Ovaj bivši nogometaš tvrdi da mu je Zdravko Mamić ostao dužan 180.000 eura i detaljno opisuje njihov odnos

Sumnjive uplate u off shore tvrtki su pod istragom

Dio od tih 170 milijuna kuna, oko tri milijuna eura, završio je na računu off tvrtke Corporate Advantage koja je navodno preuzela Dinamova dugovanja prema nekim igračima – Mihaelu Mikiću, Eduardu da Silvi, Danijelu Pranjiću, Ivanu Turini… Iz Dinama nam pitanje o dugovanju kluba prema Janjetoviću nisu ništa odgovorili.

“Nikad ništa s tom tvrtkom nisam potpisao pa me iznenadilo kada sam vidio da se moje ime povezuje s njom. Niti sam od nje dobio novac. Mamić bi igrača koji mu nije zaradio milijune jednostavno izbrisao, a tako je bilo i sa mnom”, tvrdi Janjetović koji svoju nogometnu priču, što ju je odlučio ispričati za Telegram, počinje prisjećanjem na početke igranja. Janjetović je rođen 1984. godine u Zagrebu, a nogometnu karijeru proveo je na poziciji zadnjeg veznog.

“Počeo sam igrati relativno kasno, s 11 godina, u Hrvatskom dragovoljcu. S 14 godina počeo sam se uzdizati i tada sam preko prijatelja Alena Stanešića upoznao Zdravka Mamića. Stanešić me uvjerio da će Mamić jednoga dana biti predsjednik Dinama.

Dogovor s agencijom što ju je vodio Zdravko Mamić

Pristao sam zato na razgovor s njim i vrlo brzo postigli smo dogovor. On je u to vrijeme imao agenciju čiji je ured bio ispod južne tribine Dinamovog stadiona, a u to vrijeme kod njega je bilo nas sedam ili osam igrača. Sjećam se da je imao posebne foldere za Tomislava Gondžića, Ivana Turinu, Darija Zahoru, Marka Šarliju, Boštjana Cesara, Boška Balabana, Jerka Leku i mene. To je bio njegov početak. Potpisali smo tada i građanski ugovor, a ja sam ostao igrati u Hrvatskom Dragovoljcu.

Sva davanja koja smo imali dogovorena na vrijeme mi je isplaćivao. Obaveza nas igrača bila je da mu se javljamo jednom tjedno i da vidimo kako stvari stoje. Sve je u to vrijeme bilo vrlo korektno. Mamić je vodio računa o nama, uvijek nas je ispitivao i za rezultate u školi.

Međutim, to je – što se mene tiče – trajalo svega dva-tri mjeseca. U agenciju je počeo dovoditi nove igrače, i bilo nas je sve više”, opisuje Janjetović svoje početke suradnje sa Zdravkom Mamićem.

Stigla je i fenomenalna ponuda iz Parme

Cijelo vrijeme igrao je za Hrvatski Dragovoljac, a 2002. godine nastupio je i za hrvatsku U-17 reprezentaciju na Europskom prvenstvu u Engleskoj. “Po mom mišljenju, nakon Čilea, to je bilo najveće ostvarenje mlade reprezentacije. Pobijedili smo Englesku 4:1 u borbi za treće mjesto.

U to vrijeme za mene se interesiralo puno klubova. Najbolja je bila ponuda talijanske Parme. Sjećam se da je Stjepanu Spajiću, tadašnjem predsjedniku Hrvatskog Dragovoljca na stol došla ponuda u kojoj je Parma nudila za mene 750 tisuća eura za četiri godine igranja”.

Međutim, Janjetović tada, sa svojih 17,18 godina, donosi odluku da taj tjedan ipak neće otići u Italiju ni potpisati ugovor s tamošnjim prvoligašem. Spajiću objašnjava da ne želi prevariti Mamića, tvrdi da je želio ostati uz njega.

Prelazak u Dinamo nakon razgovora s Mamićem

“Sjećam se svoje posljednje prvenstvene utakmice za Hrvatski dragovoljac, igrali smo s Istrom. Dok smo se vraćali iz Pule, nazvao me Zdravko. Rekao mi da je napravio ugovor za Dinamo, da ću nakon nekon vremena postati njihov igrač. Smatrao sam u to vrijeme da se trebam postepeno razvijati i da je Dinamo za mene dovoljno velika prilika. Ugovor sam potpisao 2002. godine, s Nikkyem Vuksanom u predvorju hotela u Tuheljskim toplicama. Za mene nije bila organizirano veliko, svečano potpisivanje u klubu.

U ugovoru što sam ga potpisao za Dinamo bila je dogovorena isplata plaće od tisuću eura mjesečno, bruto, te još 60 tisuća eura godišnje u ratama. Međutim, nikada mi niti jedna rata nije sjela, iako je bilo dogovoreno da će mi se, četiri puta tijekom godine, isplatiti po 15 tisuća eura. Ja sam u to vrijeme u stvari igrao za 3.500 kuna, jer sam od onih tisuću eura plaće podmirivao i davanja državi.”

Šefica računovodstva rekla je da mora pitati šefa

Nakon nekog vremena Janjetović odlazi k Vesni Juraić, tadašnjoj šefici računovodstva u Dinamu, inače punici Luke Modrića, i pita ju za rate koje mu nisu isplaćivane.

“U nekoliko navrata kazala mi je da mora pitati šefa. Evidentno je mislila na Mamića. Ona je točno znala kome se novac isplaćuje a kome ne, jer je imala popis s imenima za isplatu”, prisjeća se Janjetović koji je do tada već dvije godine bio igrač Dinama, ali je bio na posudbama u Zrinskom iz Mostara i Interu iz Zaprešića. Dinamov dug prema njemu, zbog neisplaćenih rata iz ugovora, narastao je već na 120 tisuća eura.

“Negdje prije ljeta 2005. godine pozvali su me da se javim u ured u Dinamu. Mislim da me Svetina zvao i nadao sam se da ćemo tada nešto riješiti. Međutim, on me dočekao s novim ugovorom. Prema njemu, mjesečna plaća u Dinamu ostala bi mi tisuću eura, dok bih još u četiri rate dobio po 1.500 eura. Pa to je bio deset puta manji iznos od onog što sam imao prvotno dogovoreno! Zato sam rekao Svetini da ne želim to potpisati. Bili su mi dužni i ono iz prvog ugovora, tada već 180 tisuća eura. Jer, novim ugovorom morao bih se odreći starog, odnosno svih tih ranijih potraživanja.

Razočaranje nakon zadnjeg susreta s Mamićem

U to vrijeme Zdravka nije bilo u klubu pa nisam imao priliku s njim razgovarati. On je meni bio i predsjednik i menadžer, pa sam želio to riješiti s njim. Zato sam odgovor o novom ugovoru odgađao još par mjeseci dok se Zdravko nije konačno pojavio.

Pozvao me u svoj ured i počeo mi priču o meni i mojim mogućim uspjesima. Opet je izvukao taj isti ugovor i nudio mi ga na potpis. Tražio sam ga da mi prije toga plati barem polovinu dugovanja, ali nije na to pristao. Pitao sam ga zašto mi nudi takav ugovor, a on mi je uzvratio: “Zato što mogu!”. Znači, davao mi je novi ugovor godinu dana prije isteka starog. Taj novi ugovor s Dinamom trebao vrijediti još četiri godine a ja sam bio jadan i ogorčen.

Morate shvatiti sa sam imao 21-22 godine i nisam imao previše životnog iskustva. Još kad sam čuo Mamića kako govori ‘Vidjet ćeš što će ti se dogoditi ako ne potpišeš’, potpuno sam se slomio. Na kraju sam sa suzama u očima potpisao ugovor i bacio mu ga na stol. Ali ljudi, to je bio ugovor s Dinamom na četiri godine!

Sve to mora ti na kraju ostavit traga na igri

Nakon toga sam još godinu dana igrao u Dinamu, a u kolovozu 2006. raskinuo sam ugovor.Kad se toliko razočaraš to utječe i na igru. Nisam više imao ni motivaciju. Tražio sam barem pola, barem 80-90 tisuća eura, da si kupim stan, jer sam do tada živio s roditeljima. Ne znam je li još nekome ostao dužan, jer to su poslovne tajne i u nogometu”, govori Janjetović koji je karijeru nastavio u Međimurju i Vinogradaru, te u ruskom SKA Rostovu. Vratio se 2009. godine u Hrvatsku, te do 2012. igrao u Hrvatskom Dragovoljcu i Vrbovcu.

“Zdravka Mamića nikada nisam ni pokušao tužiti. Nisam to učinio jer mi je bio i menadžer, predsjednik i zato što je moćan. Onaj dan kada sam dolazio u njegov ured, znao sam da ću ga morati ili tužiti zbog duga ili potpisati novi ugovor. Pitao sam ga tada i zašto mi ne želi isplatiti dugove na što mi je on odgovorio da nije svoj novac našao na grani”.