Nekad je nužno odabrati stranu

Ova priča oko dobi za mirovinu fino pokazuje da su HDZ i SDP ti koji su stvorili populizam. I sustavno ga hrane

Ni SDP, ni HDZ nemaju načelan stav prema važnim pitanjima, on ovisi samo o tome jesu li u datom trenutku na vlasti

Naivni i vrlo neiskusni promatrači političkih zbivanja bi bili sigurni krajem te 2013. godine da će HDZ čim dođe na vlast mijenjati Zakon o mirovinskom osiguranju. Što se i dogodilo, ali ne onako kako bi naivni i vrlo neiskusni promatrači političkih zbivanja očekivali - nego je vrijeme pune primjene odlaska u mirovinu sa 67 godina pomaknuto na 2033. godinu. Ukratko, HDZ je zakon kojem se protivio dodatno zaoštrio.

“Mi smo narodnjačka stranka i moramo pokazati da je naša poruka jača od populističkih, koje siju strah i nude jednostavna rješenja bez odgovornosti da će ih provesti”, kazao je na kongresu Europske pučke stranke u Helsinkiju prije nešto manje od pola godine hrvatski premijer Andrej Plenković.

Kako se približavala kampanja za europske izbore, njegova poruka o HDZ-u i “njima” – populistima, među koje manje-više ubraja skoro cijelu političku konkurenciju, postala je jedna od temeljnih poruka te stranke. HDZ zna, HDZ ima mlade ljude na listi, za koje doduše nitko nije dosad čuo, ali, eto, premijer zna da oni znaju i HDZ je, stoga, esencijalno drugačiji od svih tih populista koji mu konkuriraju za glasove praznim obećanjima.

Dobacivanje porezom na nekretnine

Populizam, međutim, nije samo obilježje stranaka koje bi ukinule obavezno cijepljenje, koje ne priznaju ideologije ili koje se poistovjećuju s narodom u odsudnom boju protiv otuđenih elita (političkih, ekonomskih, ovih-onih već po potrebi). Populizam je, naime, jedno od snažnih obilježja i današnje dvije najjače stranke, HDZ-a i SDP-a, kao i cijelog okvira javnosti u kojem one djeluju. Dosta je pogledati samo dva primjera dosta važnih odluka koje su se mijenjale ovisno o tome jesu li te stranke bile na vlasti i smjeru vjetrova koji su puhali iz javnosti.

Prije dvije godine HDZ je nakanio uvesti porez na nekretnine, isti onaj protiv kojeg su bili kad ga je htio uvesti SDP 2012. godine. Slavko Linić je tad morao odustati jer je najjača koalicijska strana, HNS, bila protiv. Pet godina kasnije, porez na nekretnine htio je uvesti Zdravko Marić. SDP je, naravno, bio protiv. No, lako za SDP – pobunio se i netko na Facebooku, pa je Plenković hitro odustao.

Zreo za penziju

Slična populistička izmotavanja HDZ-a i SDP-a mogu se gledati i oko dobi odlaska u starosnu mirovinu. Prije devet godina je tadašnja HDZ-ova Vlada razmatrala povišenje granice odlaska u mirovinu sa 65 na 67 godina. SDP je bio žestoko protiv. Onda je došao na vlast i krajem 2013. godine promijenio Zakon o mirovinskom osiguranju. Starosna dob za penziju je, naravno, pomaknuta na 67 godina s odgodom pune primjene do 2038. godine. HDZ je bio žestoko protiv.

Naivni i vrlo neiskusni promatrači političkih zbivanja bili bi krajem te 2013. godine sigurni da će HDZ čim dođe na vlast mijenjati Zakon o mirovinskom osiguranju. Što se i dogodilo, ali ne onako kako bi naivni i vrlo neiskusni promatrači političkih zbivanja očekivali – nego je vrijeme pune primjene odlaska u mirovinu sa 67 godina pomaknuto na 2033. godinu. Ukratko, HDZ je zakon kojem se protivio dodatno zaoštrio.

A što radi SDP, još jedna stranka koja će se u kampanji prezrivo obrecnuti na populiste? Naravno, kolektivno potpisuje sindikalni zahtjev za referendum kojim bi se dobna granica za odlazak u mirovinu opet vratila na 65 godina, uz prigodne rečenice o iznemoglim radnicima.

Neželjena djeca

Upravo ovakva amaterska politikantska nadigravanja, uz zdušnu podršku medija koji svoj populizam vrlo plastično mogu izmjeriti (i utržiti) brojem klikova, odradila su savršenu pripremu terena za stvaranje i rast najjeftinijih populističkih pokreta u Hrvatskoj (i globalno). Jer, kad dvije najjače stranke redovno i sa zadovoljstvom liježu u krevet s populizmom, ništa čudno da se uskoro moraju ozbiljno natezati s neželjenom djecom takve sumanute veze.

Činjenica da je društvu nasušno potrebna ozbiljnost u politici, medijima i javnosti pada pritom s lakoćom kao kolateralna žrtva sveopće lakoće utrživosti jeftinih slogana, provokativnih parola i prozirnih političkih gesti. I teško je i zamisliti da bi se stvari mogle početi mijenjati na bolje.