Konačno, 2005. godine dolazi na Građevinski fakultet, gdje ostaje do umirovljenja 2016. godine. Za sebe kaže da je feministica, a o slučaju prije 13 godina koji je prijavila dekanu, za Telegram govori smireno i oprezno. U svakome trenutku vodi računa da nečime što kaže ne ugrozi anonimnost svojih bivših studentica. Ljuti je što žene koje su joj poklonile povjerenje nikada nisu dobile svoj, kako kaže, komadić pravde. Profesor kojeg je prije 13 godina prijavila u njihovo ime, i danas predaje na Građevinskom fakultetu u Zagrebu.

TELEGRAM: Kako je cijela priča krenula prije 13 godina? Kako ste saznali za slučajeve uznemiravanja na Građevinskom fakultetu?

SZAVITS-NOSSAN: Zato što sam se zbližila s jednom bivšom studenticom i u razgovoru između nas dvije, došlo je do osobnijih pitanja. Tako smo došle na temu zlostavljanja i onda mi se ona otvorila.

TELEGRAM: Ukupno vam se tada povjerilo pet bivših studentica. Kako su one došle do toga da će se baš vama obratiti?

SZAVITS-NOSSAN: Tako je, da, bilo ih je pet. Te su žene međusobno o tome razgovarale. Žene inače nerado o tome govore, ali one su se našle na istoj valnoj duljini, međusobno su kontaktirale i jedna je povukla drugu. Ja zaista nisam radila ništa u smislu da bih imala inicijativu prema tim ženama u odnosu na ono što im se dogodilo. Nego su one došle do mene i ispričale mi svoja iskustva s tim profesorom.

TELEGRAM: Što su vam ispričale?

SZAVITS-NOSSAN: Ispričale su sve ono što sam ja kasnije navela u prijavi. Nisu sve ove žene prošle iste stvari, no radilo se tu o neprimjerenom dodirivanju, ucjenama temeljem usluga ili protuusluga sa seksualnom konotacijom, bilo je tu i vrijeđanja, prijetnji, kontrole kretanja i praćenja van radnog vremena… Dakle, doživljavale su vrlo neugodne situacije zbog kojih su se osjećale nemoćnima, poniženima, netko je zašao u njihovu intimu, iskoristio to što su žene i stavio ih u podređenu poziciju zato što su žene.

TELEGRAM: Što se dogodilo nakon što vam bivše studentice povjeravaju sve ovo?

SZAVITS-NOSSAN: Osjećala sam se pozvanom, kao članica akademske zajednice, da nešto poduzmem. Smatrala sam da sam to zaista dužna. Od njih pet, tri su pristale anonimno zapisati što im se dogodilo. Svoja su iskustva stavile na papir, vrlo jasno i eksplicitno, znajući pritom da bih ja to priložila prijavi. I tako sam krenula u akciju. Proučila sam Etički kodeks Sveučilišta, vidjela koji su članci Kodeksa prekršeni i navela sam osam stavki za uznemiravanje prema članku 12 stavak 2 Etičkog kodeksa i tri stavke za spolno uznemiravanje prema članku 12 stavak 3 Kodeksa. Mislila sam da imam zaista strong case.

Njihove anonimne iskaze priložila sam svojoj prijavi, odnosno svom prijedlogu dekanu da zatraži mišljenje etičkog povjerenstva. Takva je procedura; etičko povjerenstvo nije istražno tijelo, ono pomaže dekanu davanjem svog mišljenja. I onda je na dekanu da poduzme ili ne poduzme odgovarajuće korake.

TELEGRAM: Podnosite prijedlog dekanu, to mu službeno dajete i što on s tim radi?

SZAVITS-NOSSAN: Dekan je pokrenuo postupak pred etičkim povjerenstvom, povjerenstvo je imenovano i članovi povjerenstva su razgovarali sa mnom.

TELEGRAM: Kako je izgledao taj razgovor?

SZAVITS-NOSSAN: Pa bio je neugodan zato što su oni, očito prethodno, razgovarali s prijavljenim profesorom i on je njima iznio objede protiv mene. Iz pitanja koja su mi postavljali o tim objedama, shvatila sam da su oni prije mene razgovarali s prijavljenim profesorom.

TELEGRAM: Kakve objede?

SZAVITS-NOSSAN: Objede su bile prvenstveno na moj profesionalni rad, o tome se radi. A to je general pattern u svim ovim situacijama. Ono što zamjeram članovima povjerenstva je što su tražili da se ja izjasnim po pitanju tih objeda kojima se mene diskreditiralo. To je bilo potpuno irelevantno za suštinu moje prijave. Zbog toga imam određeni, kako da kažem, gorak osjećaj u grlu vezano za to moje iskustvo prije 13 godina.

TELEGRAM: A što su vas članovi povjerenstva pitali oko konkretnih stvari koje ste prijavili?

SZAVITS-NOSSAN: Ne bih htjela reći “samo”, jer moje sjećanje više nije tako friško, ali najveći je naglasak bio na tome želim li ja otkriti imena tih prijaviteljica. To mi nije bilo drago i ja sam to, jasno, odbila.

TELEGRAM: Što povjerenstvo dalje radi s postupkom?

SZAVITS-NOSSAN: Priča je tu stala jer su oni dali mišljenje dekanu da se, zato što su iskazi bili anonimni, ne može ništa poduzeti po tom pitanju. Pretpostavljam da je dekan to prihvatio jer ja nisam dobila nikakvu informaciju ni o kakvim njegovim daljnjim koracima.

TELEGRAM: Zamjerate li dekanu što nije poduzeo nikakve daljnje korake?

SZAVITS-NOSSAN: Tada je dekan bio profesor Mladen Radujković i imam primjedbu na njega. Uzevši u obzir da su bile tri pisane izjave, mislim da je puno ozbiljnije to trebao shvatiti. S funkcije dekana, on je imao velike ovlasti, i iz te se pozicije morao zapitati ima li tu vatre. Na primjer, mogao se zapitati bi li možda te mlade žene pristale izaći iz anonimnosti recimo pred Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova. To je jedan primjer mogućeg djelovanja gdje bi se pokazala i profesionalna i ljudska nakana da se napravi ispravna stvar. Bez prejudiciranja ičega, moglo se postupiti ispravno.

TELEGRAM: Kada se baš ništa nije dogodilo nakon vaše prijave, pretpostavljam da ste ponovno stupili u kontakt s bivšim studenticama koje su vam se povjerile?

SZAVITS-NOSSAN: Jesam, kako da ne. Stalno sam s njima bila u kontaktu i nakon svega su bile razočarane. Ja si zamišljam da svatko tko je proživio takvo iskustvo, ima potrebu dobiti nekakav komadić pravde. Jedno je ispovijedanje meni, a drugo je osjećaj zadovoljenja pravde. One su iz osjećaja zadovoljenja pravde prihvatile jednu riskantnu ulogu i meni dale veliko povjerenje. Ja to i dan-danas izuzetno cijenim, s logičnom daljnjom nadom da će one dobiti svoj komadić pravde.

TELEGRAM: Kako ste se vi nosili s ishodom akcije koju ste pokrenuli i koja je ovako završila?

SZAVITS-NOSSAN: Jako me to pogodilo. Zaista me jako pogodilo jer sam to smatrala velikom nepravdom. Mislila sam da se na to što sam prijavila i priložila trebalo reagirati jer se radi o izuzetno ozbiljnom i važnom problemu.

TELEGRAM: Jeste li imali kakvih posljedica na fakultetu nakon te prijave?

SZAVITS-NOSSAN: To se uklopilo u sve te objede. Da sam ja zapravo šuft i u profesionalnom i u ljudskom smislu jer sam spremna nekoga optužiti za takve stvari iz nekakve moje osobne vendete.

TELEGRAM: Kakvu ste vi mogli imati osobnu vendetu prema kolegi s fakulteta kojeg ste prijavili na temelju eksplicitnih izjava bivših studentica?

SZAVITS-NOSSAN: On je imao svoje tumačenje u koje ne bih ulazila jer bih previše otkrila o njemu.

TELEGRAM: Predaje li on i dalje studenticama i studentima Građevinskog fakulteta?

SZAVITS-NOSSAN: Da, predaje, i dalje tamo radi.

TELEGRAM: Kako se zbog toga osjećate?

SZAVITS-NOSSAN: To mi teško pada. On je vrlo probitačan čovjek i tako funkcionira, a vidimo da se i neprimjereno ponaša. Ja zaista ne znam da li je on nastavio s tim ili ne, nemam apsolutno nikakve informacije o tome. U ono vrijeme mi je jedina utjeha bila što sam se nadala da će dobiti poruku pisca i da će prestati s takvim stvarima. To je ono što mi je služilo kao utjeha.

TELEGRAM: Zaključit ću ovaj dio pitanjem o tome jesu li vam bivše studentice, koje su vam se povjerile, rekle zašto ga same nisu nikada prijavile?

SZAVITS-NOSSAN: Smatrale su da sustav neće ništa napraviti, što je ispalo točno. Osim toga, imale su mišljenje da je dotični profesor osvetoljubiv i zbog toga su se bojale.

TELEGRAM: Pošten komad vremena je prošao od tada, 13 godina. Početkom ove godine, međutim, kreće inicijativa #NisamTražila, sve se pretvara u regionalnu priču i vi o tome, vjerujem, čitate u medijima.

SZAVITS-NOSSAN: Jasno, jako me zanima ta tema, pogotovo oko zlostavljanja u akademskoj zajednici. Sve me podsjetilo, naravno, na naš slučaj otprije 13 godina. No svakako sada nisam očekivala ovakav razvoj događaja, i to još na višoj razini u odnosu na fakultetsku, na samom Sveučilištu…

TELEGRAM: Na što mislite?

SZAVITS-NOSSAN: Mislim, naravno, na slučaj rektora Borasa i njegovog professora emeritusa. S jedne sam strane bila ljuta na reakcije rektora, a s druge strane mi je bilo drago da je ta tema šire pokrenuta i da se o problemu, koji je detektiran na više fakulteta na Sveučilištu, otvoreno govori.

TELEGRAM: Što vas je posebno naljutilo u rektorovoj reakciji?

SZAVITS-NOSSAN: Zabolilo me to što on postavlja pitanje je li njegov emeritus zaista kriv. I to nakon što je stručno povjerenstvo Filozofskog fakulteta izjavilo da se u njegovom slučaju radilo o opetovanom i teškom seksualnom uznemiravanju! Jedno stručno povjerenstvo se na taj način izjasnilo o tom slučaju i reakcija rektora je nezamislivo neprimjerena. To njegovo pitanje – što ako ispadne da profesor nije kriv – mi je najgore od svega.

Druga mi je grozota to da je on imao spoznaju da eventualno postoji problem, u ruke mu je došla izjava bivše studentice o problemu s emeritusom i njegovim uznemiravanjem. I da on to ne uzme kao mogućnost! Ako postoji jedna takva izjava, pa čovječe onda ne imenuješ tog profesora za emeritusa!

TELEGRAM: Što očekujete da će rektor u konačnici napraviti u tom slučaju, sada nakon što je povjerenstvo Filozofskog fakulteta donijelo svoje mišljenje?

SZAVITS-NOSSAN: Znate što, ja mislim da je on passé. Nadam se da će se uspostaviti kritična masa članova Senata koji će pokrenuti njegov opoziv i da će otići skupa s emeritusom. Zaista se nadam, jer ovo je kompletno neprimjereno. Razočarana sam da se članovi Senata u većini nisu skupili da to pitanje pokrenu i prije. Svakako ne mislim da će Boras napraviti nešto čime bi poništio svoj raniji postupak. Time bi priznao svoju grešku, a to je teško očekivati.

 

TELEGRAM: Na Sveučilištu ste počeli raditi 1993., bili ste dekanica jednog fakulteta, imate zapravo višedesetljetni pogled na rad Sveučilišta. Kada se govori o uznemiravanju i zlostavljanju u akademskoj zajednici, govori se i o očito duboko ukorijenjenoj atmosferi (prešutnog) odobravanja takvog ponašanja. Jeste li tijekom karijere na sveučilištu osjetili takvu atmosferu?

SZAVITS-NOSSAN: Ma itekako! Od toga kad muškarci međusobno, što sam osobno čula, komentiraju kako su studentice odjevene pa nadalje. Oni čak brane profesore koji se tako ponašaju jer ih, tako najčešće to argumentiraju, studentice izazivaju. Očaj. Akademska zajednica je jedan sustav koji je zatvoren sam u sebi i unutar sebe radi što hoće. Sve je to jedan circulus vitiosus, to treba razbiti, treba negdje postojati nekakav nadzor.

TELEGRAM: I edukacija.

SZAVITS-NOSSAN: Izuzetno je bitna edukacija, da. Evo recimo, mi imamo Etički kodeks i ne vrši se nikakva edukacija ni profesora ni studenata po tom pitanju, da profesori znaju koje su im smjernice i da studenti znaju što su im prava. Ljudi ne čitaju dokumente poput Etičkog kodeksa i zato je nužna edukacija.

Mi profesori imamo moć nad studentima, u krajnjoj liniji oni o nama ovise jer od nas moraju dobiti ocjenu u indeks. Naprosto mi je odurno da se ta pozicija moći iskorištava na takav način. To mi je usporedivo sa slučajem pedofilije u Crkvi. Trenutno je na Sveučilištu u Zagrebu sve skupa otišlo toliko u negativnom smjeru da mi je to jednostavno nevjerojatno i potpuno nespojivo s akademskom zajednicom.

TELEGRAM: Na kraju, što biste poručili kolegicama profesoricama, studenticama?

SZAVITS-NOSSAN: Kolegicama profesoricama da imaju empatije prema studenticama i da poduzmu korake ako se studentice ne usude same. Djevojkama je poruka da je važno da se međusobno drže skupa. Što ih je više i što se više drže skupa, to će se brže otkrivati i rješavati problemi. Nadajmo se da će sve ovo skupa sada rezultirati nekakvim poboljšanjem sustava. Ja sam tada koristila sve moguće mehanizme, ali me sustav poklopio. Međutim, poruka ne treba biti da zbog toga treba odustati.