko god svi šutjeli o tome.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Otok na kojem živi manje ljudi nego prije 300 godina sjajan je primjer koliko su nam promašene demografske mjere
Ima li Hrvatska ikakvu suvislu demografsku politiku?
Vrijeme za stvarnu i sveobuhvatnu revitalizaciju pojedinih krajeva poput Dugoga otoka standardnim demografskim mjerama nepovratno je isteklo, a isto će se bez radikalnih promjena politika i načina upravljanja dogoditi i Hrvatskoj u cjelini.
Državni zavod za statistiku još uvijek nije objavio rezultate popisa stanovništva, iako je posve nejasno zašto je tako teško javnosti kazati koliki je ukupan broj stanovnika Hrvatske ustanovljen tim popisom, a Vlada je u svome sada već tradicionalnome predbožićnom uveseljavanju nacije donijela mjeru o poticanju samozapošljavanja hrvatskih građana, povratnika iz država Europskoga gospodarskog prostora.
Novu mjeru HZZ-a pod nazivom “Biram Hrvatsku” mogu od 1. siječnja 2022. koristiti svi oni koji se odluče na povratak u Hrvatsku ili oni koji se iz razvijenijih dijelova zemlje žele preseliti i započeti posao u slabije razvijenim krajevima. Zapravo se radi o nadogradnji postojeće mjere kojom se potiče samozapošljavanje u vrijednosti od 110 do 150 tisuća kuna koja dobiva dodatak od 50.000 kuna za povratnike, odnosno 25.000 kuna za one koje se žele preseliti unutar granica Hrvatske.
Predstava za stjecanje dojma da se radi
Premijer Andrej Plenković i njegovi ministri nastojali su predstaviti navedenu mjeru kao “demografsku”, ali nakon što je javnost saznala i očekivanja Vlade o broju potencijalnih korisnika te iznos proračunske stavke same mjere u narednoj godini postalo je posvema jasno da je cijela ta predstava izvedena samo da bi javnost stekla dojam da Vlada po pitanju demografije nešto važno i ozbiljno radi.
Kako inače objasniti tu mjeru od koje Vlada očekuje da će potaknuti povratak 4000 – 4500 iseljenih građana, a za koju je u proračunu predviđeno nešto više od milijarde kuna, kada znamo da je u Hrvatskoj u proteklih deset godina umrlo 150.000 više ljudi nego što je rođeno, od čega ukupno u ovoj i prošloj godini, ponajviše zahvaljujući protuepidemijskoj politici, čak 45 000?
U istome desetogodišnjem razdoblju, prema podacima DZS-a, broj službeno iseljenih građana veći je od broja useljenih za 110.000, ali rezultati popisa stanovništva vjerojatno će pokazati da je taj broj barem dvostruko veći tako da je cijela ova pompa oko mjere “Biram Hrvatsku” samo još jedan pokušaj prevencije šoka koji će izazvati objava tih rezultata.
Zašto ne uvedu mjeru za cijelu zemlju?
Početkom prosinca Skupština Grada Zagreba ukinula je mjeru “roditelj-odgojitelj“, a s obzirom na to da su se zastupnici u Zagrebu oporbenoga HDZ-a toj odluci žestoko protivili, usvajanje mjere “Biram hrvatsku” trebalo bi biti dokaz da HDZ vodi neku suvislu demografsku politiku. Prema procjenama DZS-a u proteklome desetljeću broj stanovnika rastao je jedino u Gradu Zagrebu i Istarskoj županiji, u Dubrovačko-neretvanskoj broj stanovnika bio je 2020. isti kao i 2011., a u svim ostalim županijama on je smanjen, u njih deset čak za dvoznamenkasti postotak.
U takvim okolnostima stvarno je bizarno zalagati se da Grad Zagreb i dalje troši pola milijarde kuna godišnje na mjeru kojom među ostalim potiče one koji žele biti “roditelji-odgojitelji” da se dosele u Zagreb, a istovremeno mjerom “Biram Hrvatsku” Vlada potiče neke druge da se odsele iz Zagreba.
Ako je mjera “roditelj-odgojitelj” tako dobra zašto je HDZ ne uvede na državnom nivou ili barem u svim onim županijama u kojima je više-manje neprekidno na vlasti, a koje su u zadnjih dvadeset godina poput Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke, Vukovarsko-srijemske, Ličke i Virovitičko-podravske izgubile između petine i četvrtine svoga stanovništva.
Roditelj-odgojitelj nije uspješna mjera
U Zagrebu se ukupan broj novorođene djece od 2015. do 2019. (mjera “roditelj-odgojitelj” uvedena je krajem 2016. godine) kretao godišnje od 8039 do najviše 8235 (2018.) tako da govoriti o njoj kao demografski uspješnoj mjeri u raskoraku je s činjenicama.
Grad Zagreb je u 2020. s 900 milijuna kuna financirao 60 vrtića u kojima je bila smještena gotovo 31 000 djece predškolskoga uzrasta. Roditelji te djece platili su njihov boravak u vrtićima ukupno 77 milijuna kuna što po prilici odgovara dvomjesečnome iznosu ukupnih naknada isplaćenih korisnicima mjere “roditelj-odgojitelj”, njih je cca 5300.
E sad, je li za ostvarenje uspješne demografske politike smislenije potrošiti 500 milijuna kuna godišnje na povećanje kapaciteta i kvaliteta vrtića ili ih isplatiti kao naknade roditeljima-odgojiteljima ne bi trebalo biti neko naročito teško pitanje.
Smanjenje prireza veća pomoć od mjera
Zagreb ima najvišu stopu prireza porezu na dohodak u Hrvatskoj, a upravo je ta stopa od 18 posto, koja će u gradski proračun u ovoj godini donijeti gotovo milijardu kuna, mnoge izravno ili neizravno otjerala ne samo iz Zagreba nego i iz Hrvatske. Ona ne može biti smanjena ako gradonačelnik Tomislav Tomašević ne pokrene drastično rezanje gradskih rashoda, a njeno značajno umanjenje sigurno bi pomoglo realizaciji uspješne demografske politike više od zbrojenih efekata mjera “roditelj-odgojitelj“ i “Biram Hrvatsku”.
Baš kao što je izgradnja vodovodne i kanalizacijske mreže ili osiguranje odgovarajuće prometne povezanosti uključujući i hitni medicinski prijevoz daleko važnija za revitalizaciju nerazvijenih krajeva od 25 000 kuna dodatka za preseljenje iz urbanih u ruralna područja zbog pokretanja posla.
Depopulacija Dugog otoka nakon ’50-ih
Dugi otok trenutačno ima približno 1600 stanovnika što odgovara broju stanovnika s početka XVII. stoljeća. Ako će kojim slučajem taj broj prema ovogodišnjem popisu biti nešto veći to je isključivo posljedica brojanja i onih koji na otoku ne žive stalno, ali imaju na njemu prebivalište kako bi koristili povlastice prijevoza trajektom ili izbjegli plaćanje poreza na kuće za odmor. Na vrhuncu naseljenosti, polovinom XX. stoljeća, broj stanovnika bio je gotovo tri puta veći.
Iseljavanje s otoka započelo je još tijekom XIX. stoljeća, ali je zahvaljujući visokome natalitetu broj stanovnika neprekidno rastao sve do pedesetih godina prošloga stoljeća. Nakon toga počinje snažna depopulacija, egzodus cijelih obitelji na obalni pojas kopna koji je tada u procesu ubrzane industrijalizacije i urbanizacije, odnosno trajno preseljenje u prekomorske zemlje, ponajviše u SAD, Kanadu i Australiju.
Na Dugom otoku elektrifikacija je završena 1962. godine, a cesta i trajektna pristaništa izgrađena su krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća tako da je deset otočkih naselja do izgradnje ceste bilo međusobno povezano samo brodskom vezom, a naselja na sjeverozapadu otoka imala su vezu s onima na jugoistoku “presjedanjem” s jednoga na drugi brod u Zadru.
U budućnosti odumiranje naselja
Paradoksalno je da Sali, kao najveće naselje na otoku i općinsko središte, nije ni 40 godina nakon izgradnje ceste povezano autobusnom linijom s naseljima na sjeverozapadnom dijelu otoka, vodovodna i kanalizacijska mreža postoji samo fragmentarno, a jedina voda je kišnica iz kućnih gusterni ili ona koju ljeti s kopna dovoze brodovi cisterne jer lokalno crpilište kod mjesta Žman krajem srpnja redovno presuši.
Dugi otok nikada nije imao srednju školu tako da je svako školovanje nakon osnovne škole značilo i konačni odlazak s otoka.
Danas je Dugi otok, pogotovo njegov sjeverozapadni dio, naseljen ponajviše stanovništvom treće životne dobi te je potpuno izvjesno da će bez snažnih investicija u otočku infrastrukturu, prvenstveno u izgradnje vodovodne mreže povezane s kopnom, kanalizacijske mreže, odgovarajućega rješenja za zbrinjavanje otpada te bolje međusobne prometne povezanosti naselja na otoku i otoka kao cjeline sa Zadrom, već u neposrednoj budućnosti doći do odumiranja cijelih naselja, odnosno njihovoga pretvaranja u privremene ljetne naseobine.
Bombastični programi neće pomoći
Dugi otok samo je jedan od primjera koji pokazuje da nikakvi bombastični programi kao što su “Biram Hrvatsku” ili “roditelj-odgojitelj” neće spriječiti daljnje potpuno pražnjenje pojedinih dijelova Hrvatske, čak i onih koji su u dva ljetna mjeseca prenapučeni do granica izdržljivosti, ali u kojima danas stalno živi manje stanovnika nego u bilo kojem periodu u proteklih 400 godina.
Premijer Plenković jako voli spominjati europske milijarde eura koje su on i njegova Vlada svojim pregalaštvom osigurali Hrvatskoj, ali još će se jednom pokazati, kao i u obnovi Banije ili Zagreba, da nije problem u dostupnosti para, nego u lokalnim upravljačima same te dostupnosti.
Nažalost, vrijeme za stvarnu i sveobuhvatnu revitalizaciju pojedinih krajeva poput Dugoga otoka standardnim demografskim mjerama nepovratno je isteklo, a isto će se bez radikalnih promjena politika i načina upravljanja dogoditi i Hrvatskoj u cjelini. Ukoliko i u tome budemo neuspješni neminovno slijedi faza postupne zamjene stanovništva, koliko god svi šutjeli o tome.