Priča o gospođi koja živi posve sama u bivšem prognaničkom naselju kraj Petrinje. Država je tjera, ona se ne da
Vlada je ovdje planirala izgraditi centar za azilante, ali mještani nisu dali. Gospođi Ani nudili su druge smještaje, nije ih prihvatila
U Maloj Gorici kraj Petrinje trebao je niknuti centar za tražitelje azila u Hrvatskoj. Mještani predvođeni lokalnim braniteljima tome se protive i najavljuju prosvjede i blokadu cesta. Ne žele primiti azilante. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović za sada će četiri milijuna eura planiranih za obnovu azilantskog centra morati preusmjeriti u obnovu drugih smještajnih kapaciteta.
Za to vrijeme, Ana Džankić, 61-godišnja gospođa koja je jedina ostala živjeti u ovom prognaničkom naselju vodi svoju bitku. U Maloj Gorici završila je nakon rata, kao prognanica koja je u Tovarniku izgubila sve. Nije mislila ostati tako dugo, no sada više ne želi otići. Kaže, dobro joj je. Za drugi smještaj koji joj država nudi u gradu Petrinji nema novca. A zapravo bi voljela preseliti se na more.
Prema nepravomoćnoj presudi što ju je Općinski sud u Sisku donio nedavno, gospođa Džankić ipak mora iseliti. No, budući da odluka suda nije konačna, još uvijek se nalazi u svom starom, prognaničkom domu.
Bijeg od rata u rodnoj Slavoniji
Tamo je stigla 15. siječnja 1999. godine. U montažni objekt smještena je jer se još nije mogla vratiti u svoj Tovarnik gdje joj je kuća posve uništena. Prvo je kao prognanica bila u Crikvenici, pa u Makarskoj i na kraju se smjestila u Maloj Gorici. “Rekli su mi da moj novi dom ima 35 kvadrata i da mogu u njemu živjeti. Ne želim ni sada otići”, ispričala je Ana Džankić na sudu na kojem se suočila sa zahtjevom države da napusti prognaničko naselje.
Taj kompleks Hrvatska je izgradila donacijom vlade Japana. Radilo se o sedam milijuna dolara što su uloženi u naselje za prognanike iz Hrvatske i iz susjednih zemalja koje su u to vrijeme preplavile Hrvatsku. Naselje se trebalo sastojati od 80 zgrada u kojima bi bilo smješteno 160 kućanstava. Kada je 1994. godine izaslanstvo japanske Vlade posjetilo lokaciju na kojoj se trebalo izgraditi naselje, ono je bilo prekriveno vodenim korovom i okruženo močvarom te nije djelovalo kao mjesto za izgradnju. Nije imalo ni pristupne ceste a i sigurnost je bila dvojbena. Ipak, japanski stručnjaci tada zaključuju kako bi se područje moglo isušiti iskopom odvodnog kanala prema obližnjoj rijeci Kupi. Tako je i učinjeno.
Izbjegličko naselje kraj Petrinje
Gradnja naselja započela je 1995., no ne bez problema. Ratna razaranja i raketiranja u susjednim selima kao i najezde komaraca iz obližnjih močvara bili su samo neki od problema tijekom izgradnje. Ipak, neposredno nakon Oluje, u listopadu 1995., prve obitelji počinju useljavati u dovršene objekte. Izgradnja cjelokupnog naselja uspješno je dovršena u studenom kada u Malu Goricu stižu i prognanici iz istočne Slavonije, te izbjeglice iz Bosne. Sveukupno se uselilo preko tisuću osoba, a oko deset tisuća prošlo je kroz naselje.
Još 2015. u Maloj Gorici bilo je 220 ljudi, da bi danas tamo ostala samo gospođa Ana. I njoj je 30. siječnja prošle godine ukinut status prognanika koji joj je omogućavao smještaj u ovom naselju. Nekoliko mjeseci ranije, u srpnju 2017., iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje javili su joj kako je vijek trajanja kućica, te infrastrukture u Maloj Gorici istekao. To je bio očiti signal da će i ona sada morati napustiti naselje. Ono je, rekli su joj, u ovom trenutku opasno za život, no već godinama ranije bilo je nedostojno ljudi koji su tamo boravili. Nije bilo pitke vode, a gospođa Ana danas nema ni struju.
Bez struje, vode, novaca, hrane…
“Isključili su mi struju 31. srpnja 2017. godine”, prisjeća se gospođa kojoj je država osigurala novi stan u Petrinji. Nenamješten doduše. “Ja primam samo invalidsku mirovinu od tisuću kuna, a od toga plaćam i kredit od 500 kuna mjesečno. Podigla sam ga da si kupim francuski ležaj. U Maloj Gorici imam sve što mi je potrebno od namještaja, osim posuđa. Ono mi ionako ne treba, jer ne kuham. Za hranu novca nemam.
Objekt u kojem živim još je u dobrom stanju. Podovi za sada nisu propali. I prozori su cijeli, a s vanjske strane zidovi imaju neke pukotine,. Unutrašnjost je OK. Imam i pećna drva, a policija mi je prošlu zimu kupila ogrjev. Nikakve režije ne plaćam”, opisuje svoj život u Maloj Gorici gospođa Ana.
Gospođa Ana želi živjeti na moru
Tvrdila je kako smještaj u Petrinji, koji joj je država ponudila, ne može prihvatiti u prvom redu iz zdravstvenih razloga. Tražila je da joj se osigura stan u Zadru ili Šibeniku ili Splitu. To bi, uvjerena je, trebalo biti riješeno nakon što Ministarstvo obrane prizna status branitelja njezinom pokojnom ocu. Tada bi dobila i obiteljsku mirovinu.
“Sada jednostavno nemam novca za namještanje praznog stana u Petrinji. Ne mogu plaćati ni režije. Namirnice i higijenske potrepštine dobivam od Crvenog križa. Kada bih se uselila u drugi stan ne bih imala ni doručka ni ručka. Sada mi pekar donosi burek od prethodnog dana.
Znam da su mi ukinuli status prognanika, no čekam novi status od Ministarstva obrane. Želim ostati u Maloj Gorici dok se mom pokojnom ocu ne riješi status branitelja”, apelirala je gospođa Džankić na sud.
Ako ne dođu azilanti može li ona ostati?
Ispričala je još neke crtice iz svog života. “Policija me redovito obilazi, a ja im javljam ako dođu nasilnici koji kradu i razbijaju. Ja zapravo čuvam i održavam naselje”, zaključuje ova bivša prognanica o kojoj se izvještavalo vrlo malo; samo je RTL-ova Potraga napravila reportažu iz njezina doma prošle godine.
Kako sad Telegram doznaje, sud je nedavno odlučio da mora otići iz Male Gorice. Ključni argument kojim je prihvaćena tužba Republike Hrvatske za iseljenje gospođe Ane bila je gradnja centra za azilante. Kako se čini da od toga za sada neće biti ništa. Drugostupanjski sud, kojem je gospođa Džankić uložila žalbu, morat će uzeti i tu činjenicu u obzir.