Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ova gospođa je simpatizirala Pavelića i pomagala ustašama pa su je nagradili. Danas se vodi borba za njezinu imovinu

Povrat kuće Marije Hranilović traži njezin nasljednik, no Grad Zagreb ju je prodao

ZADNJA IZMJENA: sij 19, 2020
Foto: Sandro Lendler/ Tomislav Jonjić

Marija Hranilović živjela je u Zagrebu. Bila je pripadnica ustaškog pokreta, kao i cijela njezina obitelj žudjela je da Hrvatska čim prije ostvari svoju neovisnost od tadašnje Jugoslavije. Zato su se priključili najkrvavijem režimau u povijesti Hrvatske. Danas na nekoliko sudskih razina traje borba za njezinu ostavštinu bez koje je ostala za vrijeme komunističke vlasti koje su je proglasile narodnim neprijateljem.

Hranilovići su bili bliski poglavniku Anti Paveliću. Marijina braća sudjelovala su u akcijama pravaške mladeži, a Marija Hranilović svoj je dom pronašla na obroncima zagrebačkog Podsuseda u bliskom susjedstvu samog Pavelića. O njemu će u jednom od svojih intervjua govoriti brižno biranim riječima.

Osuđena za ratni zločin

Iako ljudi koji su je poznavali tvrde kako Marija Hranilović za vrijeme Nezavisne države Hrvatske nije počinila ratne zločine poput ubijanja, jugoslavenske vlasti ipak je osuđuju za ratni zločin. Presuda joj je izrečena u srpnju 1945. godine.

Tvrdili su da je preko svoje tvornice čarapa u Samoboru surađivala s okupatorom. Kazna joj je bilo lišenje slobode s prinudnim radom od dvije godine, gubitak političkih prava u trajanju od pet godina, te konfiskacija u ratu stečene imovine.

Radnici su tijekom procesa potpisali pismo potpore vlasnici pogona, pa je zbog toga dobila relativno blagu kaznu. Nakon žalbe, 1949., osuda joj je još i ublažena, te je bez političkih prava ostala na tri godine.

Sad imovinu potražuje njezin nasljednik

Međutim, imovina joj je oduzeta. Osim samoborske čaraparne, bio je tu i poslovni prostor u Ilici te zemljište od 1393 metara četvornih u Podsusedu koje je Hranilović kupila 1943. godine. Na njemu je godinu kasnije podigla kuću koja je danas podijeljena u stanove.

Kada je moderna Hrvatska, sredinom 90-tih, omogućila povrat imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, zahtjev za vraćanjem kuće u Podsusedu podnijela je i gospođa Hranilović. Tijekom procesa, koji još uvijek nije okončan, preminula je, a sada tu njezinu imovinu od države traži njezin nasljednik Tomislav Jonjić, hrvatski odvjetnik, publicist, povjesničar i bivši diplomat.

Stanovi su u međuvremenu preprodani

Cijeli proces iznimno je složen i vodi se na nekoliko razina. Ured opće uprave odlučuje o povratu imovine Marije Hranilović, dok Jonjić i sudskim putem pokušava doći do stanova koji su u međuvremenu preprodani.

Grad Zagreb ih je još početkom 1990-tih prodao ljudima koji su do tada imali stanarsko pravo nad njima. Jonjić osim protiv Grada Zagreba vodi proces i protiv Republike Hrvatske koja je konfisciranu nekretninu prepustila Gradu Zagrebu. Ovih dana, kaže nam, sve je vraćeno na sami početak.

Tko je bila obitelj Hranilović?

Uz sudski spis prelistali smo i povijesne dokumente o obitelji Hranilović. Kroničarima rađanja ustaškog pokreta ta obitelj jako je dobro poznata. Dio članova obitelji podržavao je Antu Pavelića iz Italije, dok je Marija Hranilović gotovo cijelo vrijeme živjela u Hrvatskoj.

Ona i njezina braća, Marko i Stanko, još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća zbližili su se s Milom Budakom, budućim ministrom kulture u ustaškoj vlasti. Stanovali su, naime, u istoj zgradi pa je on troje mladih vodio na sastanke pravaške mladeži. Marko i Stanko ubrzo su joj se priključili. Stanko postaje i jedan od vođa Pravaške radničke mladeži do odlaska u emigaciju 1928. godine. Kasnije mu se gubi svaki trag.

Provela je u zatvoru 18 mjeseci

Marko Hranilović je pak skončao u središtu Zagreba. Nakon što su on i izvjesni Matija Soldin uhićeni i osuđeni zbog atentata na urednika Novosti Antuna Schlegela, bliskog kralju Aleksandru, obojica su dobila smrtnu kaznu. Obješeni su u Petrinjskoj ulici.

Markova sestra Marija za vrijeme suđenja, kako piše povjesničarka Martina Bitunjac u svojoj knjizi ‘Žene i ustaški pokret’, skrivala je dokaze protiv brata zbog čega je i sama na kraju završila u zatvoru. Kažnjena je s 18 mjeseci. Prije toga ona i majka pokušale su čak pomoći Marku da pobjegne iz zatvora, no kada su jugoslavenske vlasti doznale za plan bijega ubrzale su izvršenje presude.

Marijina suradnja s Maticom Hrvatskom

Sama Marija Hranilović kasnije će u intervjuu publicistu Tomislavu Jonjiću, kojem je oporučno ostavila i svoje nasljedstvo, pričati kako joj je tijekom 1932., dakle po izlasku iz zatvora, najviše pomogla Matica Hrvatska. Dobila je posao u novoosnovanoj Pramatici gdje je radila sve do 1939. godine.

Iz tog vremena prisjetila se mnogih događaja, kao i kratkog izbivanja iz zemlje u vrijeme atentata u Marseilleu na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, 1934. godine.

Opisala je kako je s kolegama spašavala knjige dr. Mile Budaka koje su za vrijeme režima Banovine Hrvatske trebale biti uništene. “Banovinske su vlasti odlučile potajno zaplijeniti Budakove knjige smještene u Matičinu podrumu, pa su prof. Filip Lukas i drugi iz Matičina vodstva odlučili knjige skloniti kod zagrebačkih Židova. I sama sam sudjelovala u tajnom pakiranju i prijevozu knjiga koje su zagrebačke židovske obitelji brižno sačuvale”, tvrdila je u tom intervjuu Marija Hranilović.

Ustaški režim ju je bogato nagradio

Kako je njezina obitelj, prema riječima Tomislava Jonjića, tijekom ustaškog režima puno pomagala nacionalističkoj Hrvatskoj stranci prava (od koje je nastao ustaški pokret), dobili su kao zahvalu naknadu. Marija Hranilović tako je dobila pogon za proizvodnju čarapa u Samoboru, lokal u Ilici, te novac za koji je 1944. kupila nekretninu u Vilharovoj ulici 8 u Podsusedu.

“Meni je nakon osnivanja Nezavisne države Hrvatske bilo ponuđeno da preuzmem vlasništvo jednog poduzeća u Ilici 48, kao i mali tekstilni pogon u Samoboru, u suradnji s nekim trgovcem. Taj je bio stari prijatelj Slavka Kvaternika, ali je i kao čovjek i kao trgovac bio loš. Unatoč svim teškoćama, živjeli smo pristojno, a 1944. u Podsusedu, nedaleko od Poglavnikove kuće, izgradili smo davno planiranu kuću. Dobro se sjećam simpatičnog i skromnog Poglavnikova oca…”, prisjećala se u intervjuu Marija Hranilović.

Projekt za tu kuću radio je jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, Stjepan Planić.

Odustala je od tvornice i dućana

Nasljednik Marije Hranilović govori nam kako ona nakon uspostave hrvatske države i donošenja zakona prema kojima je imala pravo na povrat konfiscirane imovine nije željela tražiti natrag tvornicu čarapa i poslovni prostor u Ilici, jer je smatrala kako je to bilo vezano uz njezin bivši politički angažman. Odlučila je zahtijevati od države samo da joj vrati obiteljsko imanje u Podsusedu.

Nedugo nakon što je podnijela zahtjev za povratom u uredu državne uprave u Zagrebu, pokrenula je i sudski postupak za iseljenje ljudi kojima je u međuvremenu Grad Zagreb preprodao stanove u njezinom zagrebačkom domu. Sudski postupak kreće još 1999. godine.

Gospođa Hranilović u međuvremenu umire, a kao njezin nasljednik borbu za povrat nekretnine nastavlja gospodin Jonjić, kojem je oporučno sve ostavila. “Grad Zagreb nije mogao prodati tu nekretninu budući da nije bio njezin vlasnik. Sa Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine bivši vlasnici stekli su pravo tražiti svoje nekretnine natrag. Grad je jednostavno postupio nezakonito”, navela je Marija Hranilović u tužbi koju je nakon njezine smrti 2000. godine preuzeo Jonjić.

Kakva će na kraju biti odluka sudova?

Novi vlasnici nekretnine, ljudi koji su kupili stanove od Grada Zagreba još 1993., tvrde kako u to vrijeme nije postojala zabrana prodaje konfisciranih nekretnina i ne žele iseliti. Sud međutim utvrđuje da je Zakon koji je branio raspolaganje tom imovinom ipak vrijedio te 1993., no odbija naložiti iseljenje jer Mariji Hranilović, odnosno sada njezinom nasljedniku Tomislavu Jonjiću, nekretnina u Podsusedu još uvijek nije formalno vraćena.

Zato Općinski građanski sud u Zagrebu odbija Jonjićevu tužbu. On pak ulaže žalbu o kojoj bi Županijski sud u Zagrebu trebao uskoro odlučivati. Istovremeno, na početak je vraćen paralelni upravni postupak koji se vodi za povrat ove imovine.

Ana Raić Knežević
Telegram autor
1530 članaka Više o autoru
Više s weba